[ New messages · Members · Forum rules · Search · RSS ]
Forum moderator: mallaMaja  
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu
Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:11 PM | Message # 1
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Mali princ - Antoan de Sent-Egziperi(prepricano delo)

Pisac

Antonie de Saint Exupéry (1910 – 1944) francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno delo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antoan de Sant Egziperi je bio vojni pilot i sudelovao je u II svetskom ratu u kojem je i poginuo.

Sadržaj

Mali Princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih, planeta na kojemu su živeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čoveka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali Princ i pisac su se upoznavali. Mali Princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude. Mali Princ je spoznao da su rad,prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovek ne može živeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali Princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu. Pisac je pisao ovo delo u prvom licu. Ovde prevladavaju osećaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čoveka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom Princu.

Lica

Mali Princ je glavni lik u ovoj pripovetci. On je osamljen. Ima osećaja i ljubavi prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živeti. Zaljeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj poveruje svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna.

Likovi

Mali princ
Kad je sreo dječaka tražio je od njega da mu nacrta ovcu. Princ je priznao da na njegovom planetu baš i nema previše mjesta, odnosno bio je malo veći od obične kuće, bio je zapravo malo veći od njega. Njegov dom je bio asteroid B 612. Mali princ je bio divan, smiješan i želio je ovcu, CITIRAM: “Dokaz da je princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. ”ZAVRŠEN CITAT Mali princ je bio sasvim uredan: svako jutro je pažljivo uređivao svoj planet. Mogao je promatrati suton kad je god zaželio, bilo je dovoljno da pomakne stolac za nekoliko koraka. Jednoga je dana gledao 43 puta sunce na zalazu. Kad je postavio pitanje nije odustajao dok nije dobio odgovor. Malom princu se jako svidjela ruža. Imao je tri svoja vulkana, dva aktivna i jedan ugasli koji su mu dobro došli za podgrijavanje doručka. Posjećivao je neke asteroide ne bi li tamo našao kakav posao ili nešto naučio. Sa nažigačem je razgovarao mjesec dana. Nikad nije vidio zmiju, pa mu je to bila jako čudna životinja. Zemlja je za njega bio tako velik planet da to nije mogao zamisliti.

Lisica
Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrati ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. . Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.

Kralj
Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa čim je došao Mali princ uzviknuo je : “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr. Nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovijedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom. Kralj je bio jako razuman. Bio je jako star i nije imao vremena da obiđe svoju planetu.

Poslovni čovjek
Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.
Pijanac
Šutke je sjedio pred gomilom praznih i gomilom punih boca. Pio je da zaboravi. Princ ga je pitao čega , a on je odgovorio toga što pije. To je princa jako rastužilo.

Tema
Prinčeve zgode i nezgode na njegovom velikom putovanju.

Stil
Ovo je dječji roman. Prilagođen za djecu i pomalo smješan prikaz prinčevog života.

Mesto radnje

Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.
Dojam

Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude, kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.

Osnovna misao pisca
Ovo je dječji roman. Govori o dječaku(piscu) koji je sreo Malog princa. Mali princ mu priča o svojim putovanjima. Govori o tome gdje je sve bio i koga je sve sreo na tom putu. Mislim da je Mali princ iz tih putovanja puno naučio, a u ostalom išao je u “svijet” sa namjerom da nešto nauči. Sreo je mnogo čudnih ljudi, koji su imali razna zanimanja. Najčudniji je bio nažigač; on je palio i gasio uličnu svjetiljku , a budući da se taj planet okretao jednom u minuti on je svaku minutu morao gasiti i paliti svjetiljku. Dječak sa početka knjige se okušao u slikarstvu. To mu baš i nije polazilo od ruke, pa su mu odrasli savjetovali da se radije posveti nečem drugom. Naučio je letjeti i jednog je dana pao u pustinji. Tamo je sreo Malog princa. Na kraju priče oni dvoje razgovaraju i Malog princa ugrize zmija i on umre (pogodi munja). On se nečujno sruši. Dječaka se doživljaj dojmio i on ga prepričava ostalima. Priča je pisana za sve uzraste. Djeca vole bajke, a odrasli alegorije (bajke za odrasle). Djeci tu ništa nije neobično, a stariji će tu priču shvatiti u prenešenom smislu. Mali princ nešto predstavlja. Svako je dijete zapravo mali princ, ali naravno za svoje roditelje. Mali princ je svaki čovjek koji se rodi i pred njim stoji čitav život. Sjemenke baobaba su sjemenke našeg djetinjstva, jer mi dobre sjemenke odnosno dobre navike pazimo i mazimo, a one loše isčupamo dok se još nisu ukorjenile. Ova knjiga prikazuje razvojni put čovjeka od njegovog djetinjstva do njegove starosti i svršetka života.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:11 PM | Message # 2
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Romeo i Julija - Vilijem Šekspir(prepricano delo)

Ponešto o autoru:

Vilijem Šekspir (1564-1616) je bio jedan od najboljih dramatičara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija dela: Kralj Lir, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Makbet.

Karakterizacije likova:

Romeo- mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan

Julija- kći Kapuleta, strasno voli Romea, mlada, pametna, odana

Monteki i Kapulet- starješine daju zavađenih kuća, vrlo tvrdoglavi i “slijepi”

Paris- mladi grof i knežev rođak, koji želi oženiti Juliju

Tibaldo- ratoborni nećak gospođe Kapulet, stalno traži priliku da započme tuču

Monah Lavrentije- franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se venčaju

Dojkinja- Julijina dojkinja, koja ju savetuje i pomažu u svemu

Osnovne crte fabule:

Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom, te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati, jer su pripadnici smrtno zavađenih porodica. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice venčaju. Julija pristaje, pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno venčanje. Lavrentije ih venča, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea, te ga Romeo probode. Budući da je knez zabranio borbu između obitelji, pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuđuje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noć s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu.

Nakon što Romeo odo, Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili će je se otac odreći. Ona odlazi kod Lavrenitija, a on joj daje uspavljujuće sredstvo, od kojeg će izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dođe po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva. Ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U međuvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješću da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vreme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvući Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Ali Romeo stiže prije i o dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijeće na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleći da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U međuvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno. Ali Julija ne želi poći, a kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajući Juliju samu. Julija videvši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i videvši što se desilo pretraži groblje. Nađu Lavrentija koji im sve ispripovedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost učinili i pomire se.

Mesto i vreme u dijelu:

Radnja se odvija u Veroni i Mantovi nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. 15.st

Tema dela je nesuđena ljubav Romea i Julije.

Ideja dela je dokaz da ljubav uvijek nalazi put, a da se tvrdoglavost ne isplati.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:12 PM | Message # 3
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Ujka Vanja - Anton Pavlovic Cehov(prepricano delo)

Bilješka o piscu

Cehov, Anton Pavlovic ( 1860.-1904. ), ruski novelist i dramaticar, po zanimanju lijecnik. Zapoceo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obra|uje izgubljene i otu|ene likove. cehov ne donosi u svojim novelma doga|aje, zbivanja, a niti velike izrazite licnosti koje nastupaju u društvu glasno i bucno. Fabule su vrlo jednostavne, ili uopce nije težište na njima, jer cehov nastoji izazvati dojam, ugo|aje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno ocituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj nacin lakonican,a obilno se sliži pejzažima i lirskim digresijama.
I u drame cehov ne unosi vece dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugo|aja u kojima se likovi ocituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je cehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivacem ruske impresioniticke drame; njegove se drame uzimaju kao iprimjer tzv. lirske drame.

Ujak Vanja

Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene iz života na selu..., upucuje nas na neku idilicnu ili realisticku pricu iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradica, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjece na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
cehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramaticnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.
Porodicni odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramaticnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kcerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te lijecnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru razlicitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj nacin svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.
Naši su slabici samo drhtaji, osu|eni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeci od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabacenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošci ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosjecnost u kojoj se krecu. Bježeci od malogra|anštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvacaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragicnija je spoznaja da ce i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitacno dosadno cekajuci smrt kao jedinu mogucu promjenu.
Kada se tih šest nesretnika na|u zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaci krivca za svoje stanje, cehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugo|aj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umjesto zbivanja u drami imamo raspoloženje.
Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. cehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjecaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadicna su.
Skucenost i ogranicenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i nocu na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.
Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnicki virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi necim ne pokvari vrijednost književnog djela.
Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovic. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naucnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni strucnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu obicnu ništicu.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bice, a tvoje smo clanke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred ocima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti, a ništa ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)

“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.” ( str. 45.)

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života: poslije njega nece ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mjehur od sapunice!” ( str. 25.)
-------------------------------------------------
Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)
-------------------------------------------------
Iako nemocan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlucno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je cin završio ocajno i sramotno, promašio je profesora.
Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraca ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da ce još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je buducnost besmislena.

-------------------------------------------------
“Vojnicki: ... Meni je cetardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako cu proživjeti tih trinaest godina? [to cu da radim, cime cu ih ispuniti? ” (str.51.)
-------------------------------------------------
Vojnicki bi želio nemoguce, novi život.
-------------------------------------------------
“Vojnicki:...Poceti nov život...Reci mi, kako da pocnem...od cega da pocnem?”
(str. 52.)
-------------------------------------------------
Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.
-------------------------------------------------
“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52.)
-------------------------------------------------
Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lijecnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nece ni živjeti. Nikada nece biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.
-------------------------------------------------
“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reci, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti milostiv!” (str. 47.)
-------------------------------------------------
Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprcacena ocekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršcansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.
Sonjinim dijalogom tocno završava drama:
-------------------------------------------------
“Sonja: ..., a kad nam do|e naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti cemo se.” (str.59.)
-------------------------------------------------
Astrov je lijecnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Odre|enu simpatiju cehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i cehov bio lijecnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:
-------------------------------------------------
“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.” ( str. 14. )
-------------------------------------------------
Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao covjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjecaje, ne može voljeti.
-------------------------------------------------
“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne ocekujem, ne volim ljude... Odavno vec nikog ne volim.” (str. 28.)
-------------------------------------------------
Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrecinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a narocito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum.
Jelena je nesretna žena koju svoju najvecu nesrecu prima sa manje emocija donekle racionalno.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrecna žena, ona ima staroga muža! To je sauceše pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str.17.)
-------------------------------------------------
Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: ]uti! Ti si me ubio!” (str. 20.)
-------------------------------------------------
Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještacena od pocetka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podnijeti- to je nemoralno.” (str.11.)
-------------------------------------------------

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaca kao nešto prirodno.
Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena velicina koja u zimi svoga života ocekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

“Vojnicki: covjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umjetnosti, a nimalo ne razumije umjetnost.” (str.10.)
-------------------------------------------------
Ono što ubija profesora i cini ga nesretnim je starost. citav je život bio sebican, a sada život ostavlja drugima, mla|ima.
-------------------------------------------------
“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. \avo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.”
(str.20.)
-------------------------------------------------
Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.
Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.
Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u odre|enom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:12 PM | Message # 4
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Zivotinjska farma - Džordž Orvel(prepricano delo)

Beleška o autoru:

Džordž Orvel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gde polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od dela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air", „1984“. Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "životinjsku farmu", koja je izašla tek u 945. Umro je 1950. g.

Zapažanja o delu:

Delo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "životinjska farma".

Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovek životinjama može biti primer ponašanja.

Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju dela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovekova želja da vlada svime I svima.

Tijekom čitanja knjige u meni su se razmenjivali osećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osećaji krivnje.

"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! živela vetrenjača ! živela životinjska farma !

Anotacija:

Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava,

koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.
No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čoveka.

To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovek a tko svinja.

Likovi:

Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer

Major:

"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsečeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda. "

Boxer:

"Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosečna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "

Clover:

"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "

Benjamin:

"Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primedba - na primer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "

Mollie:

"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.

Napoleon:

"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "

Snowball:

"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "

Squealer:

"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranu i mahao repom koji je delovao nakako vrlo uverljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:12 PM | Message # 5
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Divlji konj - Božidar Prosenjak

Bilješke o piscu:
BOŽIDAR PROSENJAK rođen je 1948. godine u Koprivnici. Školovao se u Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao romanistiku na filozofskom fakultetu. Radio je u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici. Petnaest godina je urednik biblioteke "Albatros". Od 1984. godine djeluje kao slobodni umjetnik. Prozne, pjesničke i dramske priloge objavljuje u dnevnom i periodičkom tisku, na radiju i televiziji. Stalni je suradnik časopisa za djecu. Radovi su mu uvršteni u zbornike, antologije, školsku lektiru i školske udžbenike. Neki su mu tekstovi prevedeni na više od dvadeset svjetskih jezika. Autor je dviju knjiga pjesama, a najveći književni uspjeh zabilježio je romanom "Divlji konj" koji je (1989. -1992. ) doživio četiri izdanja i za koji je 1989. godine primio ugledne nagrade "Ivana Brlić-Mažuranić" i "Grigor Vitez". Roman je 1993. godine preveden i objavljen u Makedoniji.
Vrsta književnog djela: dječji roman

Fabula:
U stadu je živjelo ždrijebe Divlji konj. Jednog dana je upoznao svog oca. Uskoro su stado napali vukovi, a njegov otac je poginuo. Divlji konj je postao predvodnik stada, ali je otišao na gospodarevo imanje. Tamo je upoznao Neru i u nju se zaljubio, ali ona je uskoro dobila ždrijebe sa Šarcem. Divlji konj se osjećao prevarenim, ali je upoznao Zvijezdu i zaljubio se u nju. Još uvijek nije vjerovao gospodaru pa je pobjegao. Uhvatile su ga konjokradice. Odveli su ga u podzemne rudnike da vuče rude. Sreo je Neru i sve joj oprostio. Jednog dana su konji uspjeli pobjeći iz rudnika, a gospodar je došao po njih i sve ih odveo na imanje gdje je Divljeg konja čekala Zvijezda s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Na imanju su vježbali plesati i osvajali su prva mjesta, a to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je umro.

Kompozicija:
Uvod: ždrijebe Divlji konj živi u stadu. Upozanaje svog oca koji uskoro pogine u borbi s vukovima.

Zaplet: Divlji konj uskoro postaje predvodnik stada, ali odlazi na gospodarevo imanje. Tamo se zaljubi u Neru, ali ona dobije ždrijebe sa Šarcem. Kasnije se zaljubi u Zvijezdu.

Vrhunac: Divlji konj bježi s imanja, konjokradice ga uhvate i on završi u rudniku. Tamo sreće Neru i sve joj oprosti. Uskoro uspije pobjeći.

Rasplet: na imanju ga dočeka Nera s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Počeli su vježbati plesati i osvojili su mnoga prva mjesta.

Završetak: to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je doživio duboku starost i, konačno, umro.

Mjesta radnje: livade, gospodarevo imanje, pašnjaci

citati: "Išli smo od livade do livade. "
"Vratio sam se na Gospodarevo imanje. "
"Odveli su me u podzemlje gdje sam morao vući rude. "

Vrijeme radnje: moderno - radnja se može dogoditi u svako doba.

Tema: život Divljeg konja i problemi s kojima se susreće u životu

Ideja: ne treba uvijek biti nepovjerljiv.

Motivi: konj, gospodar, zakon, ljubav. . .

Glavni lik:
DIVLJI KONJ
OSOBINE CITATI

blistava dlaka "Dlaka mi je blistala. "
zapjenjen "Sav zapjenjen,
prašnjav prašnjav,
krvav krvav. "
u njemu raste snaga "Istodobno, u meni je rasla snaga. "
mišići su mu čvrsti "Mišići su mi postali kvrdi kao kamen. "
volja mu je čvrsta "Volja mi je postala čvrsta kao da je od kamena."
ne juri besciljno svijetom "Više nisam besciljno jurio svijetom. "
svijet mu dolazi u susret "Svijet mi je dolazio u susret. "
uhranjen ". . . a ja sam uhranjen,
svjež i svjež. "
tužan "Silno sam se rasužio zbog oca. "
brani se ". . . rekaosam u svoju obranu. "
borac "Da, ja jesam borac. "
osjeća se krivim ". . . i još sa osjećajem krivice. "
pokunjen "Pokunjio sam se
srami se od sramote. "
razdragan,iskren,spontan "Bio sam razdragan, iskren, spontan"
začuđen "Začudio sam se. "
osjeća se ponosan "Osjećao sam se ponosnim
osjeća se bogat i bogatim. "

Sporedni likovi: Zvijezda, Gospodar, Ceza, Šarac, Bijelac, Nera, Vihor, Vulkan. . .

Jezik i stil: knjiga je napisana na hrvatskom književnim jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Cijeli roman je alegorija na ljudski život, a konji imaju sve ljudske osobine. U romanu ima i mnogo aforizama koje Divljem konju govori njegov otac (dok je još bio živ) ili očev glas. Ima i opisa prirode u kojima je i onomatopeja; usporedbe, epiteta, eufenizama. . .
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:13 PM | Message # 6
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Kažu da bajka dolazi iz sna, ili da potiče sa istog mesta sa kojeg se san javlja. Ali svi koji smo u snu bili, znamo, san nije slobodan, u snu se ne događa sve što želimo. Zato je bajka tu, da ispomogne san, da ga dopuni i dovrši. Ono što se u snu prekida, nastavlja se u bajci, u priči. Ima mnogo ljudi, pa i dece, koji malo sanjaju, ili ne pamte svoje snove, ili u snu nemaju mašte; ništa im zanimljivo ne pada na pamet. Njima pomaže bajka, i onaj ko je smišlja. U stvari, retko se sanja nešto nalik na bajku. U snu, izlazimo u neki prostor gde bi trebalo da se pojavi nešto čudesno, neobično, neočekivano, nešto što nam je nekad neko pričao. Ali to ostaje negde ispod ili iznad sna, priviri neka blistava kapa ili čudotvorna ruka, pojuri nas neka utvara, i to je sve. Šta se stvarno dogodilo s nama, ispiričaće nam neko ko to zna, s neke druge strane, iz nekog drugog pamćenja, ispričaće nam onaj ko zna bajke. A takvih nema mnogo. Iako se bajke zovu narodne, i u narodima se pričaju, oni koji zaista umeju da donesu bajku, malobrojni su.

Oni koji poznaju bajke, obično kriju svoja imena. Oni su na ratnoj nozi sa tajnama. Zbog toga i sebe drže u tajni i prećutkuju svoje ime. Ali to ne znači da sede u mraku, ili da u ime mraka govore. Oni borave u svetlosti, u svetlostima želje i slutnje, i nekog drevnog sećanja, koje izlazi na svetlost dana, nevino, kao da se ništa nije desilo od čukun-vremena dedina, do danas. Bajkina priča ne krije da nešto izmišlja, a izmišljanje nije istina. Kad se već izmišlja treba onda mnogo izmišljati, a to nije lako. Treba da mašta liči na samu sebe, a niko ne zna kakva je zapravo mašta. Zato je stalno otkrivamo, u pričama. Na kraju čitanja bajki, vidimo: iz mnogog izmišljanja, rodila se neka istina.

Život se živi iz dana u dan, svakodnevno. Stvarnost je postala svakodneva. Ali i to što svakodnevno vidimo kao stvarnost, ima svoja naličja, svoja skrivena lica. Bajke su lepo naličje stvarnosti.

Miodrag Pavlović
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:13 PM | Message # 7
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
CRVENI VILENJAK

CRVENI VILENJAK

Bio negda jedan plemic pa imao jedinca sina, koji je vanredno lepo svirao u flautu i na citri.
Jednoga dana, kad je junkeru, mladom plemicu, bilo oko dvadeset godina, pricao mu neki prosjak o vojvodinoj kceri, neobicno lepoj devojci, koja se još nije udala, jer joj još nije došao pravi mladoženja.
Mladi junker se ponada da je možda on taj pravi, a, bogme, ni vojvodska stolica ne bi mu baš bila naodmet.
I tako junoša napisa princezi pismo. Velikom veštinom pisanja nije se baš odlikovao, no tako je nekad bilo i sa drugima: zar sinovi plemica da idu u školu?
"Draga gospodice princezo", glasilo je njegovo pismo, "pošto sam doznao da se još niste udali, jer vam još nije došao vaš pravi mladoženja, i pošto sam još mlad, pitam vas, eto, da nisam možda ja taj pravi. Vaš junker Hans".
Pismo pošalje vojvodinoj kceri po jednom sluzi, te prode neko vreme dok se sluga nije vratio. Doneo mu je takav odgovor da mladi junker zadugo izgubi volju da misli na ženidbu. Ona mu je pisala da je iz njegovog pisma videla kako je on isuviše glup da bi mogao postati i vojvodski cobanin, a nekmoli vitez ili cak princ-suprug.
Ali mu devojcin odgovor ipak nije izlazio iz glave i tako odluci da se za doživljeno poniženje osveti gordoj princezi. Ocu rece kako pre nego što bude postao vitez hoce da krene u pustolovine i prode kroz svakojaka iskušenja i nezgode, a potom ce se vratiti kuci i mislice na ženidbu. Spremi i ponese svoje bolje odelo, zajedno s flautom i citrom, uze novac kojim ga je kum na krštenju darivao, a onda se oprosti s roditeljima i ode.
Na putu se sretne s jednim prosjakom, koji je svoje odelo smotao u zavežljaj i nosio ga na ledima, otkupi mu ga, navuce dronjavo prosjakovo odelo preko svojeg i tako nastavi put do vojvodinog dvora. Prijavi se u dvorskoj kancelariji, u jednoj pobocnoj zgradi, i upita da li je dvoru potreban cobanin; voljan je da stupi u službu gospodara i cuva mu ovce.
- U dobri cas, dragi prijatelju! - rece mu cinovnik. - Dolaziš nam kao porucen. Upravo juce oterali smo našeg bivšeg cobanina; ni taj, kao ni svi drugi pre njega, nije bio ni za što. Svima redom, vazda su nestajale ovce. A u nocima posle takvih gubitaka svagda bi gospodar patio od teških bolova. Pazi, dakle, dobro! Nije u nas nimalo lako biti cobanin.
Tako se neznani junker Hans primi službe cuvara ovaca i odmah na pocetku uvide da nije nimalo lak posao biti vojvodski cobanin: tri stotine ovaca morao je preko jedne strašne kotline oterati u gustu šumu, gde se na jednom brežuljku nalazio u razvalinama dvor od kojeg nije više ostao nijedan citav zid.
Ali on se, ipak, nije bojao da tamo otera ovce na pašu, i prvog dana izvršio je zadatak sasvim dobro. Kad uvece prebroja ovce, nijedna od tri stotine nije mu nestala. Isto je bilo i tokom cele prve nedelje: sve su mu ovce ostale na broju.
Cuvanje ovaca je, medutim, vrlo dosadan posao kad se pored toga ne radi i šta drugo - mnogo dosadnije od cuvanja koza. On je vec bio pretražio sve kutke i budžake starog dvora i pokraj srušena luka jedne od negdašnjih kapija našao povelik kamen. S tog mesta mogao je da motri na kretanje stada, a na kamenu, kao na kakvoj klupi, moglo se udobno sedeti. I tako bi on tamo seo, uzeo u ruke flautu i zabavljao svirkom sebe i svoje ovce i jaganjce.
Nije dugo svirao kad iz kapije u podnožju dvora izide jedan u crveno obucen coveculjak duge sede brade, i cuteci slušaše svirku.
Cobanin je i dalje veselo svirao i nije video coveculjka. A kad se uvece vratio u dvor i prebrojao ovce, sve su opet bile na broju.
Prošla je jedna sedmica otkako je Hans pasao ovce uz svirku - i jednom se okrete te spazi crvenog coveculjka--vilenjaka. Ali se ne prepade, nego sviraše u flautu i dalje, a vilenjak slušaše.
Tako je proticala sedmica za sedmicom, vilenjak je dolazio sviracu i slušao njegovu svirku, pa su i razgovarali o sviranju i o ovcama, a svi se u dvoru cudili što vojvoda vec poodavno nijedne noci nije osetio nikakve bolove i što cobaninu nikad nije nestalo nijedne ovce. O tome su svi u dvoru govorili - a i princeza je cula kako se svi tome cude.
I radoznala, kakve su vec žene, sišla je u dvorište i došla do tora za ovce da vidi novog cobanina. On je kraj tora imao lepo uredenu sobicu, širok krevet sa slamnjacom, pokrivacem i jastukom, malu pec, koju bi naložio kad se pokatkad sav prokisao vracao kuci sa ovcama te sušio odelo, i jedan kovceg u kojem je pod kljucem držao ono malo stvari što ih je imao.
I kad je princeza došla, on je baš sedeo za stolom i svirao na citri, tako lepo da je napolju slavuj prestao da peva i samo slušao. Ona je stojala pod prozorom njegove sobice, slušala ga, bistre joj suze navirahu na oci, divila se i cudila kako jedan tako lep i neobican svirac može da bude samo obican cobanin.
I svaki dan dolažaše mu pod prozor i svake se veceri htela da maši kvake na vratima, da ih otvori i ude, a ipak se nije usudila, dok se jednom vrata ne otvoriše i ona se nade u sobici.
I opet je svake veceri dolazila lepom sviracu i slušala i veselila srce divnom svirkom i - onda se jedne noci, eto, dogodilo, i ona nije znala kako se to dogodilo. I otišla je žalosna što on nije vitez nego samo siromašan cobanin.
I dalje mu je svake veceri dolazila i, slušajuci njegovu svirku na citri, smejala se i plakala, i svakog jutra isterivao je Hans ovce na pašu, razgovarao s vilenjakom i pricao mu kako je postao cobanin i kako se hteo osvetiti, jer je bio . uvreden, no kako sada mnogo voli princezu i kako bi hteo da se njome oženi, a kazao mu je i kako se, eto, dogodilo. Vilenjak je, pak, njemu pricao kako su se drugi cobani bacali na nj kamenicama i kako zbog toga nisu imali srecu s ovcama.
Bio je kraj godine, i nastala je nova godina, a Hans je i preko zime isterivao ovce na pašu, jer se sneg u dubokoj kotlininikad nije održao. I tako dode vreme kad se medu službenicima u dvoru pocelo nešto zuckati, pa je, naposletku, doznao za to i sam vojvoda. Strogo uze kcer na ispit, no ona nikako nije htela reci ko je to bio, jer je isuviše dobro znala kako joj je otac ponosit velikaš.
Tada stari dvorski sveštenik posavetova ocajnog vojvodu šta da radi.
- Zapitaj boga, gospodaru vojvodo! - rece mu stari sveštenik.
I tako vojvoda sazva sve viteze svoje države i rece im da medu sobom dele megdan, pa ce onaj ko na kraju bude pobednik dobiti princezu, njegovu kcer, za ženu. Jer po recima starog sveštenika, takmicenje boraca ce se tako odvijati da ce otac deteta biti pobedilac.
Uvece je princeza opet došla cobaninu i ispricala mu šta je odredio vojvoda, njen otac, i kako joj je teško i bolno što je on samo obican cobanin. I za uspomenu dade mu jednu maramicu na kojoj su bili izvezeni kruna i njezino ime, i onda se oprosti s njime.
Ujutro je Hans opet poterao ovce ka starom dvoru, zamišljen i neveseo. No kako se cudom zacudio kad se nade ne pred ruševinama nego pred jednim potpuno ocuvanim dvorom i tvrdavom. Tamo gde je pre ležao njegov kamen, stajala je sada kamena klupa, a na klupi sedeo je stari vilenjak.
- Hi-hi! - smejao se vilenjak mašuci glavom i dajuci mu time znak da
pohita k njemu. A kad mu Hans pride, povede ga vilenjak kroz kapiju i odvede u jednu veliku dvoranu u pozadini dvora, u kojoj se nalazilo mnoštvo raznovrsna oružja.
- Evo, uzmi odavde oružje koje ti je najpogodnije - rece mu vilenjak - usedni na konja pa idi da deliš megdan i osvojiš svoju draganu. Ti si se prema meni uvek lepo držao i valjano se za mene starao, pa ce ti i dalje dobro biti.
Zatim ga vilenjak odvede i do staja, u kojima je bilo mnogo konja, a medu njima i tri osedlana: mrkov, vranac i belac.
- Tri dana valja ti se boriti; uzmi svakog dana odmorna konja. - Tako ga vilenjak posavetova, a onda nestade.
A šta je bilo s ovcama?
Kad se opremio i izjahao, ugleda Hans vilenjaka dole kod ovaca i vide kako se sve stado krece s njim i oko njega. I tako, spokojan, požuri ka mestu svecanosti, gde vec behu otpoceli viteški dvoboji. Hrabro su se takmicari medu sobom borili, jer svaki bi se od njih radovao da postane vojvoda.
No najsrcanijim i najboljim borcem medu svima takmicarima pokaza se junker Hans, koji je, ne otkrivajuci vizir, izišao na megdan i, nepoznat, postao pobedilac. A kad posle borbe htede da skine šlem, konj mu se odjednom prope, a zatim u velIkom skoku preskoci ogradu poprišta borbe i odjuri natrag ka starom dvoru, te tako Hans ostade do kraja nepoznat. Uvece se kao cobanin vrati kuci, kao i uvek dotada: sa svima ovcama.
Iduceg dana dojaha Hans na konju vrancu, koji je na kraju, isto kao prethodnog dana mrkov, preskocio ogradu, te Hans opet nije kao pobedilac skinuo šlem, i tako niko nije znao ko je on. ....
Onda je osvanuo treci dan takmicenja. Toga, treceg dana dojaha Hans na kao sneg belom konju, u zlatnoj opremi i s malom krunom na šlemu, i pogledi svih prisutnih behu uprti u njega. Toga dana on se borio još mnogo srcanije i veštije. Samo se u poslednjem sudaru dogodilo da ga zalutala sulica jednog takmaca pogodi po listu na nozi i obrani.
Ali kad opet dode vreme da skine šlem i kaže se, i kad svi ljudi radoznalo cekahu da vide i cuju ko je taj kraljevski pobedilac, njegov belac se odjednom prope, a zatim u silnom skoku preskoci ogradu borilišta i pojuri natrag ka starom dvoru. Tako pobedilac takmicenja ostade do kraja nepoznat, a kad je bilo uvece, opet su sve vojvodske ovce na povratku u tor prelazile duboku kotlinu i za stadom je išao, okrvavljene noge i hramljuci, cobanin Hans. Kod kuce legne Hans u krevet i lepom maramicom što ju je dobio od princeze zavije ranu na listu. Iduceg dana tresla ga je groznica i nije mogao isterati ovce na pašu.
U brizi za valjanim cobaninom, upravnik dvorskih dobara pošalje odmah po kraljevskog lekara, koji se nalazio u dvoru. Lekar dode, vide kao zavoj maramicu s krunom i imenom vojvodine kceri, pregleda ranu, ispere je, brižljivo previje melem na ranu i dobro zavojem sveže, a onda s maramicom ode pravo vojvodi i o svemu ga izvesti. Vojvoda naredi da se cobanin pozove k njemu.
I onda gore, u dvoru, isprica Hans vojvodi svoju povest. Kaže mu da je on junker i da se hteo osvetiti princezi za uvredu koju mu je nanela u pismu; isprica mu kako je postao cobanin, lepo svirao u flautu i na citri, i kako mu je kod ovaca prišao crveni vilenjak i došla princeza, i kako se onda, sve, dogodilo. Isprica mu i povest o dvorani oružja za viteške borbe i stajama za konje u zacaranom dvoru, i kako mu je konj, prvog dana mrkov, drugog dana vranac, a treceg dana belac, svagda preskocio ogradu borilišta pre nego što je stigao da skine šlem i kaže svoje ime, i kako je naposletku ranjen u list na nozi zalutalom oštricom koplja jednog takmicara.
Pažljivo ga je vojvoda slušao, a onda rekao:
- Vidim da si ti istinski mladoženja moje kceri i ja vam dajem blagoslov da se vencate.
Tada nastade takav potres i lom, kao da sav svet propada: to je bio znak da je došao kraj zacaranosti celog kraljevskog dvora na brežuljku s one strane duboke kotline i da je zacaranost priveo kraju junker Hans. Stari majušni vilenjak bio je pre mnogo godina veliki kralj i kao takav vrlo gord. I kad je jedan susedni knez, predak sadašnjeg vojvode, zaprosio ruku njegove kceri, on ga je odbio s porugom i podsmehom.I onda je mladi prosilac zacarao dvor i kralja da živi kao vilenjak i da ne bude osloboden zacaranosti dok god se jedan cobanin ne oženi kneževskom kceri.
I tako se to obistinilo i cobanin-svirac je postao veliki kralj. No preko praga starog dvora on je prelazio uvek s ljubavlju i strahopoštovanjem.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:13 PM | Message # 8
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
ZAŠTO JE MORE SLANO

Bili jednom muž i žena i živeli u velikoj slozi i ljubavi, ali ih je nemaština pritisla sa svih strana. Kad im dode na svet i dete, rece covek jednom bogatom prijatelju:
- Hajde da mi budeš kum.
- Dobro - odgovori bogataš. I krsti dete, pa mu zatim rece:
- Dodi do mene svakog dana i dobiceš nešto milostinje.
Siromašak beše bez posla i svakog dana je dolazio da nešto odradi kod kuma i da dobije nešto milostinje. Dete je raslo i vec je napunilo dve godine a siromašak je još uvek išao po milostinju. To vec dosadi kumu jer se bojao da ce i sam osiromašiti deleci stalno milostinju. Jednog dana je morao i kravu da zakolje. Uto mu dode kum.
- Dobar dan, kume.
- Dobar dan - odgovori ovaj.
- Došao sam da mi nešto daš, kume.
- Dobro - rece mu on, pa se okrenu mesaru i naredi mu:
- Odreži s krave jednu plecku.
Mesar odreza plecku. Tada kum rece siromahu:
- Uzmi je, kume. - Pa ga s pleckom snažno udari po grudima i ledima i kaza mu:
- Idi do sto davola! Odnesi je pa je daj i samom davolu, samo da te moje oci više ne vide.
Siromašak uze plecku i krene kuci. Uz put srete jednog starca.
- Kuda ceš, sinko?
- Idem do samog davola - odgovori siromašak. - Bio sam kod kuma da tražim milostinju, pa je bacio plecku na mene, udario me njome po grudima i odvalio mi leda. Zato je nosim davolu.
- Odnesi je, ali nemoj proci kroz mala vrata, nego kroz velika. Kad stigneš, zakucaj i on ce izaci. A ti mu reci: "Donosim ti ovu plecku mesa". On ce ti biti veoma zahvalan i pitace te: "Koliko novaca tražiš za nju?" Ti ga nemoj primiti, vec mu traži da ti da onaj stari mlinac koji drži na ulazu, u vratima.
Siromašak se zahvali starcu na savetu i krene na put.
Kad covek stiže, zakuca na vrata.
- Šta hoceš? - upita davo.
- Evo doneo sam ti plecku.
- Dobro, koliko novaca tražiš?
- Necu novac, vec mi daj stari mlinac koji stoji na ulazu kod vrata.
- E - rece mu davo - to ti necu dati. Imam dve sobe pune mlinova, dacu ti jedan novi.
- Ne, ja baš taj stari mlinac želim.
I davo, šta ce, zaželeo se mesa, te mu dade stari mlinac.
- Evo ti ga, nosi ga. To ti je naknada za meso.
- Daj mi i dva kljucica sa mlincem.
Dade mu i dva kljucica, pa covek uze mlinac i ode. Stiže kuci i zatece ženu iznemoglu od gladi. Stavi mlinac na sto i rece:
- Mlincicu, mlincicu, davo te ucinio svemocnim, daj mi hrane i najboljeg vina.
Pa pomisli onda zašto bi išao da radi! Stavi i drugi kljuc u mlinac i rece da mu sada da novca. Mlin poce da izbacuje novac. I siromašak kupi mnogo zemlje, lepih kuca i dobavi puno slugu.
Jednog dana se bogati kum upita:
- Zašto moj kum više ne dolazi da mi traži milostinju?
- Kako ce doci kad si ga onako odalamio pleckom - odgovori mu žena.
- Avaj, daj mi taj komadic mesa i hleba što nismo mogli da pojedemo, pa cu poci da ga obidem i vidim kako živi.
I krenu na put da potraži kuma. Nije nikako mogao da ga nade. Ugleda neke kuce, poslugu i upita ih:
- Kod koga vi to radite?
- Kod gospodina kuma tvog - odgovoriše mu oni.
- Kako se on tako obogatio?
- Idi pa vidi, kuca mu je obeležena zelenim slovima.
On pode u selo i ugleda prekrasan dvorac. Pride i zakuca na vrata. Izade njegov kum, sad pravi gospodin, bogatiji od njega, pa mu rece:
- O, kume, pa kako si mi? Zašto si bacio pogacu koju si mi poneo? Zašto je kumu bilo sramota da mi pošalje ostatke od mesa što niste pojeli?
- Vidi, vidi, ti to sve znaš! Aj, kume, kako si se tako obogatio?
- Obogatio sam se od onog dana kad sam bio kod tebe, kad si mi dao plecku i uputio me davolu. Bio sam kod njega pa mi je dao mlinac da mi izbacuje hranu i novac.
- Pa, kume, zašto mi ne prodaš mlinac?
- Dobro kume, dacu ti ga. Hajde, udi unutra. I stavi kljucic u mlinac:
- Mlincicu, mlincicu, davo te je ucinio svemocnim, daj mi najbolja vina na svetu - rece mu.
Kad mu mlincic dade najbolje vino na svetu, ponudi kuma da ga proba i ovaj, uzdahnuvši od zavisti, upita ga:
- Hoceš li mi ga prodati?
- Dobro, kume, ponesi ga. Stavi drugi kljucic i zategni ga dobro.
- A koliko treba da ti platim za njega?
- Necu ti tražiti ništa, poklonicu ti ga.
- Onda u redu, kume.
Kako je bio polupijan, jer se napio dobrog vina kod kuma, uze mlinac i ode teturajuci se svojoj kuci. Kada stiže uze bic i istera sluškinje na ulicu pa ih išiba. Rece mu žena:
- Šta to radiš covece, šta ti je?
- Kad imam mlinac, nisu mi potrebne sluškinje.
I sluškinje odoše. Onda on postavi mlinac da radi. Kum mu je dao kljuc da mlinac može da izbacuje jelo. I on mu rece:
- Đavo te je ucinio svemocnim, izbaci mi hranu.
I mlinac poce da izbacuje hranu. Najedoše se domacini i sto slugu i mlinac je i dalje izbacivao hranu. Napuni se cela trpezarija hranom pa i sve druge sobe i odaje, tako da se nije moglo po kuci kretati. Onda on rece:
- To su davolska posla, to su budalaštine. Uze mlin i pode ulicom, a mlin je i dalje uz put izbacivao hranu, te on povika siromašnima:
- Donesite tanjire, evo vam nosim hranu.
Siromasi se zabezeknuše ugledavši toliku hranu. I on stiže opet do kuma.
- Kume - rece mu - ti si mi dao samog davola.
- Kako to, znaci nisi znao da mu kažeš? Iskoristi trenutak nepažnje kuma, pa stavi drugi kljucic u mlinac i rece:
- Mlincicu, mlincicu, nemoj više da izbacuješ hranu.
I ostade sa svojim mlincem. Kum je morao da traži ponovo sluškinje da mu ociste i operu kucu od tolike hrane.
I covek poce opet da radi sa svojim mlincem i radio je mnogo godina.
U nekom stranom gradu nije bilo soli, nisu je mogli nigde pronaci. I on im poruci da im može napuniti ako treba i deset brodova solju. Odgovoriše mu da je bolje da im napuni sto brodova i da ce mu ih sve poslati.
Stigoše brodovi. Tada mu rekoše:
- Zar nije bolje da prodaš mlinac?
- Pa dobro, prodacu vam ga, sacekajte me osam dana.
Sacekaše osam dana. On zatraži da mu mlinac izbacuje pare i napuni deset podruma novcem. Zatim proda mlinac. Kad ga je prodao, brodovi krenuše. Tada najstariji na brodovima rece:
- Je li sigurno da ce ovaj mlinac davati so?
Poneli su mlinac samo sa jednim kljucem. Tada on rece:
- Mlincicu, mlincicu, davo te je ucinio svemocnim, izbaci nam so.
Mlinac poce da izbacuje so. Napuni se jedan brod solju, pa drugi i svi ostali. Tada mu rekoše:
- Mlincicu, mlincicu, nemoj više izbacivati so.
Ali što su mu više govorili, on je izbacivao sve više soli. Vec napuniše sto brodova a mlincic je i dalje izbacivao so. Tada rece najstariji na brodovima:
- Ovaj mlinac je davolov!
I baci ga u more. I zato je more i danas slano, jer mlinac još uvek izbacuje so.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:14 PM | Message # 9
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
BAJKA O ORLU

Miš i senica rešili jednom da zaseju njivu. Posejali raž i ona je odlicno ponela. Kad stiže jesen, požnjeli raž srpovima, povezali je u snoplje i složili u krstine.
Kad se raž osušila, odneše snoplje na guvno. Sutradan podeliše zrna, sve zrno po zrno, jedno jednom, drugo drugom.
Ali kad podeliše svu raž, jedno zrno pretece. Sucuci brkove, miš ce senici:
- Ti si pojela jedno zrno, inace ne bi jedno preteklo. Senica se na to naljuti i zacvrkuta:
- Sam si pojeo to zrno.
Ali miš ne htede da primi krivicu na sebe, nego i dalje optuživaše senicu.
Senica se još više razljuti te zacici:
- Ako sam ga ja pojela, onda da zaratimo! Neka dodu sve ptice da ratuju na mojoj strani.
I tako se zbog jednog jedinog zrna raži izrodi rat izmedu ptica i cetvoronožaca.
Skupiše se velike i male životinje i divlje zveri, a od jata raznih ptica nije se videlo sunce.
Nastade tada strašno urlanje i zavijanje, a perje je letelo na sve strane. Tukli se,tukli, tukli dugo, ali ni jedna strana ne mogade da pobedi.
Na kraju dolete ogroman orao te se i on umeša u bitku. Uz njegovu pomoc pobediše ptice, a zveri, razderana i pocupana krzna, podvivši repove, pobegoše u svoje šume glavom bez obzira.
Za vreme bitke jedan medved ipak nekako uspe da ujede orla za krilo, te se on, ranjen, spusti na veliku brezu kraj neke kolibe.
Covek koji je živeo u ovoj kolibi, u svitanje zore krenu u lov pa spazi na brezi ogromnu pticu. Pomisli da to davo sedi na drvetu, te opali iz puške. Orao ništa ne oseti, vec samo okrenu glavu i ljutito pogleda coveka.
Covek pride bliže i opali još jednom, a orao opet samo pokrenu glavom: sacma mu nije naškodila.
Covek sasvim pride brezi i puška puce po treci put.
Tada progovori orao:
- Zašto pucaš na mene? Kakvo sam ti zlo ucinio? Ako si valjan covek, ti me skini sa ove breze, odnesi me kuci pa me leci dok ne ozdravim. Tvoj cu trud stostruko nagraditi.
Covek malo razmisli, pa pomože ptici da side i odnese je u svoju kolibu.
Ali njegova se žena razljuti i odmah poce da ga grdi što je doneo u kucu takvu neman.
- Ona ce nam pojesti sve živo u kuci - gundala je stara - a kakve koristi od toga što ceš hraniti ovaj gadan kukasti kljun?
- Ptica je obecala da ce platiti za negu - odgovori covek. - Ona ce nas stostruko nagraditi ako je izlecimo.
I covek nije obracao pažnju na ženine reci, vec je negovao i hranio orla, sve dok nije poceo da se oporavlja.
Posle mesec dana, orao zamoli coveka da ga pusti da pokuša može li vec da leti.
Izidoše na poljanu. Orao raširi krila i pokuša da leti, ali uzalud: krila mu behu još veoma slaba.
Zato on zamoli:
- Hrani me i neguj još mesec dana, pa cu ti platiti što sam obecao.
Covek je i drugih mesec dana hranio i negovao orla, iako je svaki dan slušao grdnje svoje žene.
Najzad orao potpuno ozdravi, rane mu prezdraviše i krila ocvrsnuše pa se poce spremati za povratak u svoju zemlju.
- Kuca mi je daleko - rece orao coveku. - Zakolji još jednu kravu iz tvoje staje i daj brašna iz ambara. Ja se moram dobro najesti da bih mogao leteti do svoje kuce.
Covek uradi sve po njegovoj želji. Kad ptica pojede polovinu mesa i brašna (polovinu je ostavila za put), ona rece:
- Sada cemo poci na dalek put, sedaj mi na leda i drži se dobro.
Covek posluša, uhvati se cvrsto za perje, pa ogromna ptica uzlete.
Leteli su, leteli, tek orao zapita coveka:
- Šta vidiš ispod nas? Covek pogleda dole i odgovori:
- Vidim kako nešto sija kao srebrni novcic.
- To je more - odgovori orao i u isti mah zbaci coveka sa svoga vrata.
Covek polete kao strela naniže; ali orao ga nije napustio, vec je strmoglavo leteo pored njega i prihvatio svog spasioca baš kada je upao u more do kolena.
- Jesi li se uplašio? - zapita orao coveka.
- Toliko sam se uplašio da mi je srce stalo - odgovori covek. - Zašto tako surovo postupaš sa svojim spasiocem? Zamalo nisam umro od straha.
A orao rece:
- I ja sam se uplašio kada sam, onako jadan i ranjen, stajao na drvetu, a ti pucao tri puta u mene, ali nisam zbog toga izdahnuo.
Na to orao opet polete u visine, tako da more ponovo izgledaše kao srebrni novcic. Tri puta je tako zbacivao coveka sa svojih leda u more, ali bi ga svaki put zgrabio pre no što bi ovaj potonuo. To beše osveta za ono što je covek tri puta pucao u bespomocnu ranjenu pticu.
Leteli su sve dalje i dalje, pa orao rece coveku:
- Pogledaj dole i reci vidiš li što? Covek pogleda i rece:
- Vidim neke dvore od bakra kako se presijavaju na suncu.
- To su dvori moje mlade sestre - objasni orao pa polete dole i spusti se na zemlju.
Ptica rece coveku da ode u bakarne dvore i zapovedi:
- Kada udeš i kada te zapitaju odakle dolaziš, odgovori da dolaziš iz zemlje Finske. A kada te moja sestra zapita da li si joj video brata orla koji je odleteo u Finsku da ratuje zbog senice, nemoj ništa odgovoriti dok ti ne obeca veliki bakrac iz podruma.
Covek ucini sve kako mu je orao naredio. I zaista, gospodarica bakarnih dvora zapita:
- Znaš li nešto o mom bratu koji je pošao u rat zbog senice?
Covek joj odgovori:
- Ja znam, ali ti necu reci dok mi ne daš veliki bakrac iz podruma.
- Necu ti ga dati, to je najskupocenija stvar u celom dvoru - odgovori gospodarica bakarnog dvora.
Covek se vrati praznih ruku orlu i isprica sve kako je bilo.
- Ne mari - rece orao. - Produžicemo put do moje srednje sestre, koja živi u srebrnim dvorima.
I tako letahu dok ne doleteše do srebrnih dvora.
Orao naredi coveku da ude u dvor i zatraži srebrni kotao, ali se on i otuda vrati praznih ruku, kao i iz bakarnih dvora.
I tako oni produžiše put dok ne doleteše do zlatnih dvora, u kojima je živela najstarija orlova sestra.
Tu covek najzad dobi ono što je tražio. Gospodarica zlatnih dvora donese iz podruma zlatni kotao i predade ga coveku, a ovaj pozove orla da ude.
Orao isprica kako ga je covek lepo negovao kada je bio ranjen u krilo. Drugovi, covek i orao, ostadoše tu da se posle dugog i teškog puta dobro odmore. Da bi se odužila spasiocu svoga brata, gospodarica zlatnih dvora gostila je i nudila coveka što je bolje mogla.
Medutim, u dalekoj finskoj zemlji, senica i miš ponovo zajedno iskrciše njivu i zasejaše raž. Opet izbi medu njima svada zbog jednog jedinog zrna koje je preteklo posle deobe. I oni opet objaviše rat, i opet doleteše sve ptice nebeske i dotrcaše sve zveri šumske.
Kada ptice poceše da gube bitku, dolete soko i pozva orla u pomoc.
- Ja nikako ne mogu da podem u taj rat - odgovori orao. - Prvo moram da vratim svoga spasioca njegovoj kuci.
- Zar da vodimo racuna o coveku kad je u pitanju sreca citavog pticijeg roda! - nagovarao ga je soko.
Na to orao ostavi coveka u zlatnim dvorima i opet pode u rat.
Dugo je živeo covek u dvorima, ali ga želja za kucom
nije napuštala, te se poce spremati za put. Orlova sestra
dade mu dosta hrane i, pokazavši rukom na zapad, rece:
- Ako budeš deset godina išao u tom pravcu, možda
ceš stici svojoj kuci.
Covek pode na zapad noseci punu torbu hrane na ledima i zlatni kotao pod miškom.
Put je bio težak i postajaše sve teži, jer je bilo velikih jezera, zaliva i mocvara koje je morao da zaobilazi.
Išao je tako dugo, dugo, dok ne poce da sustaje pod teretom, te u nemocnom besu lupi zlatnim kotlom o smreku. ,
U taj tren stvoriše se pred njim zlatni dvori i mnoge sluge.
Tako covek poce da živi u zlatnim dvorima. Zapovedao je slugama i razmišljao: "I ovde je dobro, samo da mi je još žena tu pored mene".
Ali vec prve noci coveka probudi neka lupa i zacu promukao glas:
- Smesta skloni tu svoju kucu sa moje staze, ja necu da obilazim oko nje.
Covek ustade i izide u dvorište da vidi ko to diže toliku graju. To beše glavom veliki zao duh.
Covek se ne uplaši, vec ga zapita:
- Kako da premestim svoje dvore sa tvoje staze? Bili su u zlatnom kotlu, a ja ne znam i ne umem da ih stavim natrag.
- Ali ja umem - odgovori zao duh.
- Kakvu nagradu tražiš za to? - upita covek.
- Sada necu nikakve nagrade - odgovori zao duh - ali obecaj mi da ceš mi dati on" što je bilo sakriveno od žene kada si krenuo na put sa orlom.
Covek razmisli trenutak, ali se ne mogade setiti nicega što je ostalo sakriveno od žene, pa zato pristade na pogodbu. Osim toga, bi ugovoreno i to da ga zao duh vrati u rodni kraj.
Zao duh pristade da vrati zlatne dvore u kotao, a covek morade da okrene leda da ne bi video kako on to radi. Cuo je samo neku lupu i zveku zlata, i dok bi lupio dlanom o dlan, zlatni dvori bili su opet u kotlu.
Tada zao duh sa strahovitom brzinom odnese coveka u finsku zemlju. Postavi ga na samu medu njegove njive, okrenu se i rece:
- Ja sad idem, a ti ceš vec ispuniti ono što si mi obecao.
Kad covek ude u kucu, vide da mu je žena rodila lepog sincica. Sad se preplaši misleci: "Ala je zao duh bio lukav, eto šta je bilo sakriveno od žene, obecao sam rodeno dete zlom duhu! Ali tu se ništa više ne može popraviti", pravdao se covek pred samim sobom. "Sad imam zlatne dvore, a izgubio sam sina".
Covek opet udari iz sve snage kotlom o smreku, i opet se, kao i pre, stvoriše zlatni dvori. Tako su on, njegova žena i njihov sincic vodili bezbrižan i veseo život.
Decak je rastao i s vremenom se razvio u lepog i zdravog mladica.
Jednog dana, kada je decko napunio šesnaest godina, ode slucajno pod prozore babe vracare i udari iz šale nekoliko puta štapom u staklo.
Baba vracara se razljuti i poce da vice:
- Idi svojim putem, ti što pripadaš zlom duhu! Razbiceš mi prozor! Idi zlom duhu, njemu si i obecan! Na to decak ode kuci i upita oca:
- Da li je istina to što kaže baba vracara, da si me obecao zlom duhu?
Nemajuci kud, otac isprica kako se to desilo. Tada decak stade razmišljati:
- Bolje da sam odem zlom duhu, i tako moram kad-tad k njemu.
Zatim poce da se sprema na put. Oprosti se od roditelja i krene.
Kad decak stiže u zamak zlog duha, domacina ne beše kod kuce. U zamku ga doceka lepota devojka.
Kada devojka ugleda mladica, uzviknu u cudu:
- O, mladicu, lepi mladicu, zašto si dobrovoljno došao? Kada zao duh stigne, on ce te ispeci i pojesti.
- Neka me pojede - odgovori mladic - jednom se mora umreti.
- Videcemo - rece devojka - pokušacu što mogu da se odavde izbavimo.
Uto vrata strahovito zalupiše i zao duh ude u kucu. Pogleda ispod oka mladica i rece:
- Dobro je što si sam došao. Ako uradiš ono što ti kažem, možda te necu pojesti.
Zatim odvede mladica na obalu reke i naredi mu:
- Do sutra ceš podici most preko reke, bez ijednog stuba, da mogu konji i kola prelaziti preko njega.
Mladic se ne uplaši od zadatka, vec ode devojci pa joj isprica šta mu je zao duh naredio.
- Idi spavaj, ja cu se vec postarati - odvrati mu devojka.
Kad mladic zaspa, devojka uze iz knjižnice zlog duha knjigu u kojoj je pisalo kako se može sagraditi takav most. Pomocu carolija iz knjige, devojka sagradi preko reke most bez stubova, pa u svitanje probudi mladica i rece:
- Most je gotov, uzmi metlu i idi pa ga pometi da daske budu ciste. Kad zao duh dode, mislice da si baš sad posao završio.
Mladic uze metlu i ode da pomete most. Kada zao duh dode da pogleda šta je uradio, rece mladicu:
- Bice da si pametan momak, kad si uspeo za jednu noc da sagradiš most. Necu te još pojesti, ali moraš i drugi posao da uradiš, a on je teži od prvog. Ne uradiš li, poješcu te. Zatim zao duh pruži mladicu pregršt raži u zrnu i rece:

- Zasej ovo zrnevlje tamo na onoj njivi, ali tako uradi da vec sutra od mlade raži bude ispecen hleb.
Mladic primi seme pa ode devojci i isprica šta mu je zao duh naredio.
- Ne brini - hrabrila ga je devojka - idi mirno spavaj, valjda cemo se i ovaj put snaci.
Mladic se pokri preko ušiju i zaspa, a devojka uze zrnevlje u šaku, pa ode na njivu i pozva u pomoc ljude iz podzemlja.
Pritekao narod podzemlja u pomoc; jedan je orao, drugi drljao, a treci sejao. Posao je brzo odmicao, i kad su petli zakukurekali, raž je vec bila zrela za vršidbu, a u zoru je devojka vec mesila hleb od nove raži.
Žvacuci i mljackajuci svež hleb, zao duh postavi mladicu i treci zadatak.
- Napravi cun - rece on - koji ce ici i po zemlji i po vodi i biti brži od mog najboljeg ždrepca.
Pomocu carolija iz knjige devojka sagradi cun koji je išao i po suvu i po vodi.
Zao duh dode da vidi cun i rece mladicu:
- Pametan si ti, cak i pametniji no što sam mislio. Dovedi sada mog najboljeg ždrepca iz konjušnice pa da vidimo može li ga camac prestici.
Mladic ode u konjušnicu i osedla najboljeg ždrepca što ga je imao zao duh. Ali ga ne izvede onamo gde je bio cun, vec pred kapiju dvora i pozva devojku:
- Dodi brzo da bežimo!
Devojka dotrca, a mladic je posadi ispred sebe na konja, pa kao vihor poleteše iz zamka zlog duha.
Kad poodmakoše, mladic rece devojci:
- Pogledaj unazad i reci vidiš li što? Devojka pogleda pa rece:
- Cini mi se da vidim ogroman ognjeni stub kako juri za nama.
Od silne trke, konj beše sav u peni i poce da posustaje, te mladic progovori:
- Sprema nam se veliko zlo, necemo još dugo izdržati. Behu stigli na obalu jednog jezera, kad devojka rece:
- Zaustavi ždrepca ovde, ja znam šta cemo.
Mladic zaustavi konja i spusti devojku na zemlju, a ona mahnu maramom po vazduhu, te se oboje pretvoriše u dve velike štuke i skociše u jezero.
Odmah zatim stiže na jezero zao duh. On stade njušiti vazduh pa povice:
- Uhvaticu ja vas, makar popio celo ovo jezero.
I zaista: leže potrbuške na obalu jezera i poce da ispija vodu.
Pio je tako, pio, pio, pio, pa se od vode toliko naduo da je na kraju pukao i izdahnuo.
U meduvremenu, devojka i mladic opet se pretvoriše u ljude i ponovo uzjahaše ždrepca.
Mladic odvede devojku svome ocu u zlatne dvore, gde verovatno i danas žive srecno i veselo.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:14 PM | Message # 10
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
MORSKI ZMAJ I LEPA JOVANCICA

Bila jednom cerka jednog ratara. Kuca njenog oca beše blizu morske obale. Bašta se stepenasto pružaše do ivice mora, tik uz vodu, veoma blizu lada. Devojku su zvali lepa Jovancica, lepa i sveža kao zora!
Kada se jednog dana kupala, zbog velike vrucine koja je vladala, zmaj, kralj mora, iskrsne pred njom.
- Jovancice, lepa Jovancice, video sam te jedne prolecne veceri na ovoj obali; od tog dana sam se zaljubio u tebe. Treba da podeš sa mnom do mog dvorca. Onde ceš biti moja jedina kraljica.
- Zmaju - rece Jovancica -ja sam kci seljaka, ne mogu da budem tvoja kraljica.
- Jovancice, lepa Jovancice, imam moc nad svim vodama, pa sad, znaci, imam vlast i nad tobom, jer si u vodi! Ali podi dobrovoljno u moj dvorac, dacu ti gomile zlata i brda srebra.
- Ni za srebro ni za zlato neceš me nikad imati. Ja sam seljacka kci, kako hoceš da budem kraljica?
- Mada si seljacka kci, ti si rodaka duge na nebu! Treba da budeš kraljica. I budi to dobrovoljno, pošto ja raspolažem silom da te na to primoram.
- Zmaju, nemaš moci nad mojim srcem. Ja sam seoska devojka i krštena duša. Nikad, nikad necu biti zmajeva žena.
Zmaj odnese Jovancicu, lepu Jovancicu. Odvede je u svoj dvorac na samome dnu mora.
Dvorac beše veoma lep, od crvenog korala i glatkog biljura: da je glavom kralj prošao pored njega, poželeo bi da ude. A da ga je kraljica samo izdaleka videla, poželela bi da u njemu zauvek stanuje.
Ali zmaj ne mogade ništa srcu Jovancicinom.
- Zmaju, mi nismo od iste vrste. Ti nisi krštena duša. Tvoje zlato nece ništa promeniti, dvorac ti nece ništa pomoci! Pusti me da se vratim ocu!
- Neceš se vratiti ocu! Ali moci ceš preko talasa da juriš.
Zmaj uze zlatnu alku i navuce je na stopalo lepe Jovancice, na lepi clanak leve joj noge. Snažnim zamasima zakova alku.
Zatim uze zlatan lanac i prikaci ga za alku. I evo lepe Jovancice na lancu.
Jak kao celicna poluga,
tanak kao jedna tvoja vlas
i dug, dug sedam stotina milja!
Pošto je to obavio, zmaj pljunu na zemlju i razgazi nogom. Smejao se, kako to zmaj vec ume i zna, a zatim rece devojci:
- Moj dvorac nije tamnica. Idi i juri morskim talasima, celom kraljevinom kojom vladam. Kad budeš umorna od trcanja, samo reci:
Zmaju, zmaju, lanac vuci,
kroz more me ti dovuci! Naci ceš se u dvorcu.
I bilo je tako kako je zmaj rekao. Ali kao što se Jovancica zaklela, srce joj je ostalo kao i pre.
Svakogjutra izlazila je na morske talase. Trcala je daleko, sedam stotina milja daleko. I još dalje bi jurila da je
lanac samo bio duži. No sveceri je morala da se vrati u dvorac.
Najviše je volela da ode i gleda ocevu baštu: breskvino stablo u vinogradu, kako se nadvija nad lejama zelene salate, i slavuja koji mu s granja peva, kamen na bunaru što ga je konopac izlizao, grm šimširov, na Cveti uvek rascvetao, i gusto žbunje orlovih noktiju.
"Ah, kad bih ikad mogla ponovo da dotaknem zemlju! Kad bi neki smeli mladic uspeo da me oslobodi, a potom da mi bude saputnik u životu! Kada bih jedne veceri, oslobodena lanca, mogla da krenem kuci svog oca, i pcelama, vocnjaku našem. . ."
I jedne veceri, baš kao što je sanjarila trceci povrh prelepog mora, vide kako joj se u susret krece neka barka.
Kakva li lepa barka, sva od grabovog drveta, zlatom optocena! Užad joj beše od crvene svile, a jedra od belog atlasa. Njom upravljaše sin kralja Francuske, najveceg kralja na celome svetu.
Izdaleka se Jovancica i kraljevic ugledaše. Izbliza se pozdraviše.
Tada je kraljevic oslovi, prozbori jezikom umilnim kao blagi zvuk violine. Zapita je ko je ona, kako to koraca vodom.
- Otac mi je - rekla je Jovancica - ratar i ima samo mene. Ali zmaj me je oteo sa morskog žala, sa obale ovih vala, i drži me u svojoj vlasti, vezanu zlatnim lancem za stopalo.
Na to ju je glas izdao. Nije mogla više da govori. Nije ni znala ono što su joj oci vec rekle kraljevicu. A pre nego što je utonula, ni on nije umeo da joj se zakune da ce živeti jedino za njeno oslobodenje. Ali oci im sve iskazaše. U tom pogledu od jednog jedinog trenutka oni su se zauvek razumeli.
"Znam da cu je voleti cak i kad budem mrtav, ako je to dato preminulima", govorio je u sebi kraljev sin. "Ona, i nijedna druga, može biti moja kraljica. A kakva li me cežnja mori da je ponovo vidim!"
"Moje srce", pomislila je Jovancica, "moje srce dobro zna da me on voli. Naša sudbina je na nebu zapisana. Stvoreni smo da budemo muž i žena. Ali da li ce to biti na zemlji? Ja sam u zmajevoj vlasti! . . . Ako me ikad, svetlim svojim macem, moj blagi prijatelj oslobodi, ako me sa talasa odvede do bašte mog oca, ja još uvek ostajem seljacka kci. Može li me uzeti za ženu?"
Sedam nedelja su se tražili. Sedam meseci su ocajavali.
Sedeci na palubi, na pramcu barke, kraljevic je puštao da mu oci daleko blude, izmedu vala i oblaka:
"Možda je nikad više necu na ovom svetu videti. . . Kad to pomislim, umro bih od žalosti".
A ona, kad je noc prošla, uplicuci kosu: "Može da se desi da ga nikad više ne vidim. Njegovu ljubav, njegovo društvo necu nikad na zemlji imati. Bože moj, bože moj, kako je to okrutno!"
Dani, godišnja doba prolazili su, sve teži od jada. Zmaj je stalno držao lepoticu okovanu onim zlatnim lancem za svoj dvorac.
- Jovancice, lepa Jovancice, neceš li se najzad odluciti? Nema ti drugog udesa, moraš postati zmajeva žena.
- Ne znam šta mi udes sprema, ali znam šta mi je na srcu. Zmaj i ja necemo nikad biti jedna ista plot, nikada necu biti zmajeva žena.
- Ah, Jovancice, odvec dugo sam te puštao na lancu. Misliš li da me još zadugo izazivaš? Ako hoceš još jednom da vidiš baštu svog oca, veceras, veceras otidi da je vidiš. Idi da vidiš svoje poslednje sunce.
Lepotica krenu onamo, roneci suze na oba oka.
A na morskom žalu, ah, odjednom ugleda kraljevica.
Galopirao je na svom velikom belcu, tako gorda držanja.
Ugleda svoju draganu. Potera konja u talase, polete do lepotice. Da bi presekao zmajev lanac, podiže svoj mac od svetlog celika.
- Ako ga jednim zamahom ne presecete - viknu Jovancica - svršeno je sa mnom, svršeno je s nama! Zmaj ce me odvuci u svoj dvorac i nikad se više necemo videti.
Tada kraljev sin zadade takav silan udarac da lanac odskoci kroz vazduh. Brže od munje, zgrabi on oko pasa svoju draganu, podiže je uza se, uze u narucje. Za tren ih belac iznese na žalo.
Evo ih na zemlji, ispod velikih borova tamnih kao jezera, ali kroz koje prolazi zrak crvenog zlata, zrak slave sa neba. A onde na zemlji, zmaj nema više moci, Izvan mora, prestaje sila morskog kralja.
Ostaviše žalo i velike borove, krenuše ka bašti lepoticinog oca.
A potom iz male bašte konj polete ka dvorcu u Parizu. Onamo, kralj Francuske imadaše svoj dvor.
Kad kralj ugleda lepoticu, on je pozdravi. A kad mu se ona približi, poljubi je.
- Oglasite svadbu - rece kralj svojim ljudima - i neka bude što velelepnija! Ljubavi treba odati poštovanje!
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:14 PM | Message # 11
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
ŠEĆERKO

Jednom pre mnogo vremena živeo jedan kralj i imao cerku. Mnogi su je iskali za ženu, ali ona nije htela nijednog, jer joj se niko nije svideo. Najzad se doseti da sama sebi nacini coveka.
Uze tri kile badema, tri kile šecera i tri kile mrvica, razbi bademe i sve to smeša ujedno, šecer, bademe i mrvice, lati se posla i nacini od toga coveka. Postavi ga pred kucnu ikonu i poce da se moli i klanja. Cetrdeset je dana i cetrdeset noci zazivala gospoda i on ga posle cetrdeset dana oživi i nazvaše ga Šecerko Šecerkovic.
Bio je jako lep i ime mu se proculo po celom svetu.
Za njega je i cula kraljica iz jednog jako udaljenog kraljevstva i zaželela da pode da ga uzme. Nacini tako zlatnu galiju sa zlatnim veslima i uputi se onamo gde je bio Šecerko.
Cim je stigla, rece mornarima:
- Onoga, što se od cela sveta izdvaja lepotom i gledom, ugrabite i dovedite ovamo na galiju.
Kad je svet saznao da je prispela zlatna galija, svi podoše da je vide, pode i Šecerko.
Kad ga mornari opaziše, namah ga poznadoše i smesta ga zgrabiše - pa pravo sa njim na galiju.
Ceka uvece princeza da dode Šecerko, ceka, ali - uzalud. Pita ovde, pita onde, i sazna kako ga je jedna kraljica ugrabila i pobegla.
Šta ce sad, šta sad da radi?
Ode i nacini tri para gvozdenih cipela i dade se na put ne bi li ga našla.
Od jednog mesta do drugog, i udalji se veoma od ovog sveta, pa se nade kod meseceve majke.
- Dobar dan, -majcice.
- U dobar cas, devojcice. Kako si mi ti, devojcice, stigla ovamo?
- E, udes me doneo. Da nisi gdegod videla mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Kako, kceri? To ime prvi put cujem. Nego sedi dok se uvece ne vrati moj sin, on se krece po celom svetu, možda ga je negde video.
Kad uvece stiže mesec, ona mu rece:
- Dete moje, ova te devojka moli da joj kažeš da nisi gdegod video njenog Šecerka, njenog Šecerkovica.
- Kako? Ne, nisam ga video, kceri moja. Prvi put cujem to ime. Nego podi do sunca. Možda ga je ono negde videlo, zato što se još više krece po svetu.
Prespava ona to vece kod njih, a ujutru joj dadoše jedan badem s recima:
- Razbij ga ako dospeš u nevolju. Uze princeza badem i ode.
Od jednog mesta do drugog, istrošila je jedan par cipela dok nije stigla do sunceve majke.
- Dobar dan, majcice.
- U dobar cas, devojcice. Otkuda ti ovde?
- E, udes me doneo. Da nisi videla mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Kako, kceri moja? Nisam ga videla. Nego sedi samo dok se uvece ne vrati moj sin, možda ga je on video, jer on ide po velikom svetu.
Dode sunce uvece, klekne pred njega princeza i rece:
- O, sunce, gospodaru moj i svetski putnice, da nisi video mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Kako? Ne, nisam ga video. Jedino da odeš do zvezda, njih ima mnogo. Možda su ga one videle.
Prespava ona to vece, kod njih, a ujutro joj dadoše jedan orahs recima:
- Razbij ga ako dospeš u nevolju.
Zatim joj pokazaše put, a ona se pozdravi s njima i ode. Od jednog mesta do drugog, istrošila je i drugi par cipela dok nije stigla kod majke sviju zvezda.
- Dobar dan, majcice.
- U dobar cas, devojcice. Otkuda ti ovde?
- E, udes me doneo. Da nisi videla mog Šecerka, mog Šecerkovica?
- Koga, kceri? Ne, nisam ga videla. Ali sedi dok se uvece ne vrate moja deca, možda ga je neko od njih videlo.
Dodu uvece njena deca i ona ih upita:
- Da niste videle Šecerka Šecerkovica?
- Ne, nismo ga videle - odgovoriše zvezde. Tada su umeša jedna majušna zvezda i rece:
- Ja sam ga videla.
- Gde si ga videla?
- U onim tamo belim dvorima. Tamo ga, ždralovica, drži kraljica i pazi da kogod ne dode da joj ga uzme.
Prespava ona to vece kod njih. Ujutru joj pokažu put, dadoše joj jedan lešnik s recima:
- Razbij ga ako dospeš u nevolju. Od jednog mesta do drugog, i stiže tamo gde je bio Šecerko.
Ude u dvorac kao prosjakinja, vide Šecerka, ali ne rece ni reci.
U dvorcu je bilo mnogo gusaka. Ode ona do sluškinja i rece im:
- Mogu li da se smestim tamo kod gusaka? Sluškinje odu do kraljice i kažu joj:
- Gospodo kraljice, eno napolju neke prosjakinje koja pita može li da se smesti tamo kod gusaka. Šta da cinimo?
- Pustite je - rece kraljica.
I pustiše je. Prespava ona tamo to vece.
Ujutru, cim se probudila, razbije badem i pojavi se zlatno motovilo sa zlatnim stalkom,a mota zlatne kaleme.
Ugledaše ovo sluškinje i potrce kraljici da joj to kažu. Kad je kraljica to cula, reci ce:
- Što ne podete da joj kažete da to dade nama? Šta bi ona s tim?
Odu sluškinje i kažu joj:
- Veli gospoda kraljica, što ti ne bi nama dala zlatno motovilo sa postoljem? Šta bi ti s njim?
- Dacu vam, ali da mi date Šecerka jednu noc. Odu sluškinje i reknu to kraljici.
- A što da joj ga ne damo - rece kraljica. - Šta ce mu pa biti!
Uvece, dakle, odmah posle vecere, dade kraljica Šecerku nekakvo pice, a u tom je picu bilo nešto da ga uspava. Tek što ga je ispio, on zaspi, a sluškinje ga ponesu na rukama i odnesu kod prosjakinje i uzmu zlatno motovilo i stalak.
Kad sluškinje odoše, poce princeza da besedi Šecerku:
- Zašto se ne probudiš? Pa zar te nisam ja nacinila? Ja što sam istucala badem, pomešala ga sa šecerom i mrvicama? Ja što sam istrošila tri para gvozdenih cipela da dodem da te nadem, a ti mi sada ne kažeš ni reci? Svetlosti moja i oci moje. Zar ti nije mene žao?
Celu je noc tako princeza besedila, ali kako da se Šecerko probudi!
Ujutro dodoše sluškinje, uzeše Šecerka, kraljica mu dade neko drugo pice i on se probudi.
Kad su sluškinje otišle, razbije princeza orah i odmah se pojavi zlatna koka sa zlatnim pilicima.
Videše sluškinje zlatnu koku sa zlatnim pilicima i otrcaše kraljici da joj to kažu:
- Trcite odmah - rece kraljica - i kažite joj da to dade nama. Šta bi ona s tim! A ako zatraži da joj damo Šecerka, dobice ga. Šta ce mu biti? Šta mu je bilo sinoc kad smo joj ga dale?
Dodu sluškinje i kažu joj:
- Da nam daš zlatnu koku sa zlatnim pilicima? Šta bitistim?
- Da mi date Šecerka još jednu noc.
- Dacemo ti ga - rekoše sluškinje. Kraljica ponovo dade nešto Šecerku te ga uspava, a cim je zaspao, uzmu ga sluškinje na ruke i ponesu do prosjakinje, uzeše zlatnu koku sa zlatnim pilicima i odoše.
Cim one odu, poce princeza ponovo besediti sve kao i prošle noci, ali kako da se Šecerko probudi! A ujutru ponovo dodu sluškinje, uzmu Šecerka i odu.
Prosjakinja taDa razbije lešnik, i otud se pojave strukovi karanfila sa zlatnim cvetovima. Cim sluškinje spaziše zlatne strukove sa zlatnim cvetovima, otrce kraljici da joj to kažu:
- Idite, recite joj da to da nama, šta bi ona s tim? A ako ponovo ushtedne Šecerka, dobice ga - rece kraljica.
Odu sluškinje i kažu joj tako.
Ali nedaleko od mesta gde je boravila prosjakinja živeo je jedan krojac koji je šio nocu i cuo sve reci koje je besedila prosjakinja. Sretne on tako Šecerka i kaže mu:
- Dozvoli, kralju moj, da te nešto upitam.
- Samo izvoli - rece Šecerko.
- Gde ti s veceri spavaš?
- A što me to pitaš? Kod kuce. Gde bih spavao?
- Gospodaru Šecerko, vec dve noci ne mogu oka da sklopim od one prosjakinje što živi tamo kod gusaka. Po celu noc presedi govoreci: "Šecerko, što se ne budiš? Tri sam para gvozdenih cipela istrošila da dodem i da te nadem, a ti mi sada ne kažeš ni reci?"
Šecerko je ovo shvatio, ali ne rece ništa.
Ode i osedla svog konja i preko njega prebaci s obe strane vrece sa zlatnim florinima.
Uvece mu kraljica ponovo da pice, ali ga on ne ispi, vec se ucini kao da je zaspao.
Smesta ga sluškinje uzmu i odnesu prosjakinji, a uzmu zlatne strukove karanfila sa zlatnim cvetovima.
Cim sluškinje odu, a princeza ponovo poce da besedi svoje jade, diže se Šecerko, zagrli je i u casu uzjahaše na konja i krenuše na put.
Dodu ujutru sluškinje da uzmu Šecerka ali gde da ga nadu! Otrce placuci kraljici da joj to kažu. Poce tada i ona da kuka, ali šta da radi? Onda ona rece:
- Nacinicu i ja jednog coveka, i istog trenutka dade sluškinjama da razbijaju bademe, pomeša ih sa šecerom i mrvicama, nacini od toga coveka i pocne da se klanja. Ali je umesto molitvi kazivala kletve, pa se posle cetrdeset dana taj covek ubudavio i baciše ga.
Princeza i Šecerko dodoše u svoje kraljevstvo i poživeše dobro da ne može biti bolje. Bio sam i ja tamo i sve video.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:15 PM | Message # 12
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
UNAKAŽENO LICE

U prastara vremena nije bilo ratova, i medu ljudima je vladao mir. U jednom selu plemena Pijegan živeo je nekakav covek koji je imao vrlo lepu kcer. Mnogi mladici su želeli da se njome ožene. Ali kad god bi devojci predložili da se uda za nekog,ona bi zatresla glavom i govorila da ne želi muža.
- Kako to? - pitao je njen otac. - Neki od ovih mladica su bogati, lepi i hrabri.
- A zašto moram da se udam? - odgovarala je devojka. - Ti si, oce moj, bogat, mehovi nam nisu nikada prazni, imamo mnogo lepo uštavljenih koža i mekanih krzna od bizona. Zašto bih onda morala da se udam?
Jednoga dana Društvo Gavrana Glasnika priredilo je ratnu igru u selu, i za tu svecanost svi su brižljivo obukli najlepša odela. Ratnici su dostojanstveno i divno igrali, praznicni zvuci culi su se nadaleko, ljudi i žene su jeli do mile volje i svi su bili srecni. Na kraju igre, najbogatiji, najmocniji i najlepši mladici ponovo zatražiše ruku one devojke koja nije želela da se uda.
- Zašto neceš ni ovoga? - upita ljutito otac. - Sve najcuvenije poglavice su te tražile, a ti si ih sve odbila. Plašim se da se nisi u nekoga tajno zaljubila.
- Oce - odgovori devojka - imaj sažaljenja prema meni. Veruj mi, nemam tajnog verenika. Ali doista mi se jedne noci pojavio Veliki Duh, Sunce, i rekao: "Devojko, ne smeš se udati ni za koga od ovih ljudi, jer pripadaš meni i sa mnom ceš biti srecna i život ce ti biti vrlo dug." A potom me je još jednom opomenuo: "Nemoj se udavati! Ti si moja."
- Ah - odgovori njen otac - moramo ciniti što Sunce nareduje.
I u devojackoj kolibi se nije više o tome govorilo.
U tom plemenu Pijegan živeo je i jedan vrlo siromašan mladic, sam na svetu otkada su mu otac i majka i sva rodbina pocivali na Pešcanom Brežuljku. On nije imao ni kolibu ni ženu koja bi za njega štavila kožu, kuvala mu mrs za rucak ili mu pravila mokasinke. Jednog dana siromašni mladic bi se zadržao u jednoj kolibi, drugog dana bi potražio gostoprimstvo u drugoj, i tako je provodio svoj bedni život.
Mladic je bio izvanredno lep, ali mu je jedan ožiljak unakazio obraz, i zbog njega je bio odvratan svim seoskim ženama.
Nekoliko dana posle igre koju behu priredili Gavrani Glasnici, dva-tri ratnika što su u igri ucestvovali i koje je odbila ona devojka što nije želela da se uda, sretoše tog jadnog unakaženog coveka, i da bi se zabavljali na njegov racun, rekoše mu smejuci se:
- Zašto ne okušaš srecu i ti, tako bogat i lep, i ne zatražiš onu devojku za ženu? Ko zna, možda ce ti dati ruku koju nama nije pružila! - I nastaviše da se smeju.
Ali Unakaženo Lice se ne nasmeja, vec odgovori:
- Uradicu kako kažete, prijatelji moji; otici cu do nje i zaprosicu je.
Na njegove reci, mladi ratnici prsnuše u još glasniji smeh, jer im se nešto tako zabavno nije još nikada u životu dogodilo.
Unakaženo Lice ih ostavi da se smeju i uputi se reci. Kad stiže do mesta gde su žene dolazile po vodu, stade da saceka onu devojku. Ona dode malo posle, noseci u ruci sud od bizonove kože, a mladic joj se približi i rece:
- Devojko, pricekaj, želim da govorim s tobom. I to ne krišom, vec otvoreno, pod vedrim nebom i Suncem, gde nas svi mogu videti.
- Govori onda - rece devojka.
- Video sam sve što se dogodilo. Ti si odbila ruku najbogatijih i najmocnijih ratnika iz moga plemena. Ja sam siromašan, vrlo siromašan, nemam kolibu, ni hrane, ni odece, ni toplog krzna, a nemam ni rodbine koja bi mogla da mi pomogne, pogotovu danas, ovde na obali reke, kada te molim da mi budeš žena.
Devojka pokri lice ogrtacem i zamisli se, tapkajuci vrhom mokasinke o zemlju, pa onda rece:
- Tako je, odbila sam sve one bogate ratnike; ali sada, kad siromah traži moju ruku, rado cu mu je dati. Bicu tvoja žena, Unakaženo Lice, i moje pleme bice srecno. Zar je važno to što si siromašan? Moj otac ce ti dati sve, moja majka napravice ti kolibu, moje pleme poklonice ti kože i ostale stvari, pa neceš više biti siromašan.
Slušajuci je kako to govori, Unakaženo Lice oseti da mu se srce puni radošcu i htede da zagrli svoju verenicu. Ali ona ga odgurnu od sebe i rece:
- Cekaj, Unakaženo Lice. Pre mnogo, mnogo meseci Sunce mi je reklo da se ne udajem, jer cu s njim imati srecan i dug život. Ali sada tebi kažem - idi Suncu i reci mu: "Ona kojoj si govorio ocekuje tvoje reci. Ona se uvek lepo ponašala i slušala te je, ali sada želi da se uda. Ja je hocu za ženu." I reci mu, naposletku, da ti skine taj ožiljak s lica; to ce biti dokaz, i ja cu znati da li je Sunce zadovoljno ili nije.
Ali ako ono odbije ili ako ne budeš našao njegovu kolibu, onda mi se, Unakaženo Lice, više ne vracaj!
- Oh! - uzviknu mladic. - Iz pocetka su tvoje reci bile lepe, i bio sam zadovoljan. Ali sada su moja moc i moje srce mrtvi. Gde li je Suncev dom? Gde li je taj put kojim niko nije išao?
- Budi hrabar - rece devojka i vrati se u svoju kolibu.
Unakaženo Lice se veoma rastuži. Sede, i pokrivši lice odrpanim ogrtacem, poce da razmišlja šta treba da radi. Onda ustade i uputi se kolibi neke starice, koja je bila uvek ljubazna prema njemu.
- Imaj sažaljenja prema meni - rece joj. - Kao što znaš, vrlo sam siromašan i sada moram da krenem na dug put. Molim te, napravi mi par mokasinki.
- Kuda ideš? - upita ga starica. - Sada nema ratova i svi živimo u miru.
- Ne znam kuda treba da idem, bako - odgovori Unakaženo Lice. - Ne znam šta treba da radim, ali ne mogu ti ništa reci.
Tada mu dobra žena napravi nekoliko pari mokasinki sa donovima od cvrste kože, i napuni mu vrecicu jelom spravljenim od testa umešenog sa ukusnim jagodama, tucanog mesa i masti. U stvari, ona je mnogo volela siroto Unakaženo Lice.
Potpuno sam i tužna srca, mladic se pope na brežuljak i tu zastade da baci poslednji pogled na svoje rodno naselje. Gledao je ne bi li negde video svoju verenicu, i zaplaka kad se u naselju, u daljini, zapališe nocne vatre.
- Haj-ju, imaj milosti prema meni, o, Sunce! - zamoli on.
A zatim pode da traži put do Sunceve kuce.
Mnogo je dana pešacio duž divljih recnih obala i preko beskrajnih planina, i iz dana u dan njegova vrecica sa hranom bivala je sve lakša.
Jedne noci Unakaženo Lice se zaustavi blizu vucje jazbine.
- Haj-jah! - rece Vuk. - Šta traži moj crveni brat tako daleko od svog plemena ?
- Ah - odgovori Unakaženo Lice - tražim mesto gde živi Sunce: treba da govorim s njim.
- Ja sam mnogo putovao - rece Vuk. - Poznajem sve doline i planine, ali nikada nisam video Suncevu kucu. Nego, cekaj! Poznajem jedno vrlo mudro stvorenje - Medveda. Zapitaj njega, možda ce on znati.
Sutradan Unakaženo Lice ponovo krenu na put, zaustavljajuci se, s vremena na vreme, da ubere malo jagoda; kad je pao mrak, stiže on do medvede jazbine.
- Gde ti je kuca? - upita ga životinja. - Zašto moj crveni brat putuje sam?
- Pomozi mi! Imaj milosti prema meni! - odgovori Unakaženo Lice. - Zbog devojke tražim Sunce. Treba da ga zamolim za njenu ruku.
- Ne znam gde Sunce spava - odgovori Medved. - Ja sam pregazio mnoge reke i poznajem mnoge planine, pa ipak nikada nisam video njegov stan. Ali nedaleko odavde nalazi se jedna vrlo lukava životinja sa prugastom njuškom. Pokušaj da saznaš nešto od nje.
Jazavac je bio u svojoj rupi. Kada ga Unakaženo Lice vide, povika:
- O, lukava Prugasta Njuško! O, plemenita životinjo! Želeo bih da govorim s tobom.
- Šta hoceš? - upita ga Jazavac, pojavljujuci se iz rupe.
- Želim da pronadem Suncevu kucu. Hocu da razgovaram sa Suncem.
- Ne znam gde bi ono moglo da živi - odgovori Jazavac. - Ja se ne udaljavam mnogo od svoje kuce. Ali nedaleko odavde, u šumi, živi Sova. Ona stalno putuje i zna mnoge stvari. Možda ce moci da ti pomogne.
Unakaženo Lice ode u šumu i stade da se osvrce unaokolo tražeci Sovu, ali bez uspeha. Onda sede da se odmori.
- Haj-ju, haj-ju! - povika on. - Moja hrana je pri kraju, a mokasinke su mi se pocepale. Ostaje mi jedino da umrem.
- Šta ti se desilo, brate moj ? - zacu on neki glas i, podižuci oci, vide na grani Sovu.
- Devojka kojom želim da se oženim - rece Unakaženo Lice - pripada Suncu. Evo sada tražim njegov stan da je od njega zatražim za ženu.
- Ah! - rece Sova. - Ja znam gde ono živi. Ali sada je skoro noc. Sutra cu ti pokazati stazu koja vodi Velikim Vodama. Sunce živi s one strane Velikih Voda.
Cim se razdanilo, Sova pokaza Unakaženom Licu stazu, i on njom nastavi put dok nije stigao do obale Velikih Voda.
Srce mu side u pete kad je tamo stigao. Suprotna obala je bila tako daleko da se jedva nazirala, a Velike Vode se prostirahu unedogled. Svu hranu beše pojeo, a mokasinke su mu bile sasvim pocepane. Srce mu se rastuži.
"Nikada necu moci da predem preko ove vode", rece u sebi. "A ne mogu da se vratim svom narodu. Umrecu ovde, pokraj Velikih Voda!"
Ali to se nije dogodilo. Dva velika Labuda doplivaše do obale.
- Zašto si došao ovamo? - upitaše oni Unakaženo Lice. - Šta ceš da radiš ovde, tako daleko od zemlje gde živi narod Crnih Stopala?
- Na izdisaju sam - odgovori tužno Unakaženo Lice. - Daleko, vrlo daleko, u mojoj zemlji, živi jedna lepa devojka. Hteo sam da se oženim njome, ali ona pripada Suncu. Zato sam krenuo na put, da ga potražim i zamolim za njenu ruku. Dugo sam pešacio, hrane mi je nestalo, i ne mogu više da se vratim. A ove Velike Vode ne mogu da predem, i zato umirem.
- Ne - rekoše Labudovi - nece biti tako. S one strane Voda nalazi se stan Sunca, Velikog Duha. Popni se na nas i mi cemo te odneti donde.
Unakaženo Lice nije cekalo da mu se dvaput kaže. Labudovi raširiše velika bela krila i uzleteše.
Lako su leteli iznad crnih i dubokih voda; gledajuci sa visine, Unakaženo Lice vide da u vodi žive neobicna cudovišta užasnog izgleda, koja podizahu glave i rikahu na njega, besna i gladna. Srce Unakaženog Lica ispuni se stravom.
Ali Labudovi ga živog i zdravog preneše na suprotnu obalu. Odatle se pružila široka i strma staza i probijala dalje kroz šumu.
- Evo - rekoše Labudovi - sada si blizu Sunceve kuce. Idi ovim putem i ubrzo ceš je ugledati.
Unakaženo Lice krenu, i uskoro ugleda gde na stazi leže neke cudne i vrlo lepe stvari. Bilo je tu jedno ratnicko odelo, štit, luk i strele.
Unakaženo Lice nije nikada video tako lepe stvari; nije se usudio ni da ih dodirne, vec ih obide i produži dalje. Posle nekoliko koraka srete jednog mladica, najlepšeg koga je ikada video. Kosa mu je bila vrlo dugacka, a na sebi je imao blistavo odelo skrojeno od cudesne kože. Mokasinke su mu bile napravljene od divno obojenih vrpca.
Mladic upita Unakaženo Lice:
- Jesi li našao neko oružje na sredini staze?
- Jesam - odgovori Unakaženo Lice. - Video sam ga.
- Zar ga nisi dodirnuo? - upita ga mladic.
- Ne, mislio sam da ga je neko tamo ostavio i zato ga nisam ni dirnuo.
- Ti nisi lopov - rece mladic. - Kako se zoveš?
- Unakaženo Lice.
- Kuda ideš?
- Idem Suncu.
- Moje je ime - rece tada mladic - Jutarnja Zvezda. Sunce je moj otac. Dodi, odvešcu te do naše kolibe. Sada otac nije kod kuce, ali se vraca veceras.
Uskoro stigoše do prostrane i lepe kolibe: spolja je bila išarana cudnim, carobnim životinjama, a unutra su ležala naslagana divna odela i oružje.
Unakaženo Lice se plašilo da ude, ali mu Jutarnja Zvezda rece:
- Ne boj se, brate moj; mi smo veoma zadovoljni što si došao.
I tako udoše zajedno.
U uglu kolibe sedela je neka žena; to je bila Luna, žena Sunceva, a majka Jutarnje Zvezde. Ona se ljubazno porazgovarala sa Unakaženim Licem i iznese mu nešto da pojede.
- Zašto si došao iz tolike daljine? - upita ga kasnije.
Unakaženo Lice joj sve isprica.
Kad je došao cas da se Sunce, kao obicno, vrati kuci, Luna sakri Unakaženo Lice ispod gomile koža. Ali cim je prekoracio kucni prag, Sunce rece:
- Osecam miris coveka.
- Da, oce - rece Jutarnja Zvezda. - Jedan mladic je došao da te traži. Ja znam da je dobar, jer je našao neke moje stvari i nije ih dirao.
Tada Unakaženo Lice izide ispod gomile koža, a Sunce ude u kolibu i, pošto je selo, obrati mu se ovim recima:
- Zadovoljan sam što si došao u naš dom. Ostani kod nas koliko hoceš, jer se moj sin cesto oseca usamljenim. Molim te, budi njegov prijatelj.
Sutradan Luna pozva Unakaženo Lice iz kolibe i rece mu krišom, da ne cuje njen sin:
- Idi sa Jutarnjom Zvezdom kud god vam je volja, ali ne lovite nikada blizu Velikih Voda! Ne dopuštaj mom sinu da odlazi tamo, jer tamo žive velike ptice, jaka i oštra kljuna, kojim sve odreda ubijaju. Imala sam mnoge sinove, ali one, te strašne ptice, pobile su ih sve. Jutarnja Zvezda je jedini koji mi je ostao.
Unakaženo Lice se dugo zadržao u Suncevoj kuci, i svakog dana je išao u lov sa Jutarnjom Zvezdom. Jednoga dana približiše se oni Velikim Vodama i videše velike ptice.
- Slušaj - rece Jutarnja Zvezda - hajde da gadamo one velike ptice.
- Ne, ne - rece Unakaženo Lice - ne smemo tamo ici, brate moj. One su strašne: pobice nas ako im se približimo.
Ali Jutarnja Zvezda nije hteo da posluša savet svog prijatelja, vec potrca ka vodi. Unakaženo Lice pode za njim.
Znao je da mora braniti Jutarnju Zvezdu i pobiti ptice, jer ce se inace Sunce naljutiti na njega i spalice ga.
Zato jurnu prema pticama, koje se sa jezivim kricima sunovratiše na njega iz visine. Ali sve popadaše na zemlju, probodene njegovim strelama, i on ih na kraju pobi kopljem. Nijedna nije ostala u životu. Njihova crna krv oticala je niz grebene i obojila vodu.
Mladici im posekoše glave, okaciše ih o pojas i vratiše se kuci. Majka Jutarnje Zvezde bila je zadovoljna kad joj rekoše šta su uradili i pokazali glave onih pticurina. Plakala je od radosti i nazivala Unakaženo Lice svojim sinom.
A kad se Sunce vratilo, ona mu isprica sve, pa i ono zaplaka od radosti. Zatim, zagrlivši Unakaženo Lice, rece mu:
- Sine moj, nikad necu zaboraviti ono što si ucinio za Jutarnju Zvezdu. Reci mi sad šta mogu da uradim za tebe?
-Haj-ju! - odgovori Unakaženo Lice. - Haj-ju, imaj sažaljenja prema meni! Došao sam ovamo za dozvolu da prosim jednu devojku. Hteo bih da se sa njome oženim; zatražio sam njenu ruku, i ona je bila zadovoljna. Ali mi je kazala da pripada tebi, i da si joj ti rekao da se ne udaje.
- Istina je to što kažeš - rece Sunce. - Video sam sve što se dogodilo, i zato znam sve. Sada sam odlucio da ti dam devojku: tvoja je. I mnogo sam zadovoljan što je bila tako pametna i nikada nije grešila. Sunce štiti pametne žene. One ce živeti dugo godina, a tako isto i njihovi muževi i deca. A sada treba da se vratiš svom narodu. Ali najpre moram da ti nešto kažem; budi dobar i saslušaj me: ja sam stvorio Zemlju - planine, prerije, reke i šume. Stvorio sam plemena i sve životinje. Zbog toga sam jedini Poglavica i sve je moje. Ja nikada necu umreti; zime me stare i slabe, ali leta mi uvek vracaju mladost i snagu.
Zatim mu Sunce rece još ovo:
- Koja je ptica najlukavija na svetu ? Ne znaš? To je Gavran, jer nalazi uvek hranu i nikada nije gladan. A koja je životinja najsvetija od svih? Ne znaš? To je Bizon; on mi je najdraži od svih životinja zato što mom narodu daje hranu i odecu. A koji je najsvetiji deo bizona? Njegov jezik, jer je on moj. I jagode su moje, i zato su svete. A sada, Unakaženo Lice, dodi da vidiš svet.
Rekavši to, Sunce odvede Unakaženo Lice na vrh neba da bi mogao bolje da vidi Zemlju. Vrh neba je ravan, a sve unaokolo je praznina.
Dok je Unakaženo Lice gledao Zemlju, Sunce opet progovori:
- Kada je neki covek bolestan ili mu je žena u opasnosti, on mora obecati da ce pripremiti Igru Sunca, i zbog toga treba da napravi Odaju slicnu svetu. Odaja mora biti nacinjena od svetog drveca; polovinu njenih zidova obojice crnom bojom: to je Noc; a drugu polovinu obojice crvenom bojom: to sam Ja.
Malo docnije Sunce opet progovori:
- Reci mi, Unakaženo Lice, šta je bolje: pamet ili srce?
Unakaženo Lice malo promisli, pa rece:
- Bolja je pamet. Srce cesto greši, a pamet nikada. Sunce se nasmeja zadovoljno, stavi mu na lice lek, i ožiljak išceze. Zatim mu dade sedam gavranovih pera i rece:
- Ovo su znaci za devojku. Ova pera morace uvek da nosi covek koji gradi Odaju za Igru Suncu.
Mladic je bio spreman da krene natrag kuci. Jutarnja Zvezda i Sunce dadoše mu mnogo lepih poklona. Luna se zaplaka i poljubi ga, nazivajuci ga poslednji put svojim sinom. Zatim mu Sunce pokaza najkraci put. Mladic krenu tuda i ubrzo stiže na Zemlju.
Toga dana bilo je vrlo sparno. Celo pleme se odmaralo u kolibama, u hladovini. Tu je bio i Poglavica, krupan covek i hrabar ratnik, i ljudi preko celog dana odlažahu u njegovu kolibu da mu se poklone i zatraže saveta.
Toga dana spazi Poglavica nekog coveka kako sedi blizu njegove kolibe, na oborenom starom stablu. Covek je bio potpuno skriven ogrtacem. Poglavicini prijatelji su dolazili i odlazili. U podne Sunce dostiže najvecu visinu i polagano poce da se spušta iza planine.
Covek se još nije micao. Kada je vec bila skoro noc, Poglavica rece:
- Zašto onaj covek sedi tamo tako dugo? Vrucina je bila nepodnošljiva, a on se nije pokrenuo, niti je pio i jeo. Mora biti da je stranac; idite i zapitajte ga.
Na to se neki mladici digoše i, približivši se coveku koji je sedeo sam, upitaše ga:
- Zašto se nisi pomakao s mesta po ovoj vrucini? Dodi ovamo u hlad. Poglavica želi da govori s tobom.
Covek ustade, zbaci ogrtac i približi se Poglavicinoj kolibi. Svi se zaprepastiše: imao je na sebi neobicno odelo, a njegov luk, strele i štit behu cudnog oblika.
Ipak ga svi odmah poznadoše, iako mu ožiljak beše išcezao s obraza, pa izjuriše napolje vicuci:
- Unakaženo Lice se vratio. Ali sada više nije jadan niti unakažen!
Sav narod dojuri da ga vidi.
- Gde si bio? - upitaše ga. - Gde si uzeo te divne stvari?
On nije odgovarao. U gomili je bila i ona devojka. Tada Unakaženo Lice skide sedam pera sa glave, pruži ih devojci i rece:
- Put je bio dug, i bio sam vec iznemogao od umora, ali sam naposletku našao Suncev dom. Sunce je zadovoljno i šalje ti ova pera kao znak!
Devojka beše presrecna. Ubrzo se vencaše i sagradiše prvu Ložu za Igru Suncu. Sunce je bilo zadovoljno i podarilo im dug život: nikada nije bilo bolesti u njihovoj kuci.
Kad su vec sasvim ostareli, jednog jutra deca im rekoše:
- Ustanite! Idemo na obed. Dan je poodmakao. Ali oni se ne pomakoše. Nocu u snu, njihove su senke bez bola otišle na Pešcani Brežuljak.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:15 PM | Message # 13
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
VERA I NEVERA

U vreme kada su životinje umele da govore a kamenje da hoda, živela je neka vila, lepa kao upisana, dobrodušna, sažaljiva prema nevoljnima, ali mocna carobnica, kadra da sve živo zacara.
Ali ni ona nije bila sasvim slobodna. Pecinu u kojoj je stanovala smela je da napusti samo na tri dana. Ako bi se napolju zadržala malcice duže, njena carobna moc se gasila.
Toga dana, cim osvanu, lepojka izide iz svoga skloništa i prošeta okolinom. I tako se nameri na nekog pastira koji je nedaleko napasao stado ovaca.
Mladic beše lep i divno sviraše u frulu, pa se vila na prvi pogled u njega zaljubi.
- Lepi pastiru, jesi li srecan? - upita ga.
- Srecan sam, carobna ženo, kako da nisam srecan.
- Snevaš li katkad snove nedosnivane, imaš li želja što želje ostaju? Šta želiš da ti ucinim?
- Sve imam što mi srce zažele.
- Miloliki ovcaru, kaži - ne laži, jesam li lepa?
- U životu svome još nisam video žensko celjade što bi moglo da se meri s tobom po lepoti i milini.
- Ako je tako, a ti se oženi mnome, jer, znaj, moje se srce privilo tvome srcu.
- Neka bude kako veliš.
- Evo ti burma pozlacena, nosi je kao znamen združenja naših života, jer vek cemo zajedno vekovati.
Cobanin posluša carobnu neznanku, i gle, u tren oka sa njega spadoše uboške haljine a zaogrnuše ga svila i kadifa.
- Cuj me i pocuj - rece vila - moje prebivalište je daleko odavde, preko brda i dola. Evo dvoprega s krilatim konjima, popni se, pa krenimo u sretanje svojoj sudbi.
- Podari mi nekoliko od niza naših buducih dana - odgovori ovcar - da svoju majku pohodim i od nje blagoslov dobijem, jer je stara i vremenita, i više je necu videti kad krenem našim putem.
Kad to cu, volšebnica zagrli svoga sudenika, podiže se i ode.
I tako vilinski ženik ode u pohode roditeljki. Put ga navede u susret vladarki njegove zemlje, pa ga ova, pošto joj se ucini naocit, oslovi i rece:
- Mladicu lepi, obudoveh iznenada, jer mi kraljevskog supruga zadesi preka smrt. U najbolji sam ga grob sahranila, ali nije u mojoj prirodi da dugo budem u žalosti. Jesi li voljan da mi sada ti postaneš muž?
Pastir se duboko zamisli.
Kraljica se lepotom nije mogla ni prineti njegovoj divnoj izabranici kojoj se na vernost obavezao, ali akose privoli ovoj - postace kralj, što znaci: u celoj zemlji prvi gospodstvom i snagom. To ga zavede da od vere postane nevera, i on se saglasi sa brakolomnicom.
- Pristajem. Smatraj me svojim mužem.
Kad to rece, kola i belci dugogrivi i krilati - išcezoše. Krivokletnik, koji se beše pogordio i uzoholio, vide se u nevolji, i od silnog velmože pretvori se u poslednjeg bednika. Sa lika mu lepota okopne, sav potavne i izoblici se.
- Otkud ovde ova nakaza? - zavapi kraljica ka dvoranima. - Sklonite mi tu grdobu ispred ociju, da mi se u snu ne pojavi.
- To je vaš kralj, gospo, saputnik života vašeg.
- Odvedite ga i iskamdžijajte. Neka se najede batina, i nije za drugo, jer, ovako odvratan, ne može biti moj muž.
Cim to izusti, zemlja im se otvori pod nogama, svetlice zaparaše mracni oblak, verolomni zarucnici behu pritešnjeni, te padoše u dubinu i bezdan ih proguta.
I tako je izneverena verenica, obecana onom što obecanje ne održa, bila osvecena.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:15 PM | Message # 14
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Aždaja i carev sin

Bio jedan car, pa imao tri sina.
Jednom najstariji sin pođe u lov, pa kako iziđe iza grada, skoči zec iza grma, a on za njim, te ovamo te onamo dok uteče zec u jednu rekavicu, a carev sin za njim, kad tamo, a to ne bio zec nego aždaja, pa dočeka careva sina te ga proždere.
Kad posle toga prođe nekoliko dana a carev sin ne dolazi kući, stanu se čuditi šta bi to bilo da ga nema. Onda pođe srednji sin u lov, pa kako iziđe iza grada, a zec skoči iza grma, a carev sin za njim, te ovamo te onamo dok uteče zec u onu rekavicu, a carev sin za njim, kad tamo, a to ne bio zec nego aždaja, pa da dočeka te proždere.
Kad posle toga prođe nekoliko dana a carevi sinovi ne dolaze natrag nijedan, zabrine se sav dvor. Onda i treći sin pođe u lov, ne bi li i braću našao. Kako izađe iza grada, opet skoči zec iza grma, a carev sin za njim, te ovamo te onamo dok uteče zec u onu rekavicu. A carev sin ne htedne ići za njim, nego pođe da traži drugoga lova govoreći u sebi: »Kad se vratim, naći ću ja tebe.« Potom hodajući dugo po planini, ne nađe ništa, pa se onda vrati u onu rekavicu, kad tamo, ali u rekavici jedna baba. Carev sin joj nazove boga:
— Pomozi bog, bako!
A baba mu prihvati:
— Bog ti pomogao, sinko!
Onda je zapita carev sin:
— Gde je, bako, moj zec?
A ona mu odgovori:
— Moj sinko, nije ono zec, nego je ono aždaja. Toliki svet pomori i zatomi.
Čujući to carev sin, malo se zabrine, pa reče babi:
— Šta ćemo sad? Tu su valjda i moja dva brata propala.
Baba mu odgovori:
— Jesu, bogme; ali nije fajde, nego, sinko, idi kući dok nisi i ti za njima.
Onda joj on reče:
— Bako, znaš li šta je? Ja znam da si i ti rada da se oprostiš od te napasti.
A baba mu se uteče u reč:
— O moj sinko, kako ne bih! I mene je tako uhvatila, ali sad se nema kud.
Onda on nastavi:
— Slušaj dobro šta ću ti kazati. Kad dođe aždaja, pitaj je kuda ide i gde je njezina snaga, pa sve ljubi ono mesto gde ti kaže da joj je snaga, kao od miline, dokle je iskušaš, pa ćeš mi posle kazati kad dođem.
Posle carev sin otide u dvor, a baba ostane u rekavici. Kad dođe aždaja, stane je baba pitati:
— Ta gde si ti, zaboga? Kuda tako daleko ideš? Nikad nećeš da mi kažeš kuda ideš.
A aždaja joj odgovori:
— E moja bako, daleko ja idem.
Onda joj se baba stane umiljavati:
— A zašto tako daleko ideš? Kaži mi gde je tvoja snaga. Ja da znam gde je tvoja snaga, ja ne znam šta bih radila od miline, sve bih ono mesto ljubila.
Na to se aždaja nasmeje, pa joj reče:
— Onde je moja snaga u onom ognjištu.
Onda baba pritisne grliti i ljubiti ognjište, a aždaja, kad to vidi, udari u smeh, pa joj reče:
— Luda ženo, nije tu moja snaga. Moja snaga je u onom drvetu pred kućom.
Onda baba opet pritisne grliti i ljubiti drvo, a aždaja opet u smeh, pa joj reče:
— Prođi se, luda ženo, nije tu moja snaga.
Onda baba zapita:
— A gde je?
A aždaja stane kazivati:
— Moja snaga je daleko, ne možeš ti tamo otići. Čak u drugome carstvu kod careva grada ima jedno jezero, u onom jezeru ima jedna aždaja, a u aždaji vepar, a u vepru zec, a u zecu golub, a u golubu vrabac, u onome vrapcu je moja snaga.
Baba, kad to čuje, reče aždaji:
— To je bogme daleko, to ja ne mogu ljubiti.
Sutradan, kad aždaja otide iz rekavice, carev sin dođe k babi, pa mu baba kaže sve što je čula od aždaje. Onda on otide kući, pa se preruši: obuče pastirske haljine i uzme pastirski štap u ruke, te se načini pastir, pa pođe u svet. Idući tako od sela do sela i od grada do grada, najposle dođe u drugo carstvo i u carev grad, pod kojim je u jezeru bila aždaja. Došavši u onaj grad, stane raspitivati kome treba pastir. Građani mu kažu da treba caru. Onda on upravo k caru. Pošto ga prijave, pusti ga car preda se, pa ga zapita:
— Hoćeš li čuvati ovce?
A on dogovori:
— Hoću, svetla kruno!
Onda ga car primi i stane ga savetovati i učiti:
— Ima ovde jedno jezero, i pokraj jezera vrlo lepa paša, pa kako izjaviš ovce, one odmah idu onamo te se razvale oko jezera, ali koji god čoban tamo otide, onaj se više ne vraća natrag; zato, sinko, kažem ti, ne daj ovcama na volju kud one hoće, nego drži kuda ti hoćeš.
Carev sin zahvali caru, pa se opravi i izjavi ovce, i uzme sa sobom još dva hrta što mogu zeca u polju stići, i jednoga sokola što može svaku ticu uhvatiti, i ponese gajde. Kako on izjavi ovce, odmah ih pusti k jezeru, a ovce kako dođu na jezero, odmah se razvale oko jezera, a carev sin metne sokola na jednu kladu a hrte i gajde pod kladu, pa zasuče gaće i rukave te zagazi u jezero, pa stane vikati:
— O aždajo, o aždajo! Ta iziđi mi danas na mejdan da se ogledamo, ako žena nisi.
Aždaja se odzove:
— Sad ću, carev sine, sad.
Maločas, eto ti aždaje, velika je, strašna je, gadna je! Kako aždaja iziđe, uhvati se s njim popojaske, pa se ponesi letni dan do podne. A kad podne prigreje, onda reče aždaja:
— Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine.
A carev sin joj odgovori:
— Bre, aždajo, ne kopaj trica; da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio.
Aždaja se na to odmah otpusti od njega i otide u jezero. Kad bude pred veče, on se lepo umije i opravi, sokola metne na rame, a hrte uza se, a gajde pod pazuho, pa krene ovce i pođe u grad svirajući u gajde. Kad dođe u grad, sav se grad slegne kao na čudo gde on dođe a pre nijedan čoban nije mogao doći s onog jezera.
Sutradan carev sin opravi se opet i pođe s ovcama upravo k jezeru. A car pošlje za njim dva konjanika da idu kradom da vide šta on radi, te se oni popnu na jednu visoku planinu otkuda će dobro videti. A čoban, kad dođe, metne hrte i gajde pod kladu onu, a sokola na nju, pa zasuče gaće i rukave te zagazi u jezero, pa poviče:
— O aždajo, o aždajo! Iziđi mi na mejdan da se još ogledamo, ako žena nisi:
Aždaja mu se odzove:
— Sad ću, carev sine, sad.
Maločas, eto ti aždaje, velika je, strašna je, gadna je! Pa se uhvate popojaske, te se ponesi letni dan do podne. A kad podne prigreje, onda reče aždaja:
— Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine.
A carev sin joj odgovori:
— Bre, aždajo, ne kopaj trica; da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio.
Aždaja se na to odmah otpusti od njega i otide u jezero. Kad bude pred noć, carev sin krene ovce kao i pre, pa kući svirajući u gajde. Kad uđe u grad, sav se grad uskoleba i stane se čuditi gde čoban dolazi kući svako veče, što pre nijedan nije mogao. Ona dva konjanika još su pre carevog sina bila došla u dvor i pripovedila caru sve po redu šta su čuli i videli. Sad, kad car vide čobana gde se vrati kući, odmah dozove k sebi svoju kćer i kaže joj sve šta je i kako je, »nego«, veli, »sutra da ideš s čobaninom na jezero, da ga poljubiš u čelo«.
Ona, kad to čuje, brizne plakati i stane se moliti ocu:
— Nigde nikog nemaš do mene jedinicu, pa i za mene ne mariš da poginem.
Tada je otac uzme sloboditi i hrabriti:
— Ne boj se, kćeri, vidiš, mi promenismo tolike čobane, pa koji god iziđe na jezero, nijedan se ne vrati, a on evo dva dana kako se s aždajom bori, pa mu ništa ne naudi. Ja se uzdam u boga da on može tu aždaju svladati, samo idi sutra s njime, eda bi nas oprostio te napasti što toliki svet pomori.
Kad ujutru beo dan osvanu, dan osvanu i sunce ogranu, usta čoban, usta i devojka, pa se staše opremati na jezero. Čobanin je veseo, veseliji nego igda, a devojka careva tužna, suze proliva, pa je čoban teši:
— Gospođo seko, ja te molim nemoj plakati, samo učini što rečem; kad bude vreme, ti pritrči i mene poljubi, pa se ne boj.
Kad pođoše i kretoše ovce, čoban putem jednako veseo, svira u gajde veselo, a devojka ide pokraj njega pa jednako plače, a on kašto pusti dulac pa se okrene njojzi:
— Ne plači, zlato, ne boj se ništa.
Kad dođu na jezero, ovce se odmah razvale oko jezera, a carev sin metne sokola na kladu, a hrte i gajde pod nju, pa zasuče gaće i rukave pa zagazi u vodu i poviče:
— O aždajo, o aždajo! Iziđi mi na mejdan da se još ogledamo, ako žena nisi.
Aždaja se odzove:
— Sad ću, carev sine, sad.
Maločas, eto ti aždaje, velika je, strašna je, gadna je! Kako iziđe, uhvate se popojaske, pa se ponesi letni dan do podne. A kad podne prigreje, tada besedi aždaja:
— Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine.
— Bre aždajo, ne kopaj trica; da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio.
Kako on to reče, a careva devojka pritrči i poljubi ga u obraz, u oko i u čelo. Onda on mahne aždajom i baci je u nebeske visine, te aždaja kad padne na zemlju, sva se na komade razbije; a kako se ona na komade razbije, skoči iz nje divlji vepar, pa nagne begati, a carev sin vikne na čobanske pse:
— Drži! ne daj!
A psi skoče te za njim, pa ga stignu, i odmah ga rastrgnu, ali iz vepra skoči zec, pa se nagne preko polja, a carev sin pusti hrte:
— Drži! ne daj!
A hrti za zecom te ga uhvate i odmah rastrgnu, ali iz zeca poleti golub, a carev sin pusti sokola te soko uhvati goluba i donese carevom sinu u ruke. Carev sin uzme goluba te ga raspori, a to u golubu vrabac, a on drž’ vrapca. Kad uhvati vrapca, reče mu:
— Sad da mi kažeš gde su moja braća.
A vrabac mu odgovori:
— Hoću, samo mi nemoj ništa učiniti. Odmah iza grada tvojega oca ima jedna rekavica, i u onoj rekavici imaju tri šibljike; podseci one tri šibljike, pa udri njima po korenu; odmah će se otvoriti gvozdena vrata od velikog podruma, u onome podrumu ima toliko ljudi i starih i mladih, i bogatih i siromaha, i malih i velikih, i žena i devojaka, da možeš naseliti čitavo carstvo; onde su i tvoja braća.
Kad vrabac to sve iskaže, carev ga sin odmah za vrat i udavi.
Car glavom bijaše i izišao i popeo se na onu planinu otkud su oni konjanici gledali čobana, te i on gledao sve što je bilo. Pošto čoban tako dođe glave aždaji, počne se i suton hvatati, i on se lepo umije, uzme sokola na rame a hrte uza se, a gajde pod pazuho, pa svirajući krene ovce i pođe dvoru carevu, a devojka pored njega još u strahu. Kad dođu u grad, sav se grad slegne kao na čudo. Car, koji je sve njegovo junaštvo gledao s planine, dozove ga preda se pa mu da svoju kćer, te smesta u crkvu pa ih venčaju i učine veselje za nedelju dana. Potom se carev sin kaže ko je i otkud je, a car se onda i sav grad još većma obraduje, pa pošto carev sin navali da ide svojoj kući, car mu da mnoge pratioce i opravi ga na put.
Kad budu kod one rekavice, carev sin zaustavi sve pratioce, pa uđe unutra te poseče one tri šibljike, i udari njima po korenu, a gvozdena vrata se odmah otvore, kad tamo, a to u podrumu svet božji. Onda carev sin zapovedi da svi izlaze jedan po jedan i da idu kud je kome drago, a on stane na vrata. Izlazeći tako jedan za drugim, eto ti i braće njegove; on se s njima zagrli i ižljubi. Kad već sav narod iziđe, zahvale mu što ih je popuštao i izbavio, i otidu svaki svojoj kući. A on sa svojom braćom i mladom otide kući svome ocu, i onde je živeo i carovao do svoga veka.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:16 PM | Message # 15
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
TRI PRASETA

Bila jednom tri praseta. Dva praseta su bila veseli drugari, koji su voleli pesmu i igru. Treće im je često govorilo: "Bolje bi bilo da sazidate neku kućicu u kojoj biste bili sigurni od ljutog vuka, umesto što se igrate po ceo dan". I ono je sazidalo za sebe lepu kamenu kućicu. Prvo prase je tada reklo: "Pa dobro", i napravilo kućicu od slame. Ali, vuk je došao i počeo da duva i naposletku oduvao celu kućicu. Tada je prvo prase otrčalo, što le brže moglo, drugom bratu, koji je sagradio kućicu od drveta. Međutim vuk je stigao za njim i opet počeo da duva što je mogao jače. Oduvao je, razume se, opet celu kućicu.

Dva praseta su onda otrčala kući tre ćeg brata. "Pusti nas unutra! Vuk nam je oduvao kućice i sad nam je za petama", zakukala su braća. Brat ih je uveo u kuću, a ubrzo se pojavio i vuk. "Pustiti me unutra", viknuo je, "inače ću i tvoju kućicu oduvati". "Pokušaj samo! "odgovorilo mu je prase. I vuk je duvao i duvao, ali kućica nije pala. Onda se popeo na krov i pokušao da uđue u kuću kroz dimnjak. Ali treće prase ga je čulo i zapalilo veliku vatru na ognjištu. Vuk je propao kroz dimnjak pravo u vatru i izgoreo.
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu
Search:

Osnivaci
Ana Babic /Sefica/
Marija Nikolic /mallaMaja/
Nikolina Djuzic /NiNa/



+381/ --- / -- -- mestozazabavu@gmx.com
Lokacija
sample map