Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu - Page 4 - Forum
[ New messages · Members · Forum rules · Search · RSS ]
Page 4 of 5«12345»
Forum moderator: mallaMaja 
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu
Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:22 PM | Message # 46
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajući brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kćerima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kćer Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale veće – želele su da se istaknu na balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ”Očevi uvek treba da daju pa da budu srećni. Uvek davati to znači biti otac”.

Dok je imao para, pazile su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio ” koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset (…), koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemoćnpg i bledog starca od sedamdeset godina”. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjećnjake, posuđe od srebra, uvek je kćerima davao sa suzama radosnicama u očima, srećan što su one zadovoljne i srećne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kćeri, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile srećne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kćer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kćeri jer nije bilo ni novca, prvi put će izraziti razočarenje i bunt :
Ne, one neće doći! Znam ja to ima već deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem.

Umro je čiča Gorio sam i napušten od kćeri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokućar gospođe Voker. Kćeri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu – poslale su prazne kočije i kočijaše.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:23 PM | Message # 47
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Evo kome treba pomoc oko lektire prepricano !!!

WILLIAM SHAKESPEARE:
ROMEO I JULIJA

Vrsta djela:
Drama (tragedija)

Tema:
Iskrena ljubav dvoje mladih ljudi čiji su roditelji posvađani.

Analiza likova:
Romeo Montecchi
Plemeniti mladić, simpatičan, pametan, zaljubljen i obuzet strašću.

Julia Capuleti
Vrlo mlada djevojka, imala je nepunih 14 godina.
Zaljubljenošću u Romea promijeni se iz mlade i neiskusne
djevojke u osobu koja sama donosi važne životne odluke.
Vjeruje da ljubav pobjeđuje.

Mercuzio
Romeov prijatelj, tvrdoglav i temperamentan.

Benvoglio
Romeov prijatelj, miran i pametan, ima oči boje lješnjaka.

Tebaldo
Nećak gospođe Capuleti, agresivan, mrzi članove obitelji Montecchi.

Gospodin Capuleti
Smatra da može upravljati tuđim životima, kao npr. životom svoje kćeri
Julije.

Gospođa Capuleti
Vrlo mlada, Julijinih godina već je bila majka.
Prema kćeri se odnosi bez majčinske ljubavi.

Gospodin i gospođa Montecchi
Oni su bili brižni roditelji, za razliku od Capuletijevih.

Fra Lorenzo
Dobrodušni i nesebični franjevac, svi cijene njegove savjete.

Julijina dojilja
Za nju možemo reći da je bila poput Julijine majke.

Dojam o djelu:
Da li ljubav dvoje mladih ljudi može biti iskrena i duboka?
Mislim da su Romeo i Julia bili premladi da osjete onu, iskrenu i pravu
ljubav. No, tko zna... Njihovi roditelji su branili tu vezu jer su bili u svađi,
ali što bi bilo da su imali normalne odnose? U vrijeme kada je napisana
ova tragedija bilo je normalno da se mlade djevojke udaju za mladiće bez
obzira što one osjećaju, jer je to bila naredba obitelji i tako je moralo biti.
Zabranjena ljubav Romea i Julije završava tragično, dojmilo me se da je
dvoje tako mladih ljudi spremno ići do kraja, pa čak i do samoubojstva.
Nikoga ne osuđujem, ali zar njihove obitelji nisu mogle prijeći preko svega
i pustiti ih da žive normalnim životom? Žalosno je što ih je uspjela pomiriti
tek smrt dvoje mladih ljubavnika.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:23 PM | Message # 48
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Tom Sojer ( kratak sadržaj )

Roman počinje dozivanjem dječaka Toma. Tetka Poli doziva Tom Sojera na ručak. Međutim, Tom se kao i uvijek mota po okolnim ulicama i stalno je napolju. Nakon ručka, on izlazi napolje i uskoro poče izazivati jednog dječaka njegovih godina. Na posljetku, njih dvojica se potukoše. Dječak je otišao plačući. Sutradan, tetka Poli dade Tomu zadatak da ofarba ogradu. Tom Sojer je iuspjeo da nagovori nekoliko dječaka da mu u tome pomognu. Njegova tetka jednostavno nije mogla da vjeruje kako je on to brzo učinio. Osvanu ponedjeljak. To je Tomu teško padalo jer je počinjala škola. Tom se dosjeti da bi bilo dobro da ga boli zub pa ne bi išao u školu. Tetka reče da treba da izvadi zub a u tom trenutku Tom skoči i pođe u školu. Nije vrijedno toga jedan dan da ne ide u školu a da usto ide vaditi zub. Bilo je veče. Sid, Tomov mlađi brat je već odavno zaspao. Izašao je kroz prozor a napolju ga je čekao Haklberi Finn, njegov vjerni drug. Otišli su na groblje. Pitali su se da li mrtvima smeta što su oni tu. Nakon izvjesnog vremena čuli su udaranje lopatom. Približavali su se mjestu gdje se stvarao zvuk. Stajali su iza jednog nadgrobnog spomenika. Vidjeli su 3 čovjeka koji su zakopavali jednog na nosilima. Poblijedili su kao krpa. Razgovarali su da li da prijave slučaj a jedan od njih je bio i Indijanac Džo. Ipak odlučili su da će da se zakunu da neće progovoriti ni riječi. Uzeli su iglicu od mesinga i iscijediše kap krvi iz kažiprsta. Napisali su krvlju ovu zakletvu : „ Hak Fin i Tom Sojer se kunu da neće pisnuti. Neka smjesta padnemo mrtvi ako šta kazali, istruhnuli dabogda. Tom se vrati kući u gluho doba noći. Ujutro, kad se probudio Sid je već bio obučen. Otišao je u školu. Uskoro se gradićem pronese zločin Mafa Potera. Niko nije ni slutio da su Tom i Hak svjedoci toga.U sudnici, bio je Indijanac Džo. Indijanac se kleo da nije kriv. Mirno je davao svoj iskaz. Sedmicu dana kasnije krenuli su brodićem na jedan otok. Pravio se je da je gusar i a na brodu sa Hakom je bio i Indijanac Džo, njihov stari prijatelj. Tu su i jeli… Poslije ručka krenuli sa u lov na kornjačina jaja. Jaja su bila okrugla, nesto manja od oraha i bijela kao mlijeko. Oko ponoći Džo probudi dječake. Pribili su se jedan uz drugog i gledali u logorsku vatru. Poče oluja. Dječaci se veoma uplašiše. Bili su izgubljeni na pustom otoku.
U gradiću nije bilo niti malo smijeha. Tetka Poli zacvili jer dječaka nije bilo nigdje i smatrali su ih da su otišli u divljake. Svi dječaci iz grada pričali su o tome ko je zadnji vidio Toma Sojera. Tom Sojer je imao jednu tajnu. Htio je da na njihov pogrebni dan dođe i svima otkrije istinu da su oni živi i zdravi. Razlog što su ih građani smatrali mrtvima je to da je njihova odjeća ostala u koritu rijeke. Napokon, Tom se vratio kući. Tetka je bila u isto vrijeme i ljuta ali i sretna zbog toga što je Tom živ. Tom je rekao tetki da je jedne noći dok je ona spavala on došao i poljubio je. Tetka se začudila. Približavao se raspust. Učitelj, inače strog postao je još strožiji. Djeca su recitirala zadnji dan škole. Tom se upustio u novu družinu koja se zvala Trezvena mladež. Međutim, sve više poče da se sjeća one noći na groblju. Htio je da kaže da je on svjedok i da je vidio šta se desilo. Ponovo je poveden slučaj ubistva.
Kao svjedok pojavio se i sam Tom Sojer. Sve je ispričao kako se desilo. Međutim, dok je Tom pričao Maf Poter pobježe iz sudnice. Tom uskoro dobi želju da idu tražiti izgubljeno blago. Odlučili su da kopaju bilo gdje. Međutim, to im dosadi te ubrzo se razigraše Robina Huda. Nekoliko dana kasnije, Tom i Beki su odlučili da idu na izlet. Uskoro su ih ljudi počeli tražiti. Ušli su u neku pećinu, dok je za njima i dalje trajala potraga. Međutim, uskoro se gradićem pronese vijest :“Nađeni su!“ Stanovnici grada su odlučili da zatvore pećinu gvozdenim rešetkama kako se niko više ne bi mogao izgubiti. Kad je Tom čuo tu vijest poblijedio je. Pa unutra je još uvije bio Indijanac Džo! Brzo su ušli u pećinu.
Našli su Indijanca mrtvog u ležećem položaju. Indijanca Džoa sahraniše uz sami ulaz u pećinu. Tom odluči da prođu pećinom jer je mislio da je unutra novac. Tako su se Tom i Hak danima pripremali da pođu u pećinu da traže izgubljeno blago. Naime on je pratio Indijanca Džoa i vidio je da on čuva nešto u jednoj rupi. Ubrzo su ušli. I zaista su našli jedan kovčeg zlata. Kući su se vratili prljavi i u potpunosti od ilovače. Svi u gradiću su prevalili svoje kuće ne bi li našli štogod. Na kraju romana, imamo zakletvu ove družine. Krvlju su se zakleli da će jedan drugom pomagati kad god su u mogućnosti. Njihovo prijateljstvo trebalo je biti vječno.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:23 PM | Message # 49
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Pikova dama - Aleksandar Sergejević Puškin
Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi. Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjirima.U prostoriji je bio muk i tišina, sve do trenutka kad se donio šampanjac. Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima, budući da je čak i po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentarisali riječima da je Herman Njemac koji sve radi s računom.Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu Anu Fedotovnu. Grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona. Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski. Bakica mu se nekako izvinula što mu nije donijela novac i započne igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedanmladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona. Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme zaspavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakicesazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela jesa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetkuipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu ko djednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanuda će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nije otišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja jojj e po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom riječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljalao riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake ususjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su seo tvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći tajnu triju karata govoreći ove riječi: “Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom…Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišao okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer do tad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput. Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.Dobiva – vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je ponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio. Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurnodobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:”Kec dobiva!” pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti. Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!

Analiza likova Pikova Dama
Herman

Bio je sin Njemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolomi sav u groznici pratio različite obrate u igri. Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopšte nije volio. Sva ta “lažna” ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja zna tajnu triju karata.

Lizaveta

Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanomona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jakozaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da jeHermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipakpronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji imaveliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.

UTISAK O DJELU PIKOVA DAMA

Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:24 PM | Message # 50
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Lorelaj

Ja ne znam šta treba da znači
Ta tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.

Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brijega igra
Posljednji sunčev zrak.

A na tom brijegu se vidi
ljepote djevojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.

Sa zlatnim češlja je cešljem,
I pjeva još uz to,
A glas od pjesme zvuči
Silno i čudesno.

Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stijene ne gleda dolje,
Već gore gleda on.

I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.

Hajnrih Hajne ( Heinrich Heine 1979-1856 )

Lorelaj je prekrasna poema koja u suštini govori o nedostižnoj savršenoj ljubavi! Ljudi su spremni da umru zbog takve ljubavi, ali će većini njih ona i dalje da ostane nedostižna.
Da prvi razjasnimo što je to, ili još bolje, koje je bila Lorelaj. Lorelaj je čarobnica koja je , prema njemačkom predanjima, stojala na opasnim liticama rijeke Rajne i svojom pjesmom mamila u smrt mornare koji su toliko bili očarani njezinim glasom, da nisu primjećivali oštre hridove. Ona nije bila sirena ( pošto sirene imaju riblje repove ) , nego čarobnica. Da bi smo potpuno shvatili suštinu pjesme važno je istaći da je pjesnik koji ju je napisao, Hajnc Hajne, bio istaknuti predstavnik romantizma i jedan od najvećih Njemačkih književnika koji je ogromnu slavu postigao objavljujući svoja djela na maternjem jeziku,
Skoro mogu da zamislim Hajnea kako sjedi u kafani, negdje uz obalu Rajne, i zapisuje stihove. Ovdje je Lorelaj predstavljena kao prelijepa zlatokosa djevojka, koja svojim milozvučnim glasom mami mornare u sigurnu smrt. Vjerovatno je Hajne legendu o predivnoj Lorelaj čuo od lokalnih ribara. Svako od nas ima svoju Lorelaj, ljubav koju nikad nećemo moći da ostvarimo, a mi smo spremni da žrtvujemo i život za nju. Upravo je to, odnos između savršene ljepote i običnog smrtnika, ono što je mene fasiniralo u ovoj pjesmi i dalo joj svoj pečat.

* Za ovaj sam rad ja u srednjoj školi dobio odličnu ocjenu. Nadam se da može nekome koristiti. Jedino što sam u nastavku dodao je originalna verzija na njemačkom jeziku.

Die Lorelei

Ich weiss nicht, was soll es bedeuten,
Dass ich so traurig bin;
Ein Märchen aus alten Zeiten,
Das kommt mir nicht aus dem Sinn.

Die Luft ist kühl, und es dunkelt,
Und ruhig fliesst der Rhein;
Der Gipfel des Berges funkelt
Im Abendsonnenschein.

Die schönste Jungfrau sitzet
Dort oben wunderbar,
Ihr goldenes Geschmeide blitzet,
Sie kämmt ihr goldenes Haar.

Sie kämmt es mit goldenem Kamme
Und singt ein Lied dabei;
Das hat eine wundersame,
Gewaltige Melodei.

Den Schiffer im kleinen Schiffe
Ergreift es mit wildem Weh;
Er schaut nicht die Felsenriffe,
Er schat nur hinauf in die Höh.

Ich glaube, die Welllen verschlingen
Am Ende Schiffer und Kahn;
Und das hat mit ihrem Singen
Die Lorelei getan.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:24 PM | Message # 51
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
TAJNI DNEVNIK ADRIANA MOLEA

1. Ime i prezime pisca i naslov djela:
Sue Townsend: „Tajni dnevnik Adriana Molea“
2. Izdavačka kuća, mjesto i godina izdanja:
Znanje d.d., Zagreb, 1998.
3. Vrsta djela: Dnevnik
4. Mjesto radnje (potkrijepiti citatom iz djela koji potvrđuje napisano):
Velika Britanija, Engleska
„Kad ga je gđica Elf upitala u kakvom je odnosu Norveška spram Velike Britanije, odgovorio je: „Sestrična u drugom koljenu.“
„Stara je otišla s g. Lucasom u Sheffield.“
„Ne bih imao ništa protiv toga da budem lovac na spužve, ali mislim da ti ljudi nisu baš traženi u Engleskoj.“
5. Vrijeme radnje (potkrijepiti citatom ili razjasniti svoj zaključak):
Od četvrtka 1.siječnja jedne godine do subote 3.travnja sljedeće godine; uz zapise su napisani datumi.
U toj godini oženili su se princ Charles i lady Diana Spencer, Velika Britanija zaratila je s Argentinom oko Falklandskih otoka, premijerka Velike Britanije bila je Margaret Thatcher, a u SAD-u je predsjednik bio Ronald Reagan.
„More me ludi snovi o lady Diani Spencer. Nadam se da će mi do vjenčanja biti bolje.“
„Velika Britanija zaratila s Argentinom.“
„Nisam nigdje vidio tvornice noževa i vilica. Valjda ih je Margaret Thatcher sve pozatvarala.“
„Nije mi jasno zašto moj otac izgleda tako star sa svojom 41 godinom prema Reaganu koji ima 70.“
6. Tema: Jedna godina u životu dječaka, koji u svoj dnevnik na iskren i humorističan način bilježi dnevne brige, školske, obiteljske i pubertetske probleme
7. Glavni likovi (opis potkrijepljen citatima):
Adrian Mole je trinaestogodišnji dječak u pubertetu. Živi s roditeljima i s psom. Stalno u dnevniku nešto prigovara svojim roditeljima, ali je zapravo dobar sin koji se trudi oko svojih roditelja.
„Večeras sam im skuhao poštenu večeru – dva poširana jajeta sa grahom i puding od grisa iz konzerve.“
„Skuhao sam staroj čaj, a da je nisam ni pitao. Zbog toga se opet rasplakala. Nekim ljudima ne možeš nikako ugoditi.“
Muče ga bubuljice.
„Bubuljica mi na bradi i dalje raste.“
„Hitna pomoć je stigla kod bake sinoć u 11 i 30. Liječnik je postavio dijagnozu da bolujem od acne vulgaris. Rekao je da je to nešto toliko obično da se smatra normalnim u pubertetu. Drži da postoji vrlo mala vjerojatnost da imam žutu groznicu zato što nisam ove godine bio u Africi. Rekao je baki neka skine dezinficirane plahte s vrata i prozora. Baka je rekla da bi htjela čuti bar još jedno stručno mišljenje. Tada je liječnik izgubio strpljenje. Povikao je na sav glas: „Za boga miloga, mali ima svega dvije-tri pubertetske bubuljice!“
Roditelji su mu u stalnoj svađi. Zbog zaokupljenosti vlastitim problemima i zbog manjka novaca nemarni su prema Adrianu.
„Upozorio sam staru da danas nisam ni okusio vitamin C, a ona mi je odbrusila: „Pa što si ne kupiš naranču!“ Tipično.“
„Čudim se da još nitko od nas nije obolio od skorbuta.“
„Još nije oprala gaćice za tjelesni, a sutra počinje škola. Daleko je ona od onih majki na TV.“
„...stari se popeo gore i pokeckao sa starom tako da se stara rasplakala.“
„Starci ne jedu ista jela, niti u isto vrijeme, tako da obično jedem po šest puta na dan, da se ni jedno ni drugo ne uvrijedi.“
Adrian sumnja da njegova mama i g. Lucas nešto mute.
„Starini osjećaji prema g. Lucasu postali su mi malo sumnjivi. Našao sam pisamce koje je dobila od njega. U njemu piše: „Pauline, dokle ćemo još ovako? Hodi sa mnom ako boga znaš! Do groba tvoj Bimbo.“
Roditelji mu se na neko vijeme i rastaju.
„Službeno je potvrđeno – starci se razvode!“
Baka se povremeno pojavljuje u kući.
„Došla je baka i zgrozila se kad je vidjela u kakvom je stanju kuća. Pokazao sam joj svoju sobu koja je uvijek čista i uredna, pa mi je dala pola funte.“
„Baka nam je banula u posjet. Zatekla nas je kako šćućureni oko naše nove kamping-plinske peći klopamo hladan grah iz konzerve.“
Često donosi i zapisuje u dnevnik važne životne odluke, počevši s odlukama koje je donio za Novu godinu.
„Sjetio sam se svoje odluke da ću pomagati sirotinji i neukima, pa sam odnio neke svoje stare stripove jednoj strašno siromašnoj obitelji koja je nedavno doselila u susjednu ulicu. Znam da su siromašni po tome što imaju crno-bijelu telku. Jedan mi je dečko otvorio vrata. Rekao sam mu zašto sam došao. Pogledao je stripove i rekao: „To sam već sve pročitao“ i zalupio mi vratima pred nosom. I onda pomaži sirotinji.“
„Postao sam član školske družine „Dobri Samaritanci“. Pomažemo ljudima u našoj komuni i olakšavamo im život. Zbog toga smo ponedjeljkom oslobođeni matematike.“
„Odlučio sam da ne studiram medicinu.“
„Idem u privatnike – raznosit ću novine.“
„Možda ću kad odrastem biti veterinar.“
„Odlučio sam da budem pjesnik...“
Smatra da je intelektualac i u svim knjigama i u svom životu traži sebi ravnopravne.
„Sad znam da sam intelektualac. Sinoć sam na televiziji gledao emisiju književnika Malcolma Muggeridgea i razumio skoro svaku riječ. Sve se slaže. Loše obiteljske prilike, neispravna prehrana, ne volim pankere. Upisat ću se u knjižnicu da vidim što će se dogoditi.“
Pošto već ima 13 godina i ¾ , smatra da je došlo vrijeme da se zaljubi.
„U razred je došla jedna nova mačka. Na satu zemljopisa sjedila je sa mnom u klupi. Nije loša. Zove se Pandora, ali više voli da je zovu „kutija“, bog te pitaj zašto. Mogao bih se još i zaljubiti u nju. Vrijeme je da se zaljubim, već imam 13 godina i ¾.“
Ljubav prema Pandori mu pomaže u svakodnevnim "nevoljama".
" Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata iz viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim..."
8. Sporedni likovi (nabrojati i kratko opisati):
George Mole, Adrianov otac: Ne previše poduzetan čovjek, sklon alkoholu i samosažaljenju. Prodaje termo-akumulacione peći.
Paulina Mole, Adrianova majka: Nezadovoljna brakom i mužem. Malo je nemarna prema Adrianu. Počinje se upucavati g. Lucasu kojeg je žena ostavila. Odlazi od kuće s ljubavnikom, ali se ponovo vrati i nastoji održati obitelj.
Pandora: Adrianova vršnjakinja, zgodna djevojčica, "kose boje sirupa", svjesna svog izgleda i svog utjecaja na dječake, ali dobra kao osoba. Pomaže Adrianu, daje mu podršku, voli ga i razumije. Njene su obiteljske prilike puno bolje od njegovih, ne živi u oskudici. Prilično je samosvjesna i odlučna.
Bert Baxter: 89 godišnji starac. Nije baš simpatičan penzioner. Ima psa vučjaka, Sabru, pije i puši. Uvijek u krevetu jede sendvič s ciklom, pa mu plahta izgleda kao da je natopljena krvlju. Jako neuredan starac. O njemu Adrian „nesebično“ brine.
9. Fabula:
Fabula nije vezana radnja, to je niz sličica iz njegovog života, niz njegovih "jada", njegovi sukobi s okolinom, s roditeljima, njegove nedoumice, njegova traganja za odgovorima.
Adrian živi s roditeljima i s psom. Prilično je povezan s psom, iako stalno nešto prigovara oko psa. Roditelji se stalno svađaju i često ne obraćaju pažnju na Adriana, pa Adrian mora sam rješavati svoje probleme. U susjedstvu žive g. i gđa Lucas. G. Lucas sve češće posjećuje Adrianovu majku, a gđa Lucas za to vrijeme pere prozore, čisti jarak, sadi drveće, betonira dvorište... Na kraju je izgubila strpljenje i ostavila g. Lucasa. Sa sobom je odnijela sav namještaj. G. Lucas na neko vrijeme useljava u kuću Adrianovih roditelja i sve otvorenije „muti“ s Adrianovom majkom. Adrianovi roditelji se još više svađaju i odluče se razvesti. Majka s g. Lucasom seli u Sheffield.
U Adrianovu školu dođe nova djevojka, Pandora. Adrian već ima 13 godina i ¾ pa smatra da je došlo vrijeme da se zaljubi. Pošto je Pandora zgodna djevojka, možda je upravo ona prava. Ali Pandora počne hodati s Nigelom, pa nakon prekida s Craigom Thomasom.
Za vrijeme praznika Adrian je bio u posjeti majci i g. Lucasu u Sheffieldu. Kad se vratio, kod oca je bila njegova kolegica s posla Doreen Slater i njezin sin Maxwell. Otac je bio otpušten s posla, puno je pio, pušio i zapustio se.
Adrian je, buntovnički raspoložen, jednoga dana u školu otišao u crvenim čarapama, što je bilo zabranjeno. Obavezno je bilo nositi crne čarape. Pandora je organizirala prosvjed i peticiju protiv zabrane. U cijeloj toj priči oko čarapa Pandora i Adrian su postali par.
Adrian je postao član školske družine „Dobri Samaritanci“. Zadatak „Dobrih Samaritanaca“ bio je pomagati ljudima u njihovoj komuni i olakšati im život. Adrian je dobio Berta Baxtera na brigu. Bert nije bio simpatičan starac. Puno je pio, pušio, bio vrlo neuredan. Imao je psa vučjaka Sabru, koja je stalno režala na Adriana, ali i na ostale i pokušavala ih ugristi. Adrian je vidio da nije dorastao dužnosti, pa je pozvao Službu socijalne skrbi da zatraži kućnu pomoć za Berta Baxtera. Služba nije ništa poduzela sve dok Bert nije završio u bolnici. Tada su mu ponudili da ga smjeste u „Sunčani dom za starije osobe“. Bert nije htio ići u dom. Nije htio ostati ni u bolnici. Pobjegao je i uselio u Adrianovu kuću. Nakon nekog vremena preselio je kod Singhovih, hinduske obitelji koja je uselila u nekadašnju kuću g. Lucasa. Bio je kod Singhovih sve dok g. Singh nije morao ići u Indiju da se pobrine za ostarjele roditelje, a nije htio Berta ostaviti samog s ženama u kući. Bert se vratio u svoju kuću, koju su Adrian i Pandora bili temeljito očistili, ali je uskoro odveden u „Sunčani dom za starije osobe“, a Sabra u stacionar Kraljevskog društva za zaštitu životinja. U domu se Bert zaljubio u Queenie i odlučili su se oženiti. Bert je uskoro trebao napuniti 90, a Queenie 80.
Adrianova majka se vratila kući. I ona i otac su počeli tražiti posao. Otac je dobio posao kao nadzornik radova na obali.
Adrianu je bilo svega dosta.
„Ozbiljno pomišljam da sve ostavim, da se otisnem u svijet i budem skitnica. Uživao bih u takvom životu, pod uvjetom da se jedanput dnevno mogu okupati.“
„Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim...“
10. Dnevnik čitanja (učenikova kratka zapažanja tijekom čitanja; učenik treba zapisati što ga se tijekom čitanja posebno dojmilo, zbog čega, je li mu se neki lik osobito svidio i zašto, razumije li postupke likova, bi li postupio drukčije i sl. Učenik bi tijekom čitanja trebao bilježiti svoja zapažanja)
Ovo knjiga bila mi je jako zanimljiva. Knjiga govori o mom vršnjaku koji proživljava doba odrastanja i u tom razdoblju pronalazi bezbroj razloga za nezadovoljstvo, ali to uspijeva nadvladati svojim prirođenim smislom za humor. Ima dobre prijatelje i to je očito jedna od najvažnijih stvari u životu. I ja volim slušati ABBU.
11. Osnovna misao djela (opširnije, u obliku kratkog sastavka):
Ovo je roman o odrastanju. Adrian Mole opisuje u svom dnevniku sve probleme koji se mogu nabrojati u obitelji, ali sve opisuje na humorističan način.
Važno je donositi životne odluke, jer nam one pomažu da se zadržimo na pravom putu. Takve odluke se sigurno mijenjaju kako odrastamo, ali to nije važno jer ih slijede nove važne odluke. Kroz njih učimo, napredujemo, rastemo...
Uz to, važno je da se družimo (ili zaljubimo) s osobama koje su slične nama i koje će nam pružiti podršku u provođenju tih odluka.
12. Bilješka o piscu
Sue Townsed je suvremena engleska spisateljica. Rođena je u Leicestereu 2.travnja 1946. godine, gdje i danas živi. Radila je kao prodavačica u trgovini odjećom i kao činovnica u općini. Poslije uspjeha s Adrianom Moleom pisala je uglavnom za kazalište i za BBC.
Nekoliko izdavača odbilo je objaviti „Tajni dnevnik Adriana Molea“ s obrazloženjem da je to sasvim klasična priča. Vjerojatno su zbog toga požalili kad je 1982. godine roman „Tajni dnevnik Adriana Molea“ potukao je sve rekorde prodaje, ne samo u Velikoj Britaniji. Vrlo brzo je snimljena i TV serija, a djelo je izvođeno i kao kazališni mjuzikl.
Nastavci Adriana Molea su : „Novi jadi Adriana Molea“, „Adrian Mole na pragu zrelosti“, „Adrian Mole i mali vodozemci“, te „Adrian Mole: godine divljine“.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:25 PM | Message # 52
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
VEČITI MLADŽENJA - Jakov Ignjatović
O ROMANU

Da bi što slikovitije pokazao te međuljudske odnose u Sentandreji, Jakov ignjatović, u roman uvodi i razne scene sa puta u Krakov; put koji traje danima, nedeljama i mesecima. Put do krakova obeležen je i nizom drugih slika i situacija, u kojima, naravno, dominira Čamča, sa svojim poznavanjem poljskog jezika i velikim smislom za šalu.
Stari Sentandrejci, vidimo, stalno na umu imaju profit.A stečeno bogatstvo znali su i da pokažu.Želja im je bila da u svemu budu vidjeni,ali u tome nije bilo, niti je smelo biti rasipništva.Takav je Sentandrejski svet o kome Jakov Ignjatović pripoveda do desetog poglavlja.
O drugoj generaciji Sentandrejaca Jakov Ignjatović počinje da pripoveda od jedanaestog poglavlja, od trenutka kada Sofra Kirić sa svojim prijaeljima vraća sa puta iz KrakovaSofra Kirić je zadovoljan učinkom...
Za stariju generaciju karakteristična je energičnost i spretnost u sticanju bogatstva,ali ne na bezočan način.Prema bližnjima su ozbiljni i strogi,u kući gostoljubivi a izvan kuće odvažni i preduzetni.
Pisac Jakov Ignjatović je, razvijajući roman Večiti mladoženj, pokazao u stvari odnos između starog i novog,pružajući jasnu sliku zašto je stari svet uspevao i bio zadovoljan i srećan, i zašto mladi svet propada.On sa simpatijama gleda na staro, ali se ne podsmeva novom.Odgovor bi bio u sledećem :stari svet je sticao i imao hrabrost da se uhvati u koštac sa svim problema. U tome je bio racionalan, dok mlađi svet ništa ne stiče, već staro rasprodaje, ušteđeno rasipa, nemoćan da odredi sebi smer i nađe pravi cilj.

Likovi:

Sofra Kirić

Trgovac,vrlo imućan i od ugleda čovek.On na najbolji način oličava vreme ekonomskog uspona i procvata Sentandreje.On pripada onom tipu ljudi koji do imetka dolazi neprestanim radom,trgovinom.Njegovo bogaćenje počelo je šezdesetih godina XIX vijeka;stekao je kuće,zemlju,vinograde, ducane,mehanu,stečeni novac ulagao u imanje i nekretnine i tako se sačuvao od inflacije koja u ratu jede sve što je zarađeno.Oženio se i ubrzo postao udovac.Zahvaljujućisvojoj vrednoćo,dobrom imetku i ugledu koji je brzo rastao,u trideset i petoj godini se oženio osamnaestogodišnjom Sofkom,sa kojom će dobiti dva sina-Peru i Šamiku i kćerke Lenku Pelagiju i Katicu.Najviše nada je polagao u sina Šamiku.Umro je od upale pluća.

SOFRINE KĆERI I STARIJI SIN

Lenka se udala za nekog sudiju i to mimo očeve volje,Pelagija je umrla,a Katica,razočarana,povukla se u sebe i tako neudata živi.Pisac o njoj kaže "Bila je cvet koji je netaknut uveo."Ona je poštovala očevu volju i nije se udala za onog kojeg je voljela.
Pera je postao bedan.Otac mu je dao jednu kuću i nešto para-izdvojio se.Sve se više udaljavao od oca govoreći:Zar od pauka oca sin baš mora pauk biti?Tako je Šamiki postalo jasno da:Od Pere našeg neće ništa biti,ne sluša,bekrija,kartaš,valjda i pijanac...Svoju surovost prema ocu pokazao je u trenutku kada hoće zbog novca da ga objesi.To je ujedno bio početak kraja porodice Kirić.

ŠAMIKA

Šamika, u koga su polagane sve nade, postaje posebna priča u romanu. Šamika je bio mažen i voljen kako od sestara tako i od roditelja. Namenjeno mu je školovanje i svi su u njemu gledali budućeg advokata. Stalno u društvu sestara i drugih djevojaka, razvijao je razneženost i "žensku" finoću, lišen dečačkih nestašluka i igara koje jačaju duh i podstiču na akciju. Tako je gubio energičnost, muško držanje i ponašanje. Kao đak i student, materijalno bezbedan i uvek odevan po poslednjoj modi, oličavao je mladića koji ne zna za bilo kakve nevolje i prepreke, za čije su ovladavenje potrebni volja, zaricanje, snaga i čvrsta rešenost. Sve je to izostajalo kada je bilo najpotrebnije, kada se uveliko formira čovekova individualnost.Bio je obuzet kao nikop drugi izgledom i odevanjem. Imao je mnogo kaputa, pantalona, frakova....Bilo je važno da ostavlja utisak, da ga svi traže i da se svima dopada.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:25 PM | Message # 53
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ

REVIZOR

Revizor je jedino Gogoljevo dramsko delo. Na njemu je poceo da radi od 1834. I nije prestao sve do 1842. godine, iako je delo vec dozivelo i prvo scensko izvodjenje i stampanje 1836. godine.
Drama Revizor spada u drustvene komedije jer se bavi ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije. Ismejavanje drustvenog stanja i ljudske naravi je tema koja je uzeta iz drustvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. veka. Ideja komedije sadrzana je u jednoj izjavi samog Gogolja:
U Revizoru ja sam odlucio da na jednom mestu skupim sve ono sto je u Rusiji ruzno, a sto sam ja tada znao, sve nepravde koje se cine na onim mestima i onim slucajevima gde se pravednost trazi od coveka vise od svega, i hteo sam sve da ismejem u jedan mah…

STRUKTURA GOGOLJEVE KOMEDIJE

Komedija ima pet cinova:

PRVI CIN
Za mesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve drustvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: nacelnik grada Anton Antonovic, direktor bolnice Zemljanika, sudija Amos Fjodorovic Ljapkin Tjapkin, skolski nadzornik Luka Lukic, postar Ivan Kuzmic, varoske spahije Dopcinski i Bopcinski … Lik koji je iznad njih, koji pokrece radnju jeste Hljestakov, sitni cinovnik iz Petrograda.
Nacelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopsti iznenadnu I neprijatnu vest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reci saznajemo da u bolnici vlada prljavstina, bolesnici lice na kovace, nema bolesnickih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, pusi se duvan. U sreskom sudu je opsti nered. Sudija uzima mito- lovacke kucice, nacelnik sve sto mu padne saka- skupocenu bundu, sal ili bilo sta drugo.
Dolaze spahije Dopcinski i Bopcinski sa vescu da je u gradskoj gostijonici cinovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovic Hljestakov, da je tu vec dve nedelje. Nastaje dilema sta raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraze revizora, ali kako kad ne znaju nista o njegovom izgledu.
DRUGI CIN
Mesto desavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hljestakov i njegov momak Osip. Vec je drugi mesec kako je Hljestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj- do svijih roditelja. U gradu nista ne placa, gostionicar preti da ce ga prijaviti vlastima i oterati u zatvor.
Nastaje izuzetno komicna situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.
TRECI CIN
Razgovor nacelnikove zene Ane Andrejevne i kcerke Marije. I one su uzbudjene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopcinski im javlja da ce u njihovu kucu na smestaj doci revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi.
Nacelnik dovodi u kucu uglednog gosta. Do izrazaja prvo dolazi provincijski du nacelnikove zene i kcerke. One su fascinirane prisustvom i pricom Hljestakova o petrogradskom zivotu. Posto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neizivljenosti i potrebe za zivotom u velikom gradu i svetu otmenisti.
Hljestakov , u pricanju, gubi granicu izmedju istinitog I izmisljenog. Njegova prica ima svoje dejstvo. Nacelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok prica, zivi zivot o kome je sanjao kao sitan cinovnik.
CETVRTI CIN
Do kraja se uoblicava motiv korupcije i podmicivanja kao sredstva u ocuvanju polozaja u drustvu. Korupcija i malogradjansko ponasanje malih ljudi u malom mestu spram vaznih licnosti, uveliko su dosli do izrazaja, sto dobija i vanvremensko znacenje.
Prvo Hljestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudija. Prilazi zaplaseno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videci povoljnu priliku, Hljastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmicuje, on ima jos jednu crtu: potrebu da svakog od bliznjih podkazuje i jos vise obelezi greskama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u sto boljem svetlu.
Dolaze i trgovci koji se zale na nacelnika. Njegova gramzivost popsima takve dimenzije da se nicega ne libi- sve nosi, pa cak i suve sljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi sto vise dobio, on i po dva rodjendana slavi godisnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Nacelnikovu bahatost i samovolju potvrdjuje i zena jednog podoficira, cijeg je muza nezakonito oterao u vojsku a nju isibao.
Hljestakov se naizmenicno udvata nacelnikovoj zeni i kcerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi nacelnikovu kcerku. Hljestakov pise pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, ciji ce se sadrzaj otkriti na kraju. Odlazi u kocijama, sa izgovorom da ce to biti nakratko, a nacelnikova porodica ostaje presrecna sto je sve dobilo takav nesluceni obrt.
PETI CIN
Ovaj cin donosi resenje, ali na nacin kako je komedija i pocela. Na pocetku ovog cina data je slika malogradjanske porodicne srece. Nacelnik u udaji kcerke vidi izuzenu sansu za svije napredovanje u sluzbi. Verujuci da se visoko vinuo, izrice pretnje i osvetu svima koji su se zalili na njega.
Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako cinovnickog tako i trgovackog sveta, Gogolj i treci put na pozornicu izvodi i sudiju, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da nacelniku cestitaju na udaji kcerke i da sa njim podele “zadovoljstvo” i srecu.
A onda- sok za sve njih. Dolazi postar sa pismom Hljestakova koje je upuceno prijatelju u Petrograd. Pocinje citanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hljestakov podsmeh upucen svima koji su uvereni da nesto znace u tom provincijskom zivotu.
Pismo otkriva da Hljestakov nije nikakav revizor, niti neka vazna licnost, vec slucajni prolaznik i prevarant, te da je nacelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismejan.
i dok jos traje stanje izazvano brukom koja je dosla sa pismom, stize gromovita vest o dolasku pravog revizora. Ova vest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni reci.
Tako se zavrsava Gogoljeva komedijau kojoj, na prvi pogled, sve deluje obicno, a opet izuzetno i neponovljivo.

LIKOVI
Likovi imaju posebnu funkciju: da svojom pojavom, postupcima, nacinom razmisljanja i jezikom izraze ne samo individualno, ono sto ih razlikuje od drugih, nego i sve ostalo sto ih cini slicnim ili jednakim sa drugima, odnosno sto je svojstveno mahom svim ljudima na istim polozajima i u istim okolnostima.
Likovi u Revizoru su, dakle, tipizirani, izrazito prepoznatljivi, zbog cega je bilo zucnih reagovanja kada je delo prvi put prikazano na sceni. Mnogi su u njima videli sebe, svoju zaparlozenost ili podmitljivu prirodu, svoju zaostalost, malogradjanski i egoisticki duh koji ne poznaje velike duhovne vrednosti.

NACELNIK
- covek koji se najvise brine da ne propusti ono sto mu samo ide u sake;
- postao ugnjetac jer je bio obuzet samo uzimanjem onoga sto je tudje;
- otupeo i ogrubeo, nema osecaj za tudje probleme, nista ne moze da ga dirne;
- u dnu duse oseca da je gresan, pa odlazi u crkvu, ali kajanja jos nema;
- grabljenje i otimanje tudjeg nije samo njegova potreba nego i navika;
- strah, nada i radost jesu unutrasnja stanja koja se stalni smenjuju u njemu;
- uzima mito i sklon je druge da korumpira;
- zaboravlja na opreznost i biva prevaren;
- osvetoljubljivost i bahatost, samovlasce- osobenost su njegovog cinovnickog karaktera, na
sta upucuju mnoge zalbe trgovaca
HLJESTAKOV
Uveden je u prostor komedije kao umetnicko sredstvo vrlo pogodno da se izrazi osnovna ideja dela i namera pisca. On se slucajni i iznenada pojavljuje i postaje centar svih zbivanja- revizor, nesto sto nikada nije imao na umu
- sitni petrogradski cinovnik
- govori i radi bez ikakvog razmisljanja
- odeven je po modi
- ne radi svoj posao, niti obavlja duznost kako treba
- sklon je kartanju i lako procerda sve sto ima
- covek je bez proslosti i buducnosti; za njega postoji samo sadasnjost i olako trajanje od danas do sutra
- on je salonska varalica iz zadovoljstva u tome uziva
- kada prica raspanjene maste, onda u orvi plan stavlja sebe; prica o vlastitoj velicini i vaznosti; laze, a veruje u to kao da je najveca istina
- I kad odlazi, ne ostavlja utisak coveka koji misli da je ucinio neku nepravdu ili ruznu stvar, nego se javlja kao neko kome se desilo nesto ugodno, zabavno i prosto neverovatno. __________________
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:25 PM | Message # 54
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
ALEKSA ŠANTIĆ - Analiza nekih pesama

MOJA OTADŽBINA

Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih osjećanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.

Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...

Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...

Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je cijela strofa:

I svuda gdje je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište...

Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.

PRETPRAZNIČKO VEČE

Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kući. Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:

-motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,

-motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva

-motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.

Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.

1.slika usamljenosti u ambijentu porodične kuće

2.slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

3.porodična soba u predbožićno veče

4.pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika

5.pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha

6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjećanje na daleku prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, susjed kao simbol prijateljstva.
Treća slika je buđenje, vraćanje iz sjećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sreće na drugoj strani izaziva veoma bolna osjećanja.

Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošću, bojama, pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošću koje ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pjesama :

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
što svoje duše na zvijezdama griju,
sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi sviju!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti.
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.

U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima" ja sklapam oči" : to je trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i sreće jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio " porodicu" koja će ga nadživjeti i prenositi njegovo ime.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:25 PM | Message # 55
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Jovan Ducic - Interpretacije pesama

SUNCOKRETI

Pesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku:
- svetlost kao izvor zivota,
-teznja ka visinama i prostranstvima,
-teznja ka idealima.

Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.

U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.

Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom.

Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge.

U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta", suncokreti su tuzni.

Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom:

Pomrece nocas sirom vrti,
Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali ce biti u toj smrti
Sva zarka sunca ovog sveta.

Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:

1.Tu su sve zedji ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve zudnje.
2.Ali ce biti u toj smrti
Sva zarka sunca ovog sveta.

Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.

Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.

JABLANOVI

Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih misli i zelja.
Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:
Zasto nocas tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?
Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme.

Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:
Zuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi
-to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha.
Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.

Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek".
Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc.

Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni".

Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:26 PM | Message # 56
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Oskar Vajld - Slika Dorijana Greja

O Dorijanu Greju

Bez obzira što neće nikad biti ubrojan među svjetska književnička imena,njegovo stvaralaštvo ime je za sebe Oskar Vajld;đavo i anđeo kako su ga zvali,napisao je najljepše stranice ljubavi i umjetnosti. Knjiga koja je proglašena nemoralnom,zbog koje je završio na sudu,jedna je od najljepših knjiga ikad stvorenih.

Ljubav,smrt i život imaju neki viši nivo...

Mladi slikar,lord Henri i mladić savršene ljepote,tri su piščeve strane,a prava je istina i da su to tri lica svakog čovjeka.Dorijanova ličnost je,reklo bi se najupečatljivija u svoj priči o slaganju i protivrječnosti.Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bajazit započeo slikati njegov portret.Slikar je bio očaran Dorijanovom ljepotom,očaravala ga je njegova ličnost jer do tog trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar,ali sada mu se više nije činilo tako.Narcis je vidio sliku svoga portreta i bio je zaprepašten prizorom,bio je sam sebi ružan,po prvi put vidio je sebe na taj nacin. Zašto?Zato što je slikar uhvatio njegovu unutrašnjost a ne fizičku ljepotu;činilo se kao da mu je ukrao dušu,bila je to jedna velika praznina.Dorijan je često gledao pozorišne predstave.Htio je da iscrpi i sazna sve.Volio je pozorišne predstave jer je među njima,mislio je,pronašao savršenstvo,jedno od mnogih za kojima je tragao.Zvala se Sibila i glumila je uzvišene ličnosti,jednom je bila Julija,jednom Laura….,zaljubio se u genija.Međutim,kada su se upoznali on je upoznao nju,ne Juliju,ne Lauru,nego nju običnu djevojku koju je zbog te običnosti poceo mrziti.Htio je da svi ljubavnici svijeta čuju njihov kikot,govorio je svome prijatelju Henriju.Ali,upravo ta obična pojava je ubila njegovu ljubav,razbuktala mastu,bila je savršena a postala je plitka i tupa.Nije želio više misliti o njoj jer je ona uništila pjesmu njegovog života.A on,nikada neće biti takav,on će biti savršen.Uzeo je nož i zario joj u srce.Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na sličan način umire jedna žena,i tada i nju i sebe vidio je drugačije; zaljubio se ponovo.20 godina nakon toga bio je zatvoren u sobi,izolovan od ljudi koji su ga nekoć obožavali i divili mu se.Tih 20 godina Dorijan ostaje jednako lijep,možda ljepši,za toliko godina nije se nimalo promijenio,možda je to bila njegova najveća kletva.Pronasao je izvor vječne ljepote.Portret za koji je mislio da je uništen,postojao je i stario dok je Dorijanova ljepota ostala ista.Time se pokazalo koliko je unutrašnjost važna a spoljašnja ljepota ne, jer je Dorijan živio s ljepotom ali bez duše.Izašao je nakon 20 godina opet u svijet,onaj isti ali ipak drugačiji svijet.Opet su novine pisale o jegovoj ljepoti,opet je bio poštovan i opet su mu se svi divili.Jedne večeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronašao ga je da bi osvetio sestrinu smrt.Susreli su se na ulici,Dorijan je imao kapuljaču na glavi.Skinuo je kapuljaču i čovjek sa nožem u ruci vidio je momka koji je imao samo dvadeset godina koji mu je objasnio da nije mogao počiniti taj zločin jer bi onda on tada po pravilu imao jednu godinu kada se to dogodilo.To je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio život a u tome mu je pomogla ništa drugo do njegova ljepota.Pa kako onda reći da ona nije važna;pokazao je da je moguće pobijediti i pobijedio je.
A slika?Slika nije uništena,Dorijan je to saznao.Da bi došao do savršenstva za kojim je toliko tragao morao je ubiti slikara i uništiti svoj portret.Ubio je slikara zajedno sa ubicom kojeg je unajmio i u tom 1.cinu on je ubio sebe.Ugledao je sliku i vidio portret čovjeka koji je ostario,zagledan 15 minuta u taj prizor znao je da gleda u čudoviste.To čudoviste na ruci je imalo prsten,i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol materije,bogatstva koje je ostalo isto,nepromjenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to najveća vrijednost portreta.A nije bio u pravu,bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno sve a duhovno nista.Dorijan je rasparao sliku i ostao na mjestu mrtav.Slika je ostala slika mladog Dorijana a na podu tavana ležao je starac.Da li je ljepota sve što postoji?Da li smo kratki,plitki, geniji?Šta je za nas savršenstvo?Za čim da tragam?Da li da budem narcis?Ali ja ne volim genija, volim i mane jer su one interesantne,možda je to mogao i Dorijan ali ne,on je morao da bude poseban.Nije shvatio da je bio poseban,imao je onu jednu vise dimenziju.Sa druge strane može se reći da ja lažem.Svi volimo ljepotu.Nije li to ono za čim često žudimo i čemu se divimo?Sa jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio u ljepoti,mogu reći da je uspio jer je istrajao i pokazao da ona vrijedi, a sa druge strane tragao je za višim ciljevima,tražio je neku dubinu života iz kojeg će iscrpiti i saznati sve.Duša mu je bila prazna.Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim i povšinskim….Nije li tako i danas……?
Po mom skoromnom mišljenju ova knjiga nije nemoralna,apsolutno ne.Možda će i drugi to shvatiti,samo kad bi je pročitali kada bi bili u mogućnosti da posjete takav jedan fascinirajući svijet.Dorijana Greja treba upoznati,shvatiti,treba obožavati.Ako bi u neku ruku bila greška,mislim da bi u drugu ruku to bila jedina istina.Biti Dorijan Grej je tako lako a čini se tako teško.Pa kako teško pitam se opet;zar je teško biti savršen i ne dopustiti nikoga da ti tiraniše dušu i tijelo,čini mi se da je on to proživio.Svi mi želimo biti savršeni negdje u dubini sebe,možda će neki reći da je netačno ali to je slika sviju nas koji se krijemo iza lažnih portreta.Ova knjiga navela me je da razmišljam o ljudima i shvatila sam da je ipak tačno “sebe ne shvatam nikada,a druge rijetko”.Najslabije su one naše pobude čije smo prirode potpuno svjesni.Možda jednom kada neko načini “moj portret” i prvi put stanem pred tako nepoznatu sebe,možda ću u potpunosti razumjeti riječi umjetnosti,života i ljepote koja ne prolazi;a ko ne želi biti savršen? Pitanje ostaje da li imamo pravo na savršenost? Kada se spusti zavjesa i kad mi postanemo publika svog života možda i mi uništimo svoj portret.Ali,prije toga,moramo tragati za savršenstvom i biti savršeni,pobijediti kao i Dorijan.
Da li je to bila pobjeda?

Postoji mnogo knjiga od kojih sam sazidana,toliko mnogo zapisanih rečenica,fraza,dijaloga,ali samo je jedna knjiga koja me je porazila u onom pozitivnom smislu književne riječi.Osjetim da stojim pred čovjekom čija sama pojava me toliko očaravala,da je u potpunosti ovladala sa mnom,mojom dušom,tijelom i umjetnošću-rekoše za Dorijana.Možda je malo egoistično od mene da priznam da neke ličnosti Dorijana odlično poznajem kod sebe.U početku me je to zabrinjavalo jer to ipak nije “pozitivan lik” ali upitala sam se onda šta je to pozitivan lik?

Trebam li se sramiti moje identifikacije s njim?NE. Naći izvor mladosti i biti zauvijek lijep! Vajld nas tu stavlja na enigmu ljepote i ljubavi ali na jedan sasvim nov način.Knjiga je sklop najljepsih stranica o ljubavi,o ljepoti, o umjetnosti ikad napisanih jer ja nisam ni jedno književno djelo nisam okusila kao ovo i nisam se nikad u tolikoj mjeri složila s piscem.Vratimo se sad na izvor vječne mladosti… On nastaje tako što ga jedan slikar naslika i on poprima formu života.Živ,živ,a mrtav.Živ,mlad,lijep i savršen,ima tu privilegiju da nikad ne stari,a za to svo vrijeme stari njegov portret.Ta “slika” život provodi u savršenstvu,u obožavanju,u mladosti,bacaše mu dukate pred noge…Ta slika zamrzi sebe,omrzi svoju ljepotu,baci ogledalo i smrvi ga.Sopstvena ljepota ga je uništila,mladost za koju je preklinjao.Da li je on uništio nju ili ona njega,svakako je pitanje koje si stalno postavljam.Kako bih ja postupila kada bih prodrla u umjetnost,iscrpila sve estetske ljepote,živila svoj a tuđi život.Možda isto kao Dorijan.Ne znam,ako ikad pronađem vječnu mladost,reći ću vam.Do tada ostaje samo praznina i jedna slika,slika Dorijana Greja.Prava je istina da svi mi imamo barem mali dio Dorijana u našim ličnostima.Jednom kada se pogledamo u ogledalo i nekim slučajem budemo oduševljeni odrazom ogledala,shvaticemo istinu……
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:26 PM | Message # 57
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Branko Miljković - BALADA OHRIDSKIM TAMBURAŠIMA

Pjesma je posvećena ohridskim tamburašima. Oni se pojavljuju samo u jednom stihu. Taj stih i posveta pjesme nose u sebi više značenja. Balada se može shvatiti kao pjesma posvecema muzičkom sastavu pod nazivom "Ohridski tamburaši". U tom slučaju oni su samo polazni motiv - spomenuti su u navedenim stihovima, ali njihova pjesma potstiče niz asocijacija o pevanju, pesnicima pesništvu. Pošto su asocijativne slike ispunile čitav prostor pesme u prvi plan se nameće kao tematski kompleks baš lirsko kazivanje o poeziji, a motiv trubadura ostaje po strani.Opisani proces tematskog smenjivanja u pjesmi cini potpuno osnovanom pretpostavku da je pesma posvecena pesnicima koji se svake godine okupljaju na Struškim vačerima poezije - trubaduri srednjovjekovni pjesnici metafora su za pjesnike koji svake godine priredjuju pjesnička slavlja pronoseći tako pjesničku riječ medju slušaoce, ali i među narode, kao što su trubaduri prenosili lepotu poezije iz mesta u mesto. Ovaj drugi motiv, Struške večeri poezije, otvara mogućnost za još jedno sagledavanj teme pjesme: to je pesničko stvaranje kao kreativni proces koji stalno pulsira - nestaje i radja se nanovo poput Feniksa.

Da li se sada postavlja pitanje odredjenja za jedan od smislova, za jednu od navedenih tema? Ako je tok naših misli dok čitamo pesmu išao upravo opisanim putem, onda je jasno da je upravo to pravi smisao i prava sadržina pesme. Čim smo došli do takvog zaključka nameće nam se još jedno saznanje, još jedna tema pjesme: ona je ispevana u slavu pesničke reči, koja je prebogata značenjima, Nudi veliki broj asociacija, otvara prostranstva ljudskog duha.Pesnička riječ nikada nije jednoznačna, ona ne nudi jednu sliku i jedan smisao: pesnička je baš zato što je širom otvorena za svaki duh i za različite doživljaje i saznanja.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:26 PM | Message # 58
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Danilo Kis - Rani jadi

RANI JADI

Analiza:

Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.

-Sadrzina:

Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''...

-Motiv kestenova i simbol prolaznosti:

Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti.

-Jednostavno kazivanje:

Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom.

-Naracija:

Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja.

-Biografski elemementi:

U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama.

-Andreas Sam:

Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi.

-Pitanja:

1.Povezite naslov knjige sa svojim sjecanjima na rano djetinjstvo.
Vrlo je malo ljudi cije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je rijec o Srbima kao narodu. Da problem bude veci ovdje se ne radi samo o ''ranim jadima'' vec se ti jadi vuku kroz cijeli zivot. Svako u ranoj mladosti dozivi neke jade, samo neko na tezi, neko na laksi nacin. Mozda ja ovo primam ovako jer sam imao priliku da prozivim ''rane jade''. Samo sjecanje na njih izaziva vrlo tuzna raspolozenja. Ponekad pomislim da je sve to bio samo tuzan san i da se nista od tog nije desilo, ali samo na tren. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i u tim trenutcima ne razmisljam puno o tome. Tek kasnije, kad odrastes, pocinju da naviru sjecanja cijih posljedica tek onda bivas svjestan. Onda pozelis da se vratis tamo i da izmjenis tok dogadjaja, ali bez uspjeha.
2.Kakva je ''slika svijeta'' u knjizi rani jadi?

Svijet je vrlo surov. Ako mu se neces pokoravati jednostavno ce te ''pojesti''.
Djecak Andreas je vrlo rano ''ispio gorku casu'' ovog svijeta. Ako je htjeo da prezivi morao je da radi. Mozda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono sto nije htjeo. Vrlo je tesko zamisliti svjest jednog djeteta, koje kada najvise treba da uziva u zivotu i bude bezbrizan, izlaze se velikim naporima. Ipak je on samo djete, ali ''svijet'' to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i danas mozda samo u nekom drugom obliku. Prica Kruske ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednacava Andreasa sa psom. Ipak djecak je uspio, da iz druzenja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe. ''Gospode kako sam nemocan pred ovim cvjecem.'' Stvarnost bola Andreasa Sama jeste vjecna prica o patnji koa o najupecatljivijoj oznaci zivota.
3.Da li je moguce uopste saznati vrjednost zivota, ako nesto tesko i lose ne iskusis na svojoj kozi? Da li bi Kis bio ono sto jeste da noje sve to prozivio?
Mislim da svi ljudi u zivou treba bar malo da osjete patnje i bola, mozda samo da im sluzi kao podsjetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se ''opametili''. Danilo Kis je svojenaporno djetinjstvo dozivio kao neku vrstu prosvjetljenja. Mislim da ni Danilo Kis, kao i mnogi drugi nikad ne bi saznali pravu vrijednost zivota da nisu dozivjeli nesto lose ili tesko.
4.Kakva osjecanja i raspolozenja izaziva knjiga?
Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim sto pocinje posvetom ''za djecu i odrasle''. Nema nikakve sumnje da ova knjiga podjednako uzbudjuje sve osjetljive citaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta cinjenica da su sva ta zbivanja bila stvarna i da nista od toga nije izmisljeno. Neopisiv je taj dozivljaj, kada poslije procitane knjige shvatis da si postao vrijedniji za saznanje o jednoj sudbini.

-Esej:

Covjek je oduvjek predstavljao misteriju i jos uvjek se ne moze dokuciti bit njegovog zivljenja. A zasto? Zato kadtaman mislite da ste doznali bit i da ste stigli do kraja pojavi se na drugom kraju svijeta nesto jos nevidjeno i neodgonetnuto. Jedno se zna: nijedan dogadjaj u istoriji nije prosao bez prolijevanja krvi. To je jednostavno iskustvo koje covjek stice cim se rodi. U svijetu se toliko ''nakotilo'' zla,prevare,ucjenjivanja. Jahaci apokalipse vec uveliko jasu na svojim konjima i haraju svijetom sireci rat,glad,bolest. Sve to govori o nepravdi i surovosti ovog svijeta. Cemu i zasto zivjeti ako znas da ces ti ili tvoja djeca ili cak tvoji unuci morati uzeti pusku i ici u rat. Da li je to bit zivljenja ili je samo sudbina ovog naroda ili je to sve samo ruzan san. Ali ne, takvo nesto ne postoji u snovima, ma koliko oni bili ruzni. Mislim da je krajnje vrijeme za ''Potop''. Ovog pute bez ''barke'' i izuzetaka, jer svi mi nosimo klicu zla u sebi, ma koliko se mi bunili to je istina. Mozda je ovo preuranjeno misljenje ili pesimisticno, mozda ja to tako vidim, ali svakim danom raste broj onih koji su istog misljenja. Cijelo covjecanstvo se nalazi na ''rubu propasti'', a za sve to je kriv sam covjek.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:26 PM | Message # 59
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
DUŠAN KOVAČEVIĆ - BALKANSKI ŠPIJUN

Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva čina, a svaki čin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobična ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasičnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja.

Dušan Kovačević za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešću svakog komunističkog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom čovjekumoguć je neprijatelj naroda i postojećeg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znači da se često iza naizgled povučenog, jednostavnog ili pak poslovnog čovjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalistički špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopačenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja čovjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku.

Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Čvorović, čovjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog čega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog političkog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mučenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragično: postaje psihički bolestan, čovjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje.

Glavni junaci drame su - pored Ilije Čvorovića - još i Danica Čvorović, njegova supruga, kćerka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljević, krojač, povratnik iz Pariza.Drama Balkanski špijun počinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajući način i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zaključcima koji nikog konkretno ne obavezuju. Uključuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugoročnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje priča i sastanči.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni.

I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Čvorović. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihičkog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar običan krojač koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu činjenicu, sumnja u njega i već je u njegovim očima "gadan i opasan čovek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za običnog i poštenog čoveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tuđini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosuđivanje ima i "dokaze": on samo ćuti, navlači platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, često izlazi iz kuće i šeta noću. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kuću jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija priča svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što ćerka kao diplomirani stomatolog već godinama nema posla.Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i priča o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojačkog salona jer ga birokratija, kao građanina, obezvrjeđuje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, čekam sekretare(...). Svi obećavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj čovjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajući muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, čime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemoći naše birokratije. Ona, naime, priča o tome kako su im punih dvadeset godina obećavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno ćete dobiti, na proljeće. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kuću. Govori i o slučaju svoje kćerke: pet godina čeka na posao, više od četrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju.

U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kćerka Sonja (ima već trideset godina) sa viješću da je, slučajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kćerke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazeći olako preko velikog događaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajući da u svemu tome Ilija Čvorović pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što će Iliju dovesti do potpunog razočarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kući sa izvođačima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog građanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kuću kao sklonište mračnih sila, zbog čega pada u velikuu depresiju.

Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlučuje da se sav posveti kontrašpijunaži - praćenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zločinačkoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i neplaćeno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispraćaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zaključak: "On radi tačno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhođenje "mračnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hoću li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hoće". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kuće nešto znači. U svojoj obuzetosti tim problemom on već osjeća da mu "spremaju nešto gadno". I već predviđa kako će odsad nepoznati ljudi, preobučeni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude.

Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i počinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada čovjek postaje "progonilac progonilaca"), o čemu govori i slika s početka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uveče vraća se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove priče, pune priče i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je - po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti među građanima. U tako nešto on je čvrsto uvjeren, bez obzira na činjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješačkog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovačević koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvaćene situacije su sljedeće: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naučnik iz Vinče, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinči); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skače u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "čista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljačke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izviđanja "po sistemu trojki", kao "izučavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on priča kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoično zaključuje: "Špijuni su među nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju očuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda.

Bdijući nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Čvorović u svoju aktivnost uključuje i brata blizanca, Đuru, a podršku počinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što će dovesti do sukoba između nje i kćerke koja u ocu vidi već bolesnog čovjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kćerke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za praćenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kćerku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo liječenje.Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznoseći još jednom svoje ubjeđenje da je on "đubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mračnih sila, a sve na osnovu pričanju zavidnog strica koji na sve moguće načine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum.

DramaBalkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" - "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Čvorovića, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što će se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na ručku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, naročito kad mu neko dođe u posjetu. U međuvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Počinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suočenje s Petrom, Ilija Čvorović, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne, traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlači se do telefona, poziva hitnu pomoć, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kuće, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno noseći i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlači telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, četvoronoške, boreći se za život, izlazi u dvorište.
mallaMaja Date: Ponedeljak, 2012-10-01, 3:27 PM | Message # 60
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
BALKANSKI ŠPIJUN - Likovi (analiza)

Ilija Čvorović

Ilija Čvorović je čovek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mučna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kćer Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljević. Iz tog mirnog porodičnog kruga i društvenog miljea izvlači Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji će drastično promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "čoveka u godinama, krupnog, snažnog, plećatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, načinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala činjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna sećanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je početak Ilijinog angažovanja na praćenju podstanara. On će pregledati stvari osumnjičenog i odpočeće da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je već "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kući "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje. Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove priče o praćenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kući: slučajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobraćajnoj nesreći tumači kao pokušaj ubistva i to još više pojačava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro priključuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalističkih špijuna". Celu noć su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim čoveka, tačno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Računali su, ako ih neko prati, odustaće zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Međutim, nisu računali da ima ljudi spremnih na sve").Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omogućiti i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i počeli saslušanje. U načinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, braća se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujući metode verbalne i fizičke torture. Oni (naročito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on počinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reči, jasno je da ih treba čitati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvaćenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo sećanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomoć, nego zove sanhu.Ilijina misaono-ideološka transformacija kreće se od sumnje do paranoje. On će razgovorom kod inspektora pronaći u sebi potrebu da sve što se događa u stvarnosti tumači na svoj način pridajući ljudima, postupcima i pojavama neke moguće smislove, suprotne od onih koji se nude kao očigledni i sasvim jasni.On je već iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoči pravi smisao, nego mu daje neki drugi mogući smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan čovek i "imperijalistički agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno iščašuje iz stvarnosti i života.Ilija Čvorović nije jednostavna ličnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootočani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu ličnost. Ponaša se anahrono: misli da će zaustaviti neminovne procese tako što će on sam loviti "imperijalističke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad moći i delenja, mogućnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Čvorovića je u tome što on nastoji da uništi "imperijalističke agente", a uništava sebe.Tragično je u liku Ilije Čvorovića, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targično" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje oličenje totalitarne vlasti i njen instrument.

Ostali akteri drame

Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domaćica, supruga, majka. Ona je " večito zamišljena i zabrinuta, večito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na početku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova rečenica će se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje četrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Daničin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja rečnikom političkog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Daničin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domaćica najbolje oseća nemaštinu i bedu. U njoj se događa zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore političara, utoliko je ogorčenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reči jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro će progovotiti o situaciji u društvu. Ove reči će razgneviti Iliju koga je već načeo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reči. Nju će začuditi neki muževljevi postupci, ali će biti uz njega: ne dozvoljava kćerki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud.Naj oštrija društvena kritika izrečena je kroz usta ove Kovačićeve junakinje. To je izdvaja iz prosečnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmučenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se događa, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što čine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što čine, ali im veruje, jer su njeni.

Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje priče i zaplitanje dramskih sukoba. On je čovek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojačku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu braće. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoične igre i jurnjave, ali ume da sačuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešći napadi braće, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti.Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, čitalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice braće. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na njegov račun, ali zato buran smeh prati mišljenje i čitanje dvojice braće. Čak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje noseći glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komično.

Sonja je dramski junak koji nema značajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvođenje bočnog motiva: kćerka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i čitanja ostalih likova.
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Prepricane lektire i analize dela za Osnovnu skolu
Page 4 of 5«12345»
Search:

Osnivaci
Ana Babic /Sefica/
Marija Nikolic /mallaMaja/
Nikolina Djuzic /NiNa/



+381/ --- / -- -- mestozazabavu@gmx.com
Lokacija
sample map