Maternji jezik - Page 3 - Forum
[ New messages · Members · Forum rules · Search · RSS ]
Page 3 of 7«1234567»
Forum moderator: mallaMaja 
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Maternji jezik (Prepricana knjizevna dela i njihova analiza)
Maternji jezik
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:22 PM | Message # 31
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Oskar Vajld - Slika Dorijana Greja

O Dorijanu Greju

Bez obzira što neće nikad biti ubrojan među svjetska književnička imena,njegovo stvaralaštvo ime je za sebe Oskar Vajld;đavo i anđeo kako su ga zvali,napisao je najljepše stranice ljubavi i umjetnosti. Knjiga koja je proglašena nemoralnom,zbog koje je završio na sudu,jedna je od najljepših knjiga ikad stvorenih.

Ljubav,smrt i život imaju neki viši nivo...

Mladi slikar,lord Henri i mladić savršene ljepote,tri su piščeve strane,a prava je istina i da su to tri lica svakog čovjeka.Dorijanova ličnost je,reklo bi se najupečatljivija u svoj priči o slaganju i protivrječnosti.Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bajazit započeo slikati njegov portret.Slikar je bio očaran Dorijanovom ljepotom,očaravala ga je njegova ličnost jer do tog trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar,ali sada mu se više nije činilo tako.Narcis je vidio sliku svoga portreta i bio je zaprepašten prizorom,bio je sam sebi ružan,po prvi put vidio je sebe na taj nacin. Zašto?Zato što je slikar uhvatio njegovu unutrašnjost a ne fizičku ljepotu;činilo se kao da mu je ukrao dušu,bila je to jedna velika praznina.Dorijan je često gledao pozorišne predstave.Htio je da iscrpi i sazna sve.Volio je pozorišne predstave jer je među njima,mislio je,pronašao savršenstvo,jedno od mnogih za kojima je tragao.Zvala se Sibila i glumila je uzvišene ličnosti,jednom je bila Julija,jednom Laura….,zaljubio se u genija.Međutim,kada su se upoznali on je upoznao nju,ne Juliju,ne Lauru,nego nju običnu djevojku koju je zbog te običnosti poceo mrziti.Htio je da svi ljubavnici svijeta čuju njihov kikot,govorio je svome prijatelju Henriju.Ali,upravo ta obična pojava je ubila njegovu ljubav,razbuktala mastu,bila je savršena a postala je plitka i tupa.Nije želio više misliti o njoj jer je ona uništila pjesmu njegovog života.A on,nikada neće biti takav,on će biti savršen.Uzeo je nož i zario joj u srce.Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na sličan način umire jedna žena,i tada i nju i sebe vidio je drugačije; zaljubio se ponovo.20 godina nakon toga bio je zatvoren u sobi,izolovan od ljudi koji su ga nekoć obožavali i divili mu se.Tih 20 godina Dorijan ostaje jednako lijep,možda ljepši,za toliko godina nije se nimalo promijenio,možda je to bila njegova najveća kletva.Pronasao je izvor vječne ljepote.Portret za koji je mislio da je uništen,postojao je i stario dok je Dorijanova ljepota ostala ista.Time se pokazalo koliko je unutrašnjost važna a spoljašnja ljepota ne, jer je Dorijan živio s ljepotom ali bez duše.Izašao je nakon 20 godina opet u svijet,onaj isti ali ipak drugačiji svijet.Opet su novine pisale o jegovoj ljepoti,opet je bio poštovan i opet su mu se svi divili.Jedne večeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronašao ga je da bi osvetio sestrinu smrt.Susreli su se na ulici,Dorijan je imao kapuljaču na glavi.Skinuo je kapuljaču i čovjek sa nožem u ruci vidio je momka koji je imao samo dvadeset godina koji mu je objasnio da nije mogao počiniti taj zločin jer bi onda on tada po pravilu imao jednu godinu kada se to dogodilo.To je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio život a u tome mu je pomogla ništa drugo do njegova ljepota.Pa kako onda reći da ona nije važna;pokazao je da je moguće pobijediti i pobijedio je.
A slika?Slika nije uništena,Dorijan je to saznao.Da bi došao do savršenstva za kojim je toliko tragao morao je ubiti slikara i uništiti svoj portret.Ubio je slikara zajedno sa ubicom kojeg je unajmio i u tom 1.cinu on je ubio sebe.Ugledao je sliku i vidio portret čovjeka koji je ostario,zagledan 15 minuta u taj prizor znao je da gleda u čudoviste.To čudoviste na ruci je imalo prsten,i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol materije,bogatstva koje je ostalo isto,nepromjenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to najveća vrijednost portreta.A nije bio u pravu,bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno sve a duhovno nista.Dorijan je rasparao sliku i ostao na mjestu mrtav.Slika je ostala slika mladog Dorijana a na podu tavana ležao je starac.Da li je ljepota sve što postoji?Da li smo kratki,plitki, geniji?Šta je za nas savršenstvo?Za čim da tragam?Da li da budem narcis?Ali ja ne volim genija, volim i mane jer su one interesantne,možda je to mogao i Dorijan ali ne,on je morao da bude poseban.Nije shvatio da je bio poseban,imao je onu jednu vise dimenziju.Sa druge strane može se reći da ja lažem.Svi volimo ljepotu.Nije li to ono za čim često žudimo i čemu se divimo?Sa jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio u ljepoti,mogu reći da je uspio jer je istrajao i pokazao da ona vrijedi, a sa druge strane tragao je za višim ciljevima,tražio je neku dubinu života iz kojeg će iscrpiti i saznati sve.Duša mu je bila prazna.Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim i povšinskim….Nije li tako i danas……?
Po mom skoromnom mišljenju ova knjiga nije nemoralna,apsolutno ne.Možda će i drugi to shvatiti,samo kad bi je pročitali kada bi bili u mogućnosti da posjete takav jedan fascinirajući svijet.Dorijana Greja treba upoznati,shvatiti,treba obožavati.Ako bi u neku ruku bila greška,mislim da bi u drugu ruku to bila jedina istina.Biti Dorijan Grej je tako lako a čini se tako teško.Pa kako teško pitam se opet;zar je teško biti savršen i ne dopustiti nikoga da ti tiraniše dušu i tijelo,čini mi se da je on to proživio.Svi mi želimo biti savršeni negdje u dubini sebe,možda će neki reći da je netačno ali to je slika sviju nas koji se krijemo iza lažnih portreta.Ova knjiga navela me je da razmišljam o ljudima i shvatila sam da je ipak tačno “sebe ne shvatam nikada,a druge rijetko”.Najslabije su one naše pobude čije smo prirode potpuno svjesni.Možda jednom kada neko načini “moj portret” i prvi put stanem pred tako nepoznatu sebe,možda ću u potpunosti razumjeti riječi umjetnosti,života i ljepote koja ne prolazi;a ko ne želi biti savršen? Pitanje ostaje da li imamo pravo na savršenost? Kada se spusti zavjesa i kad mi postanemo publika svog života možda i mi uništimo svoj portret.Ali,prije toga,moramo tragati za savršenstvom i biti savršeni,pobijediti kao i Dorijan.
Da li je to bila pobjeda?

Postoji mnogo knjiga od kojih sam sazidana,toliko mnogo zapisanih rečenica,fraza,dijaloga,ali samo je jedna knjiga koja me je porazila u onom pozitivnom smislu književne riječi.Osjetim da stojim pred čovjekom čija sama pojava me toliko očaravala,da je u potpunosti ovladala sa mnom,mojom dušom,tijelom i umjetnošću-rekoše za Dorijana.Možda je malo egoistično od mene da priznam da neke ličnosti Dorijana odlično poznajem kod sebe.U početku me je to zabrinjavalo jer to ipak nije “pozitivan lik” ali upitala sam se onda šta je to pozitivan lik?

Trebam li se sramiti moje identifikacije s njim?NE. Naći izvor mladosti i biti zauvijek lijep! Vajld nas tu stavlja na enigmu ljepote i ljubavi ali na jedan sasvim nov način.Knjiga je sklop najljepsih stranica o ljubavi,o ljepoti, o umjetnosti ikad napisanih jer ja nisam ni jedno književno djelo nisam okusila kao ovo i nisam se nikad u tolikoj mjeri složila s piscem.Vratimo se sad na izvor vječne mladosti… On nastaje tako što ga jedan slikar naslika i on poprima formu života.Živ,živ,a mrtav.Živ,mlad,lijep i savršen,ima tu privilegiju da nikad ne stari,a za to svo vrijeme stari njegov portret.Ta “slika” život provodi u savršenstvu,u obožavanju,u mladosti,bacaše mu dukate pred noge…Ta slika zamrzi sebe,omrzi svoju ljepotu,baci ogledalo i smrvi ga.Sopstvena ljepota ga je uništila,mladost za koju je preklinjao.Da li je on uništio nju ili ona njega,svakako je pitanje koje si stalno postavljam.Kako bih ja postupila kada bih prodrla u umjetnost,iscrpila sve estetske ljepote,živila svoj a tuđi život.Možda isto kao Dorijan.Ne znam,ako ikad pronađem vječnu mladost,reći ću vam.Do tada ostaje samo praznina i jedna slika,slika Dorijana Greja.Prava je istina da svi mi imamo barem mali dio Dorijana u našim ličnostima.Jednom kada se pogledamo u ogledalo i nekim slučajem budemo oduševljeni odrazom ogledala,shvaticemo istinu……
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:23 PM | Message # 32
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Branko Ćopić - Bašta šljezove boje

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:23 PM | Message # 33
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Branko Miljković - Balada ohridskim tamburašima

Pjesma je posvećena ohridskim tamburašima. Oni se pojavljuju samo u jednom stihu. Taj stih i posveta pjesme nose u sebi više značenja. Balada se može shvatiti kao pjesma posvecema muzičkom sastavu pod nazivom "Ohridski tamburaši". U tom slučaju oni su samo polazni motiv - spomenuti su u navedenim stihovima, ali njihova pjesma potstiče niz asocijacija o pevanju, pesnicima pesništvu. Pošto su asocijativne slike ispunile čitav prostor pesme u prvi plan se nameće kao tematski kompleks baš lirsko kazivanje o poeziji, a motiv trubadura ostaje po strani.Opisani proces tematskog smenjivanja u pjesmi cini potpuno osnovanom pretpostavku da je pesma posvecena pesnicima koji se svake godine okupljaju na Struškim vačerima poezije - trubaduri srednjovjekovni pjesnici metafora su za pjesnike koji svake godine priredjuju pjesnička slavlja pronoseći tako pjesničku riječ medju slušaoce, ali i među narode, kao što su trubaduri prenosili lepotu poezije iz mesta u mesto. Ovaj drugi motiv, Struške večeri poezije, otvara mogućnost za još jedno sagledavanj teme pjesme: to je pesničko stvaranje kao kreativni proces koji stalno pulsira - nestaje i radja se nanovo poput Feniksa.

Da li se sada postavlja pitanje odredjenja za jedan od smislova, za jednu od navedenih tema? Ako je tok naših misli dok čitamo pesmu išao upravo opisanim putem, onda je jasno da je upravo to pravi smisao i prava sadržina pesme. Čim smo došli do takvog zaključka nameće nam se još jedno saznanje, još jedna tema pjesme: ona je ispevana u slavu pesničke reči, koja je prebogata značenjima, Nudi veliki broj asociacija, otvara prostranstva ljudskog duha.Pesnička riječ nikada nije jednoznačna, ona ne nudi jednu sliku i jedan smisao: pesnička je baš zato što je širom otvorena za svaki duh i za različite doživljaje i saznanja.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:23 PM | Message # 34
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Dobrica Ćosić - Vreme smrti

O ROMANU “VREME SMRTI ”
Roman “Vreme smrti” je roman epopeja. Po tematici je istorijski roman.
Ovim romanom Cosic se pridruzio piscima koji su za temu uzeli Prvi svjetski rat na tlu Srbije. Cosicev stvaralacki pristup Prvom svjetskom ratu razlikuju se od svih prethodnih. Dok su ostali pisci ovaj rat sagledavali parcijalno, samo jednim dijelom,izvan sopstvenog stvaralackog konteksta, Cosic ovaj rat i njegovo vrijeme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja XIX vijeka pa do Drugog svjetskog rata. Time je roman “Vreme smrti” samo segment siroke poluvijekovne istorije Srbije. Posebnu draz predstavlja cinjenica da su junaci ovog romana proistekli iz “Korena”, a nastavljaju romaneskni zivot u “Vremenu zla” i “Deobama”.

U romanu , pripovijedanje je ostvareno na dva plana: opstem i pojedinacnom.Opsti (istorijski) plan ostvaruje se prikazom istorijskog dogadjaja - Prvog svjetskog rata na tlu Srbije. Prikazno je djelovanje diplomatije, Skupstine, Vlade, General-staba; pokreti vojske, bitke, front i bolnice. Ovaj plan je ispunjen djelovanjem velikog broja istorijskih licnosti: Zivojin Misic, Nikola Pasic, Radomir Putnik, kralj Petar, prestolonasljednik Aleksandar, Stepa Stepanovic, Nadezda Petrovic i dr.
U ovom romanu su na najbolji nacin aktivirane sve osnovne epske karakteristike: vrijeme, prostor, dogadjaji i licnosti.
Roman je zahvatio dvije kalendarske godine Prvog svjetskog rata, ali je vremenski to nepuna godina od izbijanja rata do povlacenja preko Albanije.
Prostor je sirok, jer je cijela Srbija popriste ratnih zbivanja i nesredjenih sudbina. Unosenjem dokumentarne gradje, prostor se prosiruje na Evropu i njene glavne gradove, u kojima se javljaju odjeci golgote Srbije.
Dogadjaji su razvijeni i isprepleteni. Osnovni dogadjaj je rat, ali se on grana u bezbroj epizoda i situacija, koje zahvataju razlicite krajeve, gradove i sela, opste i pojedinacno, narod i pojedinca. Ratni vihor je zahvatio ne samo narod nego i veliki broj pojedinaca, od onih koje je istorija upamtila do onih koji su potonuli u zaborav, ostavivsi svoja stradanja i podvige istoriji naroda kome su pripadali.

KOMPOZICIJA:
· pocetak rata
· front: narod u borbi i povlacenju
· Suvoborska bitka
· valjevska ratna bolnica
· odbrana, pa pad Beograda
· povlacenje naroda, sa stokom i preostalom imovinom na jug Srbije
· povlacenje naroda i vojske preko Albanije

Likovi:

VUKASIN KATIC - tip intelektualca i aplikacija egzistencijalnog problema raspinjanja izmedju opsteg interesa ( duznosti i poziva) i porodice.
U Vukasinu Katicu su korijeni ondasnje intelektualno-politacke Srbije. Njegov cilj je bio duhovno obogacivanje i uzdizanje srpskog naroda, zaostalog, neobrazovanog i neprosvijecenog. Borio se za ideje, a ne za vlast: “Hocu znanjem da sluzim ovoj zemlji. Progresu hocu da sluzim. Srbiji su potrebne fabrike i profesori , a ne stranke i politicari”. “ On je bio onaj redak covek koji zeli vlast, a sme svakom da kaze istinu. Politicar, a od vlasti vise voli istinu”, govorili su za Vukasina Katica.
Skolujuci se u Evropi Vukasin je shvatio da se ta Evropa, od koje je srpski narod ocekivao tako mnogo, uvijek brine samo za svoje interese.Shvatio je da je Srbija, iako je sa saveznicima, sama u ovom ratu. Znao je da srpski narod treba sam da se brine za svoju sudbinu. Mrzio je prizemne ideje i shvatanje naroda , suzenu i sebicnu sliku gledanja naroda na opste interese. Kako god rat zavsio , znao je da ce sudbinu srpskog naroda odrediti velike sile, kao i uvijek da tada.
“Ratovi nas ravnaju: jednaka nam je moc, jednako delo i nada, jednak nam je i vek” , bio je moto kojeg se pridrzavao Vukasin Katic. Pridrzavao ga se i u ratu, kada je zahvaljujuci svom polozaju mogao da omoguci da Ivan ne ode u rat. Nije mogao to da uradi, jer je osjecao da tako iznevjerava svoje principe, a i bojao se da ne povrijedi sina, zbog ne postovanja njegove odluke. Vukasin nije intervenisao da ne bi izgubio dostojanstvo, ponos i osjecaj morala u ocima drugih i time dozivio sebe kao promasenog. Iako tako postupa, Vukasin mnogo voli svoga sina.Tu ljubav pokazuje u trenutku kada saznaje da je Ivan nestao u borbi i da jer zarobljen. Ta ljubav se moze vidjeti i iz pisma koje mu salje.
Vukasin pocinje da razmislja o svojoj porodici, tek kad shvata da bi mogao izgubiti Ivana za uvijek. Pocinje da shvata da je uvijek bio razapet izmedju duznosti i porodice. Njegova porodica je trpila zbog njegovih ideala: ”Kako je to ziveo odricuci se bavljenja decom i cinjenja sitnih prijatnosti njima, kako to da nije osecao kolika je radost raditi, poslovati, ciniti u ljubavi. ” Pitao se zasto je sve njeznosti poklanjao Mileni, a prema Ivanu je imao sasvim drugaciji odnos. Iz straha da ne ponovi gresku Acima Katica nije zelio da utice na Ivana. Pustio je da se sam formira kao licnost.U jednom trenutku ipak je osjetio da je i on kao i Acim “izgubio” sina.

OLGA KATIC - tip supruge i majke.
Lik Olge Katic je jedan od najcjelovitijih zenskih likova u romanu. Ona je jako vezana za porodicu, elegantna i otmjena, nikad ne gubi neposrednost i ljudsku humanost. Olga je oslonac muzu i brizna majka djeci. U odnosu prema njima ona je njezna, pazljiva, odana i iskrena.
Njen odnos prema Vukasinu obiljezen je ljubavlju ( “Ona ga je volela bas takvog: zanetog, casnog, bandoglavog.Strogog prema sebi i svakome...”). Divljenje, ponos, srecu i neuspjehe sve je vezivala za Vukasina i sve je djelila sa njime.
Prvi veci nesporazum i sukob izmedju Olge i Vukasina zapocinje kada on odbija da intervenise i preko veza spase sina od frontova i stradanja .Tada se sukobljavaju njena ljubav i njegova ideja. U Olgi se javlja sumnja u njihovu ljubav.
Ubrzo se u njoj javlja osjecanje praznine i neispunjenosti. Postaje svjesna da je “zivela jadno; zivela je u iluzijama. Ona zaista nije imala pojma ni sta je covek, ni sta je to ljudski zivot u ovoj zemlji. A za to niko nije kriv, ni Vukasin. Svesno je uzivala u obmanama bogatstva i gospodstva, sa svakojakim iluzijama o svom ponosu, zelela za okolinu da bude “srecna zena”. Ona je od rodjenja u svemu bezbedno zivela, sve te svoje 43 godine bez samostalne i znacajne odluke, bez ijednog ozbiljnog rizika i sve do rata i bez velike patnje. Po tome, trebalo bi da je srecna.Ali ona je bila srecna samo dok su joj deca bila mala, dok im je bila neophodna, dok su samo nju, oca i igracke volela. Kako je uvidjala da je deci, sto vise rastu, sve manje potrebna, kako ih njena neznost sve manje raduje, kako su Vukasinu politicke i nacionalne brige postajale i pred njom jedine njene brige, ona je svojim cutanjima i samocama sve jace osecala neku promasenost i beznacajnost sopstvenog zivota.”
Dr.Radic ce u njoj otkriti vrijednosti zene koje ce ga vezati za nju. Javice se ljubav koju i Olga i Mihajlo Radic precutkuju, suzdrzavaju. Odolijevajci toj ljubavi Olga brani svoju proslost, brani sve ono sto je bilo, brani onaj period svog zivota u Beogradu, kada je za sve bila “srecna zena”.
Pravo Olgino razumijevanje Vukasinove licnosti pocinje kada je od njega dobila pismo u kojem govori o Ivanu, o sebi i svojim osjecanjima. Tada shvata da ga nije dovoljno razumjela ni poznavala.To mu i priznaje. Tada ce ga zavoljeti punom ljubavlju, jer ga je upoznala u novom svjetlu.

ZIVOJIN MISIC -tip vojskovodje i ratnika, aplikacija problema jugoslovenskog ujedinjenja.
Vojvoda Misic je istorijska licnost. Ima osobine i vrline nasih predaka: odvaznost, hrabrost, ostroumnost, pa je zato najizrazitiji predstavnik srpskog kolektiva. Ostavlja utisak uvijek budnog, odlucnog, mudrog, iskusnog, humanog i nimalo subjektivnog, zabrinutog, uvijek suzdrzanog i skromnog komandanta. Komandanta koji ne ratuje za pobjede i slavu vec za zivot i opstanak.
Narod mu je vjerovao,jer je Zivojin Misic bio isti kao i oni: ”Vidis li ,narode, sta je general? General, a isti k’o mi. Zivojin Misic, a lici na sve srpske vojnike! Ako mu skines sinjel i sapku, videces ga za plugom i motikom. Covek isti ko mi”.( Tola Dacic).
Misic hrabri, tjesi, zali, saosjeca, pati i voli, jer je svjestan da rat vode obicni ljudi, ocevi, braca i domacini - narod. Kada se obraca vojsci govori jednostavnim jezikom svojih boraca i seljaka. Njegova rijec je utjesna, ljekovita, prepoznatljiva i bliska .On voli, postuje i cijeni svoje vojnike. Zeli da cuje sta taj vojnik misli, sta mu smeta, na koga je kivan i zasto.
U nagonu za samoodrzanjem vojvoda Misic je vidio mogucnost trajanja i obnove snage za nove borbe koje su predstojale srpskom narodu. Smatrao je da onaj ko se bori za svoj opstanak smije vise i moze duze da trpi od onoga koji se bori za pobjedu.
Misic je bio protiv jugoslovenskog ujedinjenja.Smatrao je da to ujedinjenje zele samo politicari i pjesnici, a to nije po volji naroda:”Ujedinjenje vekovima razjedinjenih naroda vredi onda ako se u to ujedinjenje ravnopravno ulazu krv i kosti! A ja se bojim ujedinjenja za koje se bore politicari i novinari, pjesnici i profesori.”.

NIKOLA PASIC -tip politicara i drzavnika i aplikacija politickog pitanja odnosa Srbije i saveznika.
Srpska politika i diplomatija u Prvom svjetskom ratu olicena je u liku Nikole Pasica, radikala.
U svom politickom djelovanju Pasic se rukovodi nekim principima koji su postali njegova zivotna pravila. Za njega je narod i njegov interes ispred svega.U kontaktima sa narodom nije oholi i samouvjereni politicar, nego skroman i jednostavan gradjanin i jedinka iz toga naroda.U poslovima politike narod je za Pasica vrhovno mjerilo. Moze u politici ici u obracun sa pojedincima , ali ne i sa narodom, jer onda je i smisao politike obezvrijedjen. Snaga samokontrole samosavladjivanja je znacajna vrlina Pasiceve licnosti.
NJegov zivotni pricip je optimizam, ne toliko sto je po prirodi optimista, nego zato sto smatra da politicar mora da bude optimista, mora da bodri narod i uliva mu vjeru.
Pasic sve podredjuje politickom cilju. On je tu da vodi politiku i da u tome postigne cilj koji je postavio, bez obzira na sredstva koji ce morati da upotrebi. Medjutim, Pasic je spreman da prihvata kompromise koji ce dovesti do sporazuma. Glavno njegovo ”oruzje” jeste strpljenje,trpljenje i tolerancija.
Iako se u svom politickom i drzavnickom djelovanju rukovodi svojim principima, on im nikad ne robuje,umije da odstupi, da precuti i oprosti, da odobri i ono sto on licno ne odobrava. Uvijek vodi racuna o situaciji i trenutnim okolnostima.U tome je velicina njegove ljudske licnosti, zato on djeluje ljudski, narodski. Pasic iz “Vremena smrti” je politicar i drzavnik. NJegov licni i porodicni zivot gotovo da ne postoji. Kao politicar i drzavnik usmjeren je ka cilju izbavljenja srpskog naroda iz zla.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:23 PM | Message # 35
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Danilo Kiš - Rani jadi

RANI JADI

Analiza:

Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.

-Sadrzina:

Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''...

-Motiv kestenova i simbol prolaznosti:

Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti.

-Jednostavno kazivanje:

Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom.

-Naracija:

Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja.

-Biografski elemementi:

U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama.

-Andreas Sam:

Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi.

-Pitanja:

1.Povezite naslov knjige sa svojim sjecanjima na rano djetinjstvo.
Vrlo je malo ljudi cije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je rijec o Srbima kao narodu. Da problem bude veci ovdje se ne radi samo o ''ranim jadima'' vec se ti jadi vuku kroz cijeli zivot. Svako u ranoj mladosti dozivi neke jade, samo neko na tezi, neko na laksi nacin. Mozda ja ovo primam ovako jer sam imao priliku da prozivim ''rane jade''. Samo sjecanje na njih izaziva vrlo tuzna raspolozenja. Ponekad pomislim da je sve to bio samo tuzan san i da se nista od tog nije desilo, ali samo na tren. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i u tim trenutcima ne razmisljam puno o tome. Tek kasnije, kad odrastes, pocinju da naviru sjecanja cijih posljedica tek onda bivas svjestan. Onda pozelis da se vratis tamo i da izmjenis tok dogadjaja, ali bez uspjeha.
2.Kakva je ''slika svijeta'' u knjizi rani jadi?

Svijet je vrlo surov. Ako mu se neces pokoravati jednostavno ce te ''pojesti''.
Djecak Andreas je vrlo rano ''ispio gorku casu'' ovog svijeta. Ako je htjeo da prezivi morao je da radi. Mozda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono sto nije htjeo. Vrlo je tesko zamisliti svjest jednog djeteta, koje kada najvise treba da uziva u zivotu i bude bezbrizan, izlaze se velikim naporima. Ipak je on samo djete, ali ''svijet'' to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i danas mozda samo u nekom drugom obliku. Prica Kruske ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednacava Andreasa sa psom. Ipak djecak je uspio, da iz druzenja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe. ''Gospode kako sam nemocan pred ovim cvjecem.'' Stvarnost bola Andreasa Sama jeste vjecna prica o patnji koa o najupecatljivijoj oznaci zivota.
3.Da li je moguce uopste saznati vrjednost zivota, ako nesto tesko i lose ne iskusis na svojoj kozi? Da li bi Kis bio ono sto jeste da noje sve to prozivio?
Mislim da svi ljudi u zivou treba bar malo da osjete patnje i bola, mozda samo da im sluzi kao podsjetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se ''opametili''. Danilo Kis je svojenaporno djetinjstvo dozivio kao neku vrstu prosvjetljenja. Mislim da ni Danilo Kis, kao i mnogi drugi nikad ne bi saznali pravu vrijednost zivota da nisu dozivjeli nesto lose ili tesko.
4.Kakva osjecanja i raspolozenja izaziva knjiga?
Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim sto pocinje posvetom ''za djecu i odrasle''. Nema nikakve sumnje da ova knjiga podjednako uzbudjuje sve osjetljive citaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta cinjenica da su sva ta zbivanja bila stvarna i da nista od toga nije izmisljeno. Neopisiv je taj dozivljaj, kada poslije procitane knjige shvatis da si postao vrijedniji za saznanje o jednoj sudbini.

-Esej:

Covjek je oduvjek predstavljao misteriju i jos uvjek se ne moze dokuciti bit njegovog zivljenja. A zasto? Zato kadtaman mislite da ste doznali bit i da ste stigli do kraja pojavi se na drugom kraju svijeta nesto jos nevidjeno i neodgonetnuto. Jedno se zna: nijedan dogadjaj u istoriji nije prosao bez prolijevanja krvi. To je jednostavno iskustvo koje covjek stice cim se rodi. U svijetu se toliko ''nakotilo'' zla,prevare,ucjenjivanja. Jahaci apokalipse vec uveliko jasu na svojim konjima i haraju svijetom sireci rat,glad,bolest. Sve to govori o nepravdi i surovosti ovog svijeta. Cemu i zasto zivjeti ako znas da ces ti ili tvoja djeca ili cak tvoji unuci morati uzeti pusku i ici u rat. Da li je to bit zivljenja ili je samo sudbina ovog naroda ili je to sve samo ruzan san. Ali ne, takvo nesto ne postoji u snovima, ma koliko oni bili ruzni. Mislim da je krajnje vrijeme za ''Potop''. Ovog pute bez ''barke'' i izuzetaka, jer svi mi nosimo klicu zla u sebi, ma koliko se mi bunili to je istina. Mozda je ovo preuranjeno misljenje ili pesimisticno, mozda ja to tako vidim, ali svakim danom raste broj onih koji su istog misljenja. Cijelo covjecanstvo se nalazi na ''rubu propasti'', a za sve to je kriv sam covjek.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:23 PM | Message # 36
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Dušan Kovačević- Balkanski špijun

Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva čina, a svaki čin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobična ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasičnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja.

Dušan Kovačević za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešću svakog komunističkog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom čovjekumoguć je neprijatelj naroda i postojećeg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znači da se često iza naizgled povučenog, jednostavnog ili pak poslovnog čovjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalistički špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopačenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja čovjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku.

Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Čvorović, čovjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog čega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog političkog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mučenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragično: postaje psihički bolestan, čovjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje.

Glavni junaci drame su - pored Ilije Čvorovića - još i Danica Čvorović, njegova supruga, kćerka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljević, krojač, povratnik iz Pariza.Drama Balkanski špijun počinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajući način i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zaključcima koji nikog konkretno ne obavezuju. Uključuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugoročnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje priča i sastanči.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni.

I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Čvorović. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihičkog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar običan krojač koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu činjenicu, sumnja u njega i već je u njegovim očima "gadan i opasan čovek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za običnog i poštenog čoveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tuđini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosuđivanje ima i "dokaze": on samo ćuti, navlači platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, često izlazi iz kuće i šeta noću. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kuću jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija priča svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što ćerka kao diplomirani stomatolog već godinama nema posla.Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i priča o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojačkog salona jer ga birokratija, kao građanina, obezvrjeđuje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, čekam sekretare(...). Svi obećavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj čovjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajući muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, čime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemoći naše birokratije. Ona, naime, priča o tome kako su im punih dvadeset godina obećavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno ćete dobiti, na proljeće. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kuću. Govori i o slučaju svoje kćerke: pet godina čeka na posao, više od četrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju.

U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kćerka Sonja (ima već trideset godina) sa viješću da je, slučajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kćerke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazeći olako preko velikog događaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajući da u svemu tome Ilija Čvorović pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što će Iliju dovesti do potpunog razočarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kući sa izvođačima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog građanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kuću kao sklonište mračnih sila, zbog čega pada u velikuu depresiju.

Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlučuje da se sav posveti kontrašpijunaži - praćenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zločinačkoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i neplaćeno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispraćaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zaključak: "On radi tačno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhođenje "mračnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hoću li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hoće". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kuće nešto znači. U svojoj obuzetosti tim problemom on već osjeća da mu "spremaju nešto gadno". I već predviđa kako će odsad nepoznati ljudi, preobučeni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude.

Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i počinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada čovjek postaje "progonilac progonilaca"), o čemu govori i slika s početka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uveče vraća se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove priče, pune priče i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je - po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti među građanima. U tako nešto on je čvrsto uvjeren, bez obzira na činjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješačkog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovačević koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvaćene situacije su sljedeće: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naučnik iz Vinče, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinči); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skače u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "čista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljačke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izviđanja "po sistemu trojki", kao "izučavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on priča kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoično zaključuje: "Špijuni su među nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju očuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda.

Bdijući nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Čvorović u svoju aktivnost uključuje i brata blizanca, Đuru, a podršku počinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što će dovesti do sukoba između nje i kćerke koja u ocu vidi već bolesnog čovjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kćerke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za praćenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kćerku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo liječenje.Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznoseći još jednom svoje ubjeđenje da je on "đubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mračnih sila, a sve na osnovu pričanju zavidnog strica koji na sve moguće načine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum.

DramaBalkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" - "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Čvorovića, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što će se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na ručku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, naročito kad mu neko dođe u posjetu. U međuvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Počinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suočenje s Petrom, Ilija Čvorović, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne, traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlači se do telefona, poziva hitnu pomoć, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kuće, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno noseći i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlači telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, četvoronoške, boreći se za život, izlazi u dvorište.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:24 PM | Message # 37
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
BALKANSKI ŠPIJUN - Likovi (analiza)

Ilija Čvorović

Ilija Čvorović je čovek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mučna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kćer Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljević. Iz tog mirnog porodičnog kruga i društvenog miljea izvlači Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji će drastično promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "čoveka u godinama, krupnog, snažnog, plećatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, načinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala činjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna sećanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je početak Ilijinog angažovanja na praćenju podstanara. On će pregledati stvari osumnjičenog i odpočeće da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je već "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kući "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje. Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove priče o praćenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kući: slučajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobraćajnoj nesreći tumači kao pokušaj ubistva i to još više pojačava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro priključuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalističkih špijuna". Celu noć su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim čoveka, tačno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Računali su, ako ih neko prati, odustaće zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Međutim, nisu računali da ima ljudi spremnih na sve").Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omogućiti i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i počeli saslušanje. U načinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, braća se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujući metode verbalne i fizičke torture. Oni (naročito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on počinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reči, jasno je da ih treba čitati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvaćenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo sećanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomoć, nego zove sanhu.Ilijina misaono-ideološka transformacija kreće se od sumnje do paranoje. On će razgovorom kod inspektora pronaći u sebi potrebu da sve što se događa u stvarnosti tumači na svoj način pridajući ljudima, postupcima i pojavama neke moguće smislove, suprotne od onih koji se nude kao očigledni i sasvim jasni.On je već iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoči pravi smisao, nego mu daje neki drugi mogući smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan čovek i "imperijalistički agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno iščašuje iz stvarnosti i života.Ilija Čvorović nije jednostavna ličnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootočani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu ličnost. Ponaša se anahrono: misli da će zaustaviti neminovne procese tako što će on sam loviti "imperijalističke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad moći i delenja, mogućnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Čvorovića je u tome što on nastoji da uništi "imperijalističke agente", a uništava sebe.Tragično je u liku Ilije Čvorovića, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targično" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje oličenje totalitarne vlasti i njen instrument.

Ostali akteri drame

Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domaćica, supruga, majka. Ona je " večito zamišljena i zabrinuta, večito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na početku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova rečenica će se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje četrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Daničin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja rečnikom političkog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Daničin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domaćica najbolje oseća nemaštinu i bedu. U njoj se događa zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore političara, utoliko je ogorčenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reči jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro će progovotiti o situaciji u društvu. Ove reči će razgneviti Iliju koga je već načeo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reči. Nju će začuditi neki muževljevi postupci, ali će biti uz njega: ne dozvoljava kćerki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud.Naj oštrija društvena kritika izrečena je kroz usta ove Kovačićeve junakinje. To je izdvaja iz prosečnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmučenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se događa, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što čine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što čine, ali im veruje, jer su njeni.

Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje priče i zaplitanje dramskih sukoba. On je čovek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojačku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu braće. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoične igre i jurnjave, ali ume da sačuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešći napadi braće, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti.Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, čitalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice braće. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na njegov račun, ali zato buran smeh prati mišljenje i čitanje dvojice braće. Čak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje noseći glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komično.

Sonja je dramski junak koji nema značajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvođenje bočnog motiva: kćerka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i čitanja ostalih likova.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:24 PM | Message # 38
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Ivan Goran kovačić - Jame

ANALIZA PJESME

Pjesma je razvijena na principu kontrastiranja ili suprostavljanja različitih vrijednosti. Tako se na samom početku javlja stih : "Krv je moje svjetlo i moja tama". Već se iz ovog prvog stiha sluti da će u djelu biti dominantna tri elementa: krv, svjetlo i tama. Prva riječ je "krv" - ovdje simbol zvjerstva, zločina, uništenja jer se prosipa, otiče i donosi jezu. Ona je i "svjetlo" kao izvor života, ali, vidimo, sa njom ide i "tama" koja dolazi nakon svjetla. Tama odnosi pobjedu nad svjetlom i život postaje gusti mrak, završava u mraku: zločinac, oštrim vrhom kame, žrtvama vadi oči da bi, na kraju svih muka, žrtve završile u tami duboke jame.

Sam čin vađenja očiju izaziva grozu i jezu. Jeza izvire iz slika grozomornih detalja: krv se iz praznih očinjih jama sliva niz lice, krvava krvnikova kama... Užasavajući prizori se uvećavaju naradbom dželata da žrtva- svaka od njih- zgnječi svoje oči. To je ta jeziva slika kojom se završava prvo pjevanje. Žrtva više nema oči, vid je izgubljen, ali ne i sjećanje na jednu raniju svjetlost, životonosnu svjetlost koja simboliše ljepotu života i zadivljujuće prizor svijeta. Nosioci te svjetlosti su ptica, drvo, rijeka, pa zato i :"Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!/ Mjeseče! Svijetlo ko majčino mlijeko!" Ali ostaje i vizuelni utisak u svijesti jedne druge sablasne, rušilačke svjetlosti. To je svjetlost u vidu odbljeska: " blijesak munjevita noža" i "bijela krvnikova koža" jer "do pojasa svi su bili goli/ I tako nagi oči su nam boli". U drugom pjevanju mučenja se nastavljaju, i sva ta mučenja imaju za cilj da čovjek što više obezvrijedi i ljudsko biće poništi: onesvješćene mokraćom svjeste, probadaju im uši, bičuju ih, kroz uši im provlače žicu. Radnju prate zvučne slike koje su zamjena za čulo vida: jauk i plač mučenika prati objesni smijeh, cerekanje, grohot i neumjesne šale zločinaca:"eh, jednu malu vidio sam danas."

Treći dio jame produbjluje patnje žrtve: jedna žena završava u ludilu; neko je pokušao da pobjegne i taj je bio ubijen. Pored nanošenja fizičkpg bola, javlja se i psihičko mučenje- uvrede: "Dupljaši", "ćore", "lubanje mrtvačke". Krik žrtve sada prelazi u urlik, a put jedini je do jame. Žrtva, pošto je lišena čula vida, sluhom pokušava i uspijeva da odredi svoju poziciju u redu i u odnosu na sva dešavanja, i da rekonstruiše sva zbivanja oko sebe. I dok se mučenja smjenjuju i bolovi traju, u prirodi ravnodušnosz spram stradanja žrtava i udesa ljudskog: "negdje je cvrčsk pjevo". Četvrto pjevanje potencira bacanje žrtava u jamu: "Čuh meki udar, i mesnata vreća/ Padaše dugo..." Žrtva biva dovedena do jame, a onda slijedi jedan udar kame u grlo, drugi u pleća. Krike i zapomaganja žrtava u jami ućutkuje prasak bombe. Tada se gasi i poslednji "jauk", "jecaj" i priklano "ciktanje" žrtve u jami. Stravični put do jame , bolje reći do pakla naci ce i stradalnik koji kazuje o zločinu (peto pjevanje). Njegova funkcija je da posvedoči i o dešavanjima u jami i da tako pruži cjelovitu sliku o zločinu. Od šestog pjevanja počinje doživljaj subjekta u jami: polumrtvi ljudi, mrtva i već hladna tijela klize po krvi i sluzi "kao mrtve ribe studena tjelasa". Osnovno i dominantno osjećanje je sada jeza koja se naročito pojačava u trenutku kada subjekat- umjesto da začepi usta koja vrište- u očne duplje starice zabada svoje ruke. A u drugom pokušaju da se pokrene i "zaroni" ispod leševa i tako nađe spas od bombe, subjekat rukom nalazi "zakoljak grozan" i čuje kako "krkjla grkljan u krvavoj rani". Stara žena, koščatim rukama, hvata ga čvrsto, steže u samrtnički zagrljaj dok se brani, ali u sebi duboko jeca što ne može da je vrati u život dok "umirući stenje". Sedmo pjevanje je u znaku polivanja žrtava krečom. Jama je puna, ona je sada obilje umiranja i smrti. U osmom pjevanju stradalnik izranja iz gomile leševa dok mu "krv gusta/ kroz nosnice oštro briznu." Pritajen, on čeka veče da izađe iz pakla/ jame. Igazeći "prsa i trbuhe grubo", gonjen strašnom žeđi, izlazi iz jame (deveto pjevanje). Žeđ je u stvari strašna potreba za životom jer, ako toga nema, ko bi posvadočio o užasima što ih zločinac čini. Stradalnik, izašavši iz jame, četvoronoške ide po livadi, puni usta travom i, jedući posnu travu, toli žeđ. Svjastan trenutka i položaja u kome je, subjekat- umjesto tuge- osjeća mržnju, a sa njom ispunjava ga potreba za osvetom. Deseto pjevanje je u stvari evokacija onih momenata i životnih prizora i situacija iz kojih govori svijetlost života, a koja je sada samo prošlost i sjećanje. Naime, vjetar je donijeo miris paljevine, a sa njim je stiglo i saznanje da su dželati zapalili selo, da je u vatri izgorjalo sve: kuća, kućni prag; sve što je nekad oličavalo život, djetinjstvo, trajanje u njegovim najrazličitijim manifestacijama: svadbe, prela, berbe, kola, lastavičje gnijezdo pod strehom, koljevka, prozorsko okno kroz koje je- u vrijeme mira i spokoja- subjekat posmatrao parče neba. Sve je sagorjelo- nema ni pjesme, ni kletve, ni smijeha; umjesto toga- zgarišta i "na putu lešina od psa". Sama pomisao na te slike vodi u protest, u krik očajnika, i sve to u vidu retorskih pitanja kojima kao da nema kraja i koja, sva odreda, ostaju bez odgovora:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?........................................Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdj im otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavjla mrtvoj na grud krin?...

A onda sledi susret sa oslobodiocima, saznanje da je osveta izvršena i nova svjetlost: " Široka svjetlost, kao božji znaci/ Okupala me". To je trenutak kada na rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nežnost i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz jedne nove sreće:Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji put...

Kraj poeme je u znaku pesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost , kosmičku, koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom, tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme , oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića, koji dolazi sa slobodom. __________________
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:24 PM | Message # 39
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Petar Kočić- Jazavac pred sudom

Delo "Jazavac pred sudom" nastalo je 1904. godine.

David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića,on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.

DAVID ŠTRBAC
Junak satirične aktovke Jazavac pred sudom David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane. _________________
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:24 PM | Message # 40
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Radoje Domanović-Analize pripovedaka

Danga

Domanovic je kao covjek, pisac i publicista imao veoma kritican odnos prema stvarnosti svoga vremena: one za vrijeme vladavine Obrenovica i one poslije majskog prevrata i dolaska nove dinastije i nove vlasti. Na meti njegove satiricano - alegorijske proze bila je vlast i njeni predstavnici, ali je Domanovi} bio razocaran i drzanjem gradjanstva (naroda): ono je bilo podanicko, poltronsko i servilno. Osnovna zamisao pisceva u Dangi bila je da se prikaze odnos vlasti i podanika.

Danga je kratka pripovjetka, labave kompozicije i fragmentarne strukture. Fabula je jednostavna - to je niz epizodnih situacija koje se ne osjecaju kao jedinstven i uzrocno - posredicni tok zbivanja. Prica je data kroz dvije slike: naratorova stvarnost i naratorov san. To je uslovilo specificnu kompoziciju: naratorova stv arnost je predocena u okvirnoj ili spoljasnoj prici, a naratorov san je predocen u unutrasnoj prici. Narator nije imenovan, niti je dovoljno individualizovan i prilicno je pasivan. Njegova je uloga kao kazivaca spoljasne price da uvede u zbivanja koja se odvijaju u nekom drugom, nepoznatom svijetu. U unutrasnoj prici on je samo posmatrac koji predocava i povremenim pitanjima provocira ispoljavanje drugih aktera prica. Iskaz domanovicev je zbijen, recanica je krcata informacijama, a pojedinosti emituju doslovno i preneseno znacenje: slika ili iskaz su obojeni ironijom ili satirom. Naglaseno ironiski ili satirican odnos prema stvarnosti i prikazanim pojedinostima ima kohezionu funkciju i ponistava mane fragmentarne strukture pripovjetke. Meta veoma ostre i ljute satire su obest i osijonost vlasti: podlost, podanistvo i servilnost gradjanstva (naroda): pokvarenost i nevaljalstvo: pomjerane (degradirane) vrijednosti - jahanje i zigosanje: sramni cinovi, kojima se atakuje na cast i ljudsko dostojanstvo uzimaju se kao zasluga, pocast, vitestvo i rodoljublje.

Struktura ove pripovjetke moze se predstaviti na slijedeci nacin.

Prolog (java)

- Narator o sebi i svom narodu.

- Sjajno dugme sa policijske uniforme.

- Cackanje zuba, pijuckanje vina i citanje knjige.

Prica iz sna

- Putovanje kroz noc.

- Razgovor sa gostijonicarem.

- Jahanje.

- Zbor.

- Clanak.

- Zigosanje.

- Razgovor u mehani.

- Poslije nekoliko dana Lear ponosno seta gradom.

- Narator pred sudnicom.

Epilog

- Budjenje.

Primjecuje se da je ova nevelika pripovjetka sastavljena iz velikog broja epizoda i scena. Imamo li u vidu da je svaka scena u funkciji alegorisko - satiricnog predocavanja stvarnosti i satiricnog sibanja prilika i naravi, kao i da se ostvaruje velikim brojem pojedinosti, dolazimo do zakljucka da je potpuna analiza pripovjetke u svim pojedinostima nemoguca. Zato cemo u ovoj interpretaciji zadrzati samo na nekim segmentima pripovjetke i nekim umjetnickim slikama - onim za koje smatramo da su bitni za razumjevanje pisceve intencije i sustine pripovjetke. Citaocu ostaje dosta prostora da analizuje situacije, umjetnicke slike, aktere price, dijaloske replike, iskaze i pojedine rijeci. Nasa analiza se usredsredjuje na tri segmenta pripovjetke: prolog (spoljasna prica), jahanje i zigosanje (unutrasnja prica). Ova tri segmenta isticu se sveobuhvatnom slikom odnosa vlalsti i podanika, predocavanjem poremecenih moralnih vrijednosti i naglasenim i ironicno - satiricnim tonom.
Vodja

strelica Pripovjetka Vodja je cjelovitija pripovjedna cjelina: postoji jasna fabula sa uocljivim uzrocno - posljedicnim tokom u kome iz jedne situacije proizilazi druga, a pripovjedanje ima hronoloski tok. Postupkom in medias res citalac je uveden u sjediste zbivanja: prica zapocinje narodnim zborom na kome se raspravlja o potrebi da se krene u bijeli svijet i potrazi bolja i plodnija zemlja jer se na zvanicnoj zemlji ne moze opstati posto je neplodna i sva od prljusi i kamena. Ucesnici zbora su " blijeda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvjesna pogleda", glasovi su nejaki i iznemogli. U osnovi price covjekova iskonska tezna i potreba da traga za boljim zivotom i trazi obecanu zemlju. Motiv vodje i naroda ima biblijsko porjeklo: u knjigama Izlazak i Mojsije (Stari zavjet) nalazi se legenda o Mojsiju koji vodi svoj narod ka obecanoj zemlji. Ali dok Izrajelci, poslije cetrdeset godina trazenja kroz pustinju, stizu iz Egipta u obecanu zemlju, Domanovicev narod ne uspjeva da stigne na cilj - nasao se u bespucu, bez ikakve nade u izbavljenje.
Izmedju biblijske price o obecanoj zemlji i ove Domaoviceve price postoji sustinska razlika: u Bibliji je ispricana jedna legenda, jedna od mnogih koje cine legendarnu istoriju izrajelskog naroda, u Domanovicevoj prici na ironican i satirican nacin je ispricana prica o jednom narodu i njegovom vodji: i narod i vodja su ovdje na udaru ostre i jetke ironije. Svaki detalj na putu ka obecanoj zemlji zahvacen je ironijom, iz svake replike ili dijaloske sekvence izbija snazna ironija.
Dugo je sadrzina ove pripovjetke iskljucivio vezivana za Nikolu Pasica i njegovo vodjenje Radikalne stranke. Ali, Pasic i Radikalna stranka samo su podsticaj i povod. Vodja kao umjetnicko djelo nosi u sebi umjetnicke istine koje su svevremene, sadrzi slike i situacije koje su uvjiek moguce, predocava ponasanje moguce u svim vremenima. Savremenici su mogli u prici vidjeti aktuelnu politicku situaciju, ali ce citalac Vodje, u vremenima daleko poslije Pasicevog vremena, vidjeti svoje politicko okruzenje i svoje Pasice, koji su uvjek prisutni u drustvenom i politickom zivotu.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:25 PM | Message # 41
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Biblija - Sveto pismo

Naziv Biblija potice od reci biblos i biblion(knjiga).Ona se u hriscanskom svetu zove i Sveto pismo.Ova knjiga nad knjigama deli se na dva dela:Stari zavet i Novi zavet.

Stari zavet je sveta knjiga jevrejske (mojsijevske )religije,nastala na hebrejskom jeziku ,koju je i hriscanska religija prihvatila kao svoju.

Novi zavet je nastao na starogrckom jeziku kao sveta knjiga samo hriscanske religije.
U oba dela Biblije glavno mesto zauzima savez ili zavet.
U prvom je sav smisao izrailjskog naroda:njegova mitologija religija ,prorocka vizija i poezije.savez se desio po ozlasku jevrejskog naroda iz Misira (Egipta) a sklopljen je izmedju Boga i Mojsija kao narodnog izaslanika.Mojsije prima od Boga tablice (deset bozjih zapovesti) i tim cinom jevrejski narod postaje ''izabrani narod''.
Drugi savez sklopljen je izmedju Boga i svih ljudi posredstvom Isusa Hrista .
Biblija zapocinje Knjigom postanja a zavrsava Otkrovenjem ili Apokalipsom..Cine je 73 knjige:46 starozavetnih i 27 novozavetnih.
Biblija je rano prevodjena i na slovenske jezike.Prvi prevodi uradjeni su u vreme stvaranja slovenske pismenosti (Cirilo i Metodije).Na srpski jezik preveli su je Vuk S.Kaaradzic 1847(Novi zavet) i Djuro Danicic
1869(Stari zavet).
Biblija je vekovima izvor nadahnuca u knjizevnosti ,muzici,slikarstvu i vajarstvu.

Stari zavet

Stari zavet kazuje o sporazumu Boga sa Avramom i njegovom porodicom,koja je postala izabrani bozji narod.
Ljudi i zene bili su se odvratili od Boga i iskvarili savrseni svet koji je on stvorio.LJudi i zene bili su se odvratili od Boga i iskvarili savrseni svet koji je on stvorio.Bog poucava svoj narod o sebi .On je obecao ljudima da ce se starati o njima a oni su se zavetovali da ce se drzati njegovih zakona.ljudi su se ogresavali o Boga ,ali je Bog svoj Zavet odrzao.

Stari zavet se sastoji iz 46 knjiga koje su grupisane u 5 celina:Petoknjizje(ili njige Mojsijeve),Istorijske knjige,Psalmi,Poucne knjige i Prorocke knjige.
Petoknjizje ili Knjige Mojsijeve cine:Knjiga postanja,Knjiga izlazaka,Levitski zakonik,Knjiga brojeva,Ponovljeni zakoni.Ovaj deo Biblije jevrejska tradicija naziva,prema temi koju obradjuje ,Zakon,Tora.
Istorijske knjige,ima ih 16,osvetljavaju nastajanje Saveza Jahve s Izraelom .
Psalmi se vezuju za davidovo ime ime ("Psalmi Davidovi").Ukupno ima 150 psalama.
Poucne (mudronosne) knjige sadrze sabrano opste ljudsko iskustvo o prirodi ,coveku i Bogu.
Prorocke knjige cine 4 velike knjige:Knjiga proroka Isaije,Knjiga proroka Jeremije ,Knjiga proroka Jezekilja,
Knjiga proroka Danila.

Novi zavet

Novi zavet je kazivanje o Isusu Hristu i njegovom dolasku da utvrdi novi sporazum izmedju Boga i ljudi.Sin Bozji Isus Hristos umro je da bi svim ljudima doneo oprostaj kroz veru i njega.Posle Hristovog vaskrsenja ,sledbenici pronose sirom sveta radosnu vest o Bozjem obecanju novog zivota u Hristu.Novi zavet se sastoji iz 27 knjiga,koje su grupisane u 5 celina:Jevandjelja,Dela apostolska,Poslanice apostola Pavla,Poslanice i Otkrovenje ili Apokalipsa.

Jevandjelja znace blagovest ,izraz radostiSredisnja licnost je Isus Hristos kao Sin Bozji koji propovedom uspostavlja vezu Boga i coveka.Cetiri su Jevandjelja:Jevandjelje po Mateju,Jevandjelje po Marku,Jevandjelja po Jovanu,Jevandjelja po Luki.

Dela apostolska predstavljaju nastavak Jevandjelja u kome se pokazuje kako se Isusov zivot produzava u Crkvi kao njegovom delu.

Poslanice apostola Pavla se smatraju nadahnutim i merodavnim za propovedanje vere,

Otkrovenje ili Apokalipsa predstavlja zavrsetak zbirke biblijskih spisa.Zakljucuje Bibliju vizijom novoga sveta,novog neba i nove zemlje.

Legenda o potopu

Knjiga postanja ili Prva knjiga Mojsijeva (50 glava) predstavlja sadrzinsku osnovu celog Starog zaveta.
U prvom delu obradjuju se opstecovecanska pitanja o Bogu stvoritelju,poreklu i sudbini coveka,dobru i zlu.
U drugom delu kazuje se o Bozjem izboru praotaca i patrijarha a potom i njihovog naroda,Izraelaca,s kojima pocinje spasenje celog covecanstva.Legenda o potopu je jedna od najstarijih pa takvo mesto zauzima i u biblijskim knjigama .Nalazi se u Prvoj knjizi Mojsijevoj (Postanju) . O potopu se peva i u Epu o Gilgamesu.Legenda u osnovu ima pouku: Bog je ljude kaznio potopom zato sto su se namnozili i zato sto se namnozilo zlo u cinjenju i misljenju

"Gospod videci da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji,i da su sve misli srca njihova samo zle"

Bog se jednom pokajao sto je stvorio svet jer se ovaj mnogo pokvario;kaznio ga je potopom ali ga nije unistio;ostavio je najcistije i najblagorodnije duse da obnove svet ,ljudski rod i sve zivo na zemlji/..Svako zlo u ljudskom rodu vratice se zlom od covekove ruke.Bog se odrice da ponovo salje potop ali upozorava da ce se ljudi sami istrebiti ako zlo udje u njih i budu prolivali tudju krv.

Besjeda na gori

Jevandjelje po Mateju (28 galava) odrazava zivot prve hriscanske zajednice (crkve) u Jerusalimu .Opisuje se Isusova licnost a njegove reci i dela treba da postave norme za zivot Pracrkve.Matejevo jevandjelje sadrzi 5 besjeda hristovih od kojih je najcuvenija Besjeda na gori.
U njoj su sadrzani Isusov proglas kraljevstva nebeskog i njegov nauk ucenicima (apostolima) i narodu.Najobimniji dio Besjede na gori je onaj u kojem se navode moralne norme ,vazece i za apostole i za narod koga uce vjeri.
Najvazniji elementi ovog moralnog kodeksa su :
-ne ubij
-ne gnjevi se na brata svojega
-miri se sa suparnikom
-na cini preljube
-ne kuni se nikako:ni nebom,ni zemljom ,ni glavom svojom
-ne braniti se od zla
-ako ti uzme kosulju ,daj mu i haljine
-ako te potera po jedan sahat ,idi s njime dva
-koji iste ,podaj mu
-ljubite neprijatelje svoje
Poruka Besjede je u poenti:
"Budite vi dakle savrseni,kao sto je savrsen otac vas nebeski"

Stradanje i vaskrsenje Hristovo

Prica o stradanju i vasksenju Isusa Hrista ispricana je u 27 i 28 poglavlju Jevandjelja po Mateju.U ovu pricu usli su motivi lazne optuzbe izdaje ,pokajanja,iskupljenja,stradanja dostojanstva,vernosti.Hristova pojava i ucenje smetali su jevrejskom svestenstvu i ono ga optuzi da huli na Boga.Predase ga rimskom namesniku Pontiju Pilatu pod optuzbom da buni narod i govori da je on car.Za takvu optuzbu donosila se smrtna presuda.
Isus sa prezrenjem gleda na sve optuzbe i ne odgovara na pitanja sudije Pontija Pilata.
Na drugoj strani vec je izrazen prezir prema Judi kao izdajniku.Juda baca u crkvu 30 srebrenjaka koje je dobio za izdaju ,uzima uze i obesi se.Sudija Pilat je ispitivanjem utvrdio Isusovu nevinost.

Dosetio se svog prava da povodom jevrejskog praznika Pashe pusti jednog suznja.Svestenici su spremno odgovorili da pusti Varavu odmetnika i ubicu.Karakteristican je sledeci momenat>Pilat pita sta ciniti sa Hristom,masa odgovara:" Da se razapne".Ovaj momenat pokazuje da masa ne misli svojom glavom nego se povodi za onim sto jevrejski svestenici kazu .
Pilat nije oslobodio Isusa iako je znao da je nevin i zato ce on pred svima prati ruke i govoriti:"Ja nisam kriv u krvi ovoga pravednika,vi cete videti".Narod je na ovo odgovorio:"Krv njegova i na nas i na decu nasu"
U ovim recenicama sadrzana je misao o nezasluzenom stradanju Hristovom.

Razapeti Isus nije ostavljen na tim mukama.:Narod se rugao muzeniku razapetom na krstu i uzivao u tudjim mukama>"Ako si sin Bozji ,sidji sa krsta". U jednom trenutku,u mukama, Isus se obrati Bogu:"Boze moj zasto si me ostavio".Nakon ovih reci ispustio je dusu i desilo se cudo:crvena zavesa rascepila se na dvoje,zemlja se protresla ,grobovi su se otvorili ,pomrli sveci su ustali.Mnogi su tada uzviknuli:"Zaista ovaj bese Sin Bozji".

Bogati Josif uzeo je Hristovo telo i zakopao ga u grobnicu.Posle 3 dana Isus je vaskrsao,grob je ostao prazan.Vaskrsenje je obnova zivota,simbol neunistivosti duha na kome pociva vera u Boga.Svi potresi u trenutku Isusovog vaskrsenja oznacavaju pomeranje zivotnih vrednosti i moralnih principa na kojima pociva ljudski rod.Duh istine i pravde jaci je od duha sile i zla.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:25 PM | Message # 42
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Tihi Don - Mihail A.Šolohov

Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda."

Fabula:
1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom

1.Trgovci Mohovi.
2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina
3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom
4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada
5.Grigorije odlazi u vojsku

1.Natalija se vraca Melehovim
2. HAPŠENJE Štokmana. Rat
3.Natalija i Aksinja
4.Grigorije odlikovan
5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci

1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
2.Natalija rada blizance
3.Februarska revolucija

1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
2.Grigorije sa boljševicima
3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
4.Grigorije ranjen dolazi kuci
5.Ratne operacije
6.Grigorije sa bijelima
7.Potjolkov.Valet

1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu
2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju
3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja
4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
5.Miška Koševoj ubija Petra
6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
7.Aksinja i Grigorije
8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce

1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
2.Grigorije i general
3.Natalija umire
4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
5.Darja se davi u Donu
6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
7.Umire Pantelej

1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
2.Koševoj i Dunjaška
3.Umire ILINIČNA
4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj
5.Grigorije i Fominova banda
6.Bijeg Grigorija i Aksinje
7.Umire Aksinja
8.Grigorije se vraca kuci,sinu

Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova:Petar, Darja, Pantelej, Natalija,ILINIČNA,Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen. Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci.

Likovi:

Grigorije Pantelejevic Melehov:

Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:on se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji.

Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.

Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu.

U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život.

Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:25 PM | Message # 43
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Nastavak:

Kozaci

Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova.

Don

Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi.

Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece...
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:25 PM | Message # 44
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Ivo Andrić - Travnička hronika

Travnicka hronika je istorijski roman pisan za vrijeme Drugog svjetskog rata,ostvaren po modelu evropskog realistickog romana.Obuhvata vrijeme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasican roman vise od bilo kojeg drugog Andricevog ostvarenja.Roman je ispripovijedan u trecem licu i sklopljen je od prologa,epiloga i poglavlja.Hronika o Travniku je beletristicki sedmogodisnji ljetopis koji obradjuje vrijeme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Pocinje dolaskom francuskog konzula,a zavrsava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula.U procesu stvaranja Travnicke hronike Andric se sluzio bogatom dokumentarnom gradjom iz oblasti istorije civilizacije,etnologije i autenticnim spisima o istorijskim licnostima koje su predstavljene u romanu.Kljucni lik djela je francuski konzul Zan Davil,Parizanin tanane prirode,pjesnik po osjecanju svijeta
.Ta istorijski verifikovana licnost je kao prototip posluzila Andricu za oblikovanje knjizevnog lika u kojem se kao u osjetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine,obicaja i navika bosanskog svijeta.Nikada do tada Davil,savremeni mladi covjek evropskog obrazovanja,nije vidio ljude kao sto su bili Travnicani,ni obicaje kao sto je audijencija kod turskog vezira,ni navike kao sto je pljuvanje nedobrodoslog stranca.Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil cita klasicnu tragediju,a kod koga ona izaziva grohotan smijeh,Andric je htio da prikaze sudar dva svijeta i dvije kulture koji se nikada nece pomiriti,a jaz izmedju njih nece biti prevazidjen ni pokusajima njihovih najdobrocudnijih predstavnika.
Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu pocetkom 19. vijeka.Skromni bivsi pogranicni oficir potpuno je zbunjen Travnikom.Bacen u medjuprostor dvije civilizacije,ne razumijevajuci do kraja nijednu od njih,fon Miterer je,pri tom,fatalno obiljezen brakom sa zenom koja se neizmjerno razlikuje od njega.Fon Miterer nije razumio nijednog od trojice turskih vezira koji su se smjenjivali za vrijeme njegove sluzbe u Travniku,ni istocnjacki svijet cutnje i tajnih radnji ciji su oni predstavnici.On,takodje,nije razumio ni novi gradjanski svijet francuske drzave ni njenog predstavnika Davila,sa kojim je cesto dolazio u sukob.Bio mu je stran svijet fantazija njegove lijepe,ali i cudne zene.

Vezirov Konak je trece srediste politickog zivota i mjesto najcescih susreta trojice diplomata.Ocekivalo bi se da predstavnici prosvijecene Evrope cine zajednicku prepreku azijatskom osvajacu.Da nije tako kazuje nam vrezirov komentar poslije jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom:"Dva psa,pa se pobila u mojoj avliji."
U Travnickoj hronici sudarila su se cetiri svijeta,razlicita po vjeri,kulturi,istoriji,obicajima.Emisari zapadnih i istocnih svjetova nasli su se na prostoru Bosne sa namjerom da nikada i ne pokusaju da se priblize i razumiju.Najblizi saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta,Davna,Rota,turski cehaja,teftedar Baki,kao i travnicke kasablije,u neprestanim su medjusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone.Cak i ako neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokusa da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava,odmah mu,kao po nekom pravilu,zaprijeti opasnost unistenja.To se,na primjer,dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.

Istorijsko u romanu

Moglo bi se reci da je,u neku ruku,citavo ovo djelo istorijsko.Bas u tome je,cini se,osnovna razlika izmedju travnicke i visegradske hronike.Na Drini cuprija mahom se zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi,dok je Travnicka hronika zaista prepuna istorijskih podataka.Cak je glavni nosilac radnje,Davil,istorijska licnost.Mithad Samic je u studiji Istorijski izvori Travnicke hronike napisao da ponekad,citajuci ovo djelo ima utisak da je Andric na kraju svake stranice trebao navesti reference izvora

Emocije u romanu

Iako se,citajuci prethodno obradjeno pitanje,moze steci utisak da djelo ne obiluje emocijama junaka,upravo je suprotno.Dovoljno je krenuti od gospodina Davila,njegove istancane ljubavi prema svojoj supruzi i porodici,prema svojoj Francuskoj (u izvjesnoj varijanti),od patnje koju gospodja Davil osjeca zbog gubitka djeteta,preko pomalo neobicne emotivnosti gospodje fon Miterer,pa sve do mladenackog zanosa lijepog Defosea,da bi se napustila prvobitna pomisao o manjku emotivne crte romana.

Na koji nacin je Andric u ovom djelu iskazao evrofobiju balkanskih naroda?

Andric jasno nastoji da ukaze na odbojnost koju Travnicani (a preko njih on govori o cijeloj Bosni,cijelom Balkanu) osjecaju prema svemu sto stize iz razvijenih evropskih zemalja.Ova se odbojnost na prvi pogled izdvaja kao netrpeljivost prema jednoj konkretnoj naciji-Francuskoj i njenom predstavniku Davilu.Jednim dijelom,ovdje se radi o opsteevropskom konzervatizmu toga doba,izrazenom kroz podozrenje prema revolucionarnim idejama i Francuskoj kao njihovom nosiocu.
Ali,vijest o dolasku Evrope u Travnik budi i sasvim druge osjecaje.Budi zelje i nadanja njegovih stanovnika,tako da odnos prema Evropi biva do kraja protivrjecan i kompleksan.Rezultira cutanjem,prezirom i daljim stvaranjem predrasuda,kako sa jedne,tako i sa druge strane.

Zajednicko svim civilizacijama zbijenim u tadasnji Travnik

Na nesrecu,jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepostovanje covjeka,sustinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva.Na to je Andric ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posjetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne.Cutljivi travnicki trgovac zelio je da se zahvali francuskom diplomati na paznji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikad do tada nisu dozivjeli:"Prizivali ste nas kao ljude,ne izdvajajuci nas od ostalih."<

Sta je to sto Travniku ostaje?

Ostaje mu njegova tisina,ostaje "Lutvina kahva" i ono sto Andric na kraju djela zakljucuje,povjeravajuci Hamdi-begu zadatak da to izgovori:"I sve ce opet biti kao sto je,po bozjoj volji,oduvijek bilo."
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:26 PM | Message # 45
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Mihailo Lalić - Lelejska gora

STRUKTURA ROMANA

Roman Lelejska gora je vrlo široka priča o jednoj godini partizanskog ratovanja u Crnoj Gori,1942. godine.U osnovi priče je sudbina jedne partizanske grupe koja je ostala posle povlačenja glavnine u Bosnu. Ova grupa luta dolinama i vrletima Lelejske gore, gonjena neprijateljskim hajkama i zasedama, glađu, strahom i neizvjesnošću. I ta malena grupa, koju čine Lado, Ivan, Vasilj, razdvaja se sticajem raznih okolnosti. Lado Tajović ostaje sam, batrga po bespućima u potrazi za drugovima, skloništem, hranom. Samoća deluje razarajuće na ratnikovu psihu, u čoveku se bude omame, košmari i snovi, ličnost se podvaja, čovek se moralno survava i poživotinjuje: postaje krvožednik, osvetnik, ubica, besomučnik. Povremeni dodiri sa ljudima (Luka, Iva, Neda) prosvetljavaju Lada Tajovića , da bi opet , kada ostane sam, počeo da luta po gori kao zver. Susret sa Jakšom, i kasnije Vasilijem, čini Lada čovekom koji je svestan onoga što je bilo, što je valjalo i što nije. pronalaženje staze doživljava se kao otkrovenje , vera u svetlost i sunce:

Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.

Ostvarena je simetrija izlaza i bezizlaza,tame i svetlosti:prvo poglavlje romana ima naslov "MAGLA",a poslednje ima naslov "IZ MAGLE"-dok je u prvom poglavlju čovek izgubljen u gori pritisnutoj maglom i ne može da nađe iz nje izlaz (pronađena zakrpa pokazuje da su se kretali u krug),u poslednjem grupa nailazi na stazu i izlaz iz magle:

Nagnuh se da vidim,s nevjericom,i opipah ga dlanovima.Jeste,put je,stari onaj kojim su često odlazili u zbjegove i vraćali se s dogovora da se dignu na oružje.Sam se prikrao i ćutke se ponudio da nas odvede.Skoro se umiljava oko nogu,žut,mokar,ispalih rebara od vjernosti,kao pseto koje je dugo lutalo i uzalud tražilo ljude.Pomilovah ga,dođe mi da ga poljubim-jer on je najbliži naš ovdje i ostaće poslije nas da se odupire još neko vrijeme. (...) Koračam njime i brišem znoj,i jedva se uzdržavam da ne zapjevam.Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.

RADNJA ROMANA je vrlo razvijena,razuđena i složena.Iako je psihološka supstanca dominantna,posebno prisutna i dobro motivisana u liku gl. junaka Lada Tajovića,dinamizam spoljašnjih zbivanja je snažno prisutan.Time je ostvarena ravnoteža spoljašnjeg i unutrašnjeg,akcionog i psihološkog.U skladu s tim je i lagano pomeranje konflikata sa spoljašnjeg ka unutrašnjem.Prvi konflikt je na relaciji partizanska grupa-četnici.Postepeno se ovaj konflikt svodi na sukob pojedinca (Lada Tajovića) sa progoniteljima.Istovremeno teče i konflikt unutar partizanske grupe.DOk je prvi konflikt proizvodio dinamizam i zanimljivost fabule,ovaj drugi je statičan,sveden na grupu.Manifestuje se verbalnim sredstvima a sadržine tih duela pretežno su ideološke,psihološke ili etičke prirode.I najzad,tu je najvažniji,po mestu u strukturi romana,konflikt u ličnosti Lada Tajovića,koja je podvojena i suprotstavljena:na jednoj strani su revolucionarni ideali i dužnost partizanskog borca,na drugoj strani su animalni porivi,moralna srozavanja,osećanje izgubljenosti i očaja,pritisak tradicionalnih nanosa.Ovom konfliktu dato je najviše prostora-tri petine romana.

PLANOVI ROMANESKNE PRIČE

Romaneskna priča se odvija na tri plana:akcionom,verbalnom i psihološkom.

AKCIONI PLAN obuhvata događaje koji su zahvatili Lada Tajovića i njegovu grupu,ali još više događaje u kojima sudeluje Lado Tajović kada je ostao sam u Lelejskoj gori.Izvan Ladovog kazivanja nema ni priče,ni događaja;nešto malo retrospektivnih situacija prikazano je ili kroz kazivanje Lada Tajovića ili je ispripovedano Ladu Tajoviću.

VERBALNI PLAN je razvijen na dva nivoa:spoljašnji i unutrašnji razgovor.Oba nivoa ispunjavaju iste sadržaje:ideološke rasprave,etičke i rasprave o egzistencijalnim pitanjima.Ovi razgovori se kreću od sasvim običnih,svakodnevnih ,do ideoloških i etičkih pitanja.

PSIHOLOŠKI PLAN je dominantan i kroz njega se iskazuje sva složenost i protivrečnost prirode Lada Tajovića.Kroz njega se prelama ne samo svest i podsvest junaka romana,nego i njegovo viđenje čoveka i prirode.

POKRETAČKI MOTIVI PRIČE

Rat , kao dominantna stvaralačka tema u delu Mihaila Lalića, okosnica je priče u Lelejskoj gori. Posle povlačenja glavnine partizanskih jedinica, u Crnoj Gori su ostale po zadatku grupice partizana koje treba ilegalnim radom da šire ideologiju pertizanskog pokreta. Jedna takva grupa (Lado, Ivan, Vasilj, Niko i Jakša) ostala je na terenu i izložila se stalnim progonima okupatora i četnika. neki od ovih boraca ne uspevaju da izdrže: Niko se predaje jer nema više snage da kao gonjena zver luta po Lelejskoj gori. Drugi se prepuštaju životu progonjenih, sakrivaju se u Lelejskoj gori i povremenim pojavljivanjem u naseljima skreću pažnju na svoju prisutnost.

Osim ovih likova, tu su likovi onih koji rat koriste kao mogućnost da se nešto ušićari, pa makar se to postiglo izdajstvom, zelenašenjem, pljačkom (Masnik, Kosto Amerika, Miklja, Galjo) . Opisivanje ratnog vrtloga kao da piscu ne dopušta mogućnost da razvije neki ženski lik. Ipak, pojaviće se ovde , u usamljeničkim danima Lada Tajovića, žene koje se nalaze u procepu između sukobljenih strana. Neda i Iva, a u sećanjima i Vidra, unose malo svetlosti, nežnosti i lepote u sumorni svet romanaispunjen borbama, deobama, hajkama, izdajama i nasiljem.

Fenomen samoce dobio je u ovom romanu znacajan umetnicki prostor,samoca je posledica rata i ratne atmosfere, ali je uzrok sustinskih promena koje se desavaju u psiholoskoj i moralnoj strukturi aktera price, posebno Lada Tajovica.

Treci kljucni pokretacki motiv je motiv podvojene licnosti, uobicajen u modernoj evropskoj prozi, ali prvi put pazljivo razvijen i umetnicki valjano utemeljen u ovom Lalicevom romanu.Lalicev junak nije se jednostavno poveo za nagonskim delom svoga ljudskog bica.Zapada u bunilo i halucinacije, ali se iz njih budi, preispituje i analizira.U izvesnim trenucima njegova licnost se raspolucuje, u njemu su dvojica koji razlicito rasudjuju, razmisljaju i procenjuju situacije i postupke.

LADO TAJOVIć I NJEGOV đAVO

U relacijama dobro - zlo, život - smrt, junaštvo - kukavičluk, čojstvo - nečovještvo, pravda - nepravda, sloboda - ropstvo stalno oscilira moralni lik glavnog junaka jer su okolnosti nenormalne.

Fenomen samoće dobio je u ovom romanu značajno mesto :

Samoća je sam protiv svega.

Samoca odjednom sav svijet pretvara u nevjeru i zavjeru.

Glad je druga nevolja koja muci Lada Tajovica. On kaze :

Gladan Čovjek je pogana zvijerka.Prvo izgubi stid, a poslijepamet i strah, a onda je to straŠno neŠto- moŽe od gladi da uČini Što ni sam ne bi vjerovao.

Samocu prati strah koji "potkopava covjeka" i cini ga nesiguirnim i nespokojnim.Te okolnosti naterace Lada Tajovica dac odstupi od svojih dotadasnjih principa :

bio sam vec polumrtav, ostaalo mi je da izaberem kako je zgodnije ispruŽiti papke.Ali tada sam prihvatio grabljive zakone i obicaje okoline: uzmi,otmi,ŠČepaj, zgrabi i ne Žali.To me spasilo.

Ali ni odustajanje od moralnih principa nije spasilo junaka romana:zahvacen je omamom i obamrloscu.U bunilu, u stanju ni jaava ni san,mesaju se slike iz egzistencijalnog vremena (suma,drvece,urvine, stenjje,zivotinje) i slike iz proteklog vrtemena (Beograd, progoni policije, Vidra).njegova se licnost podvaja, u njemu su dvojica koja se medjusobno optuzuju i gloze.Izmedju JA Lada tajovica i njegovog drugog JA bitne su razlike: jedno je Lado pre Lelejske gore i usanljenosti, drugo je Lado usamljenik u Lelejskoj gori.I tacka gledista je podvojena: jedno je tacka gledista egzistencijalne svesti, drugo je tacka gledista savesti.

đavo se u romanu pojavljuje kao drugo JA, kao mogucnost sopstvenog sagledavanja negativnih postupaka i stavova.On se pojavljuje povremeno i nestaje, kao sto povremeno prosijava savest Lada Tajovica.Kako se skrama omamljenosti navlaci a halucinantno stanje pocne da obuzima Lada Tajovica, obrisi djavola postaju sve nejasniji dok se potpuno ne izgubi, a na njegovom mestu se pojavi neobicna stena ili panj.

čovek i priroda: lelejska gora kao metafora

Lelejska gora ima mitsko poreklo i simbolično značenje. Ona oličava mitsku sliku provalija, pretećih stena, umiranja prirode, odsustva života. Ona je prastari eho đavolje gore, čije su tajne nepoznate te zato izazivaju zebnju i strah. Simbol je zagubljenog puta, bezizlaza, hladnoće i pretnje.

Lelejska gora je i više od sredstva za metaforičku karakterizaciju junaka; ona je široko razvijena metafora ratnog haosa i stranputica, moralnog mraka i bezizlaza, složenosti i tajnovitosti ljudske prirode. Ona je prirodni ambijent koji okružuje čoveka izgubljenog u svetu i otuđenog od ljudi, ali je ona i slika duhovnih i moralnih avantura čoveka pritisnutog samoćom, glađu, strepnjom i strahom. Urvine i doline Lelejske gore su metafora moralnih sunovraćanja Lada Tajovića. Njen mrak i zagubljene staze metaforička su slika duševnog nemira ipsihološke nemoći da se razreši situacija i nađe izlaz iz nje.

Iz čitanja romana čitalac izvlači neka saznanja kao što su:

-rat ne uništava čoveka samo fizički nego i duhovno;

-čovek je društveno biće i izvan društva prestaje biti ljudsko biće;

-čovek je u stanju da pobedi sve okolnosti, ali je u stanju da pobedi i samoga sebe- a to je najveća i najdraža pobeda.
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Maternji jezik (Prepricana knjizevna dela i njihova analiza)
Page 3 of 7«1234567»
Search:

Osnivaci
Ana Babic /Sefica/
Marija Nikolic /mallaMaja/
Nikolina Djuzic /NiNa/



+381/ --- / -- -- mestozazabavu@gmx.com
Lokacija
sample map