|
Maternji jezik
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:18 PM | Message # 16 |
VIP CLAN
Posts: 465
|
GILGAMEŠ
(prepričano)
PRVO PLOCA:Ovo je pjevanje o Gilgamešu,kralju grada
Uruka,silnom i neukrotivom junaku koji cini mnoga dobra djela,
ali i zla.Na molbu naroda upucenu bogovima da ga spasu od
Gilgameša,kao neukrotive napasti,bog neba Anu zapovijeda
da boginja Auru stvori junaka koji ce moci da se suprotstavi Gilgamešu.Ona nacini junaka od blata i pljuvackom ga oživi i da mu ime Enkidu.Enkidu živi u stepi.Otac jednoga lovca daje savjet sinu da ode u grad i da se požaliali Gilgamešu,i da traži da se Enkiduu daju mladu ženu s kojom ce se vratiti u stepu kako bi zavela Enkidua koji je snažan i silan.Tako on i postupi.Ona Enkiduu prica o velikom Gilgamešu i poziva ga da sa njom pode u grad.
DRUGA PLOCA:Enkidu obucen u novo ruho,kosmat i ogroman
stoji pred hramom i nikoga ne pušta unutraNarod mu se divi i
klanja.Dolazi do borbe izmedu njih dvojice.Gilgameš pbjeduje-on i Enkidu postaju prijatelji.Gilgameš poziva Enkidua da zajedno podu u Kedrovu šumu i da ubiju strašnog Humbabu,koji je uvredio Šamašaboga ,boga sunca.
TRECA PLOCA:Enkidua uvode u kraljevu palatu punu sjaja i raskoši ali on jadikuje za slobodom u stepi i životinjama.Enkidu bježi u stepu,a za njim u potragu krece Gilgameš.Zajedno se vracaju u grad Uruk.
Enkidu sanja da preobražen u pticu pada sve dublje i dublje,gde
ljudima ne treba svetlo,gde se hrane samo prahom.Gilgameš sluti nesrecu i prinosi bogovima darove,a to isto savjetuje i Enkiduu.
CETVRTA PLOCA:Šamaš,bog sunca šalje dva prijatelja da ubiju
strašnog Humbabu,jer ga je uvrijedio.Oni dolaze do Kedrove
šume iza koje se nalazi Breg bogova.Ubijaju Humbabinog
cuvara šume.Opisani su strah i ulazak u šumu.
PETA PLOCA:Opis dugog putovanja kroz šumu;odmor i
Enkiduov san.San je po Gilgamešovom tumacenju povoljan:
predskazuje pobjedu nad Humbabom.Boginja Irnini ih opominje
da se ne sme ici na Brijeg bogova,jer tamo ljudi ne zalaze i
savjetuje ih da se vrate u grad Uruk.Dva junaka vracaju se u grad
noseci Humbabinu glavu.
ŠESTA PLOCA: Dat je opis svetkovina u gradu Uruku povodom
pobjede nad Humbabom.Gilgameš je u svecanom i svetlom ruhu.
Ištar,boginja ljubavi se zaljubljuje u njega,ali on ne prihvata tu
ljbav zbog mnogih njenih podlosti prema onima koje je zavela.
Ona,ljuta stupa pred oca,Anua i traži osvetu:da bog Anu stvori
nebeskog bika koji ce ubiti Gilgameša.Gilgameš i Enkidu se bore protiv bika,pobjeduju i proslavljaju.
SEDMA PLOCA:Enkidu sanja da ga je zgrabio strašni orao i odnio u visine,a onda je padao i ležao razmrskan na tlu.Gilgameš tumaci san i to je nagovještaj nesrece.
SEDMA PLOCA:Enkidu se razbolijeva i umire.Gilgameš je šest dana jadikovao nad njim.Sahranjuje Enkidua,a zatim ocajan luta stepom.Gilgameš susrece lovca i ispovjeda tugu zbog nestanka prijatelja.
DESETA PLOCA:Gilgameš,zbog straha od smrti,ide na put da
pronade praoca Utnapištima i od njega dobije lijek za vjecni život.Susrece se sa divovima,koji cuvaju nebesku kapiju,prolazi kroz suncevu kapiju,ide kroz tamu,a zatim prema Vrtu bogova.Bog sunca Šamaš ga upozoravada život koji traži nikad nece naci i da ide u Vrt bogova,kod Siduri Sabitu ,boginje koja cuva stabla života i ulaz u Vrt bogova.
DESETA PLOCA:Susret boginje Sabitu i Gilameša.koji joj ispoveda svoju tugu i bol,strah od smrti.Boginja mu govori o besmrtnosti bogova i smrtnosti ljudi i o tome kako treba živjeti,jesti,piti i radovati se.Boginja ga upucuje na kormilara Ur Šanabija,da ga preveze preko Vode smrti.Gilgameš nalazi praoca Utnapištima i prica mu o svom bolu i jadu,o nameri da pronade eliksir za vecni život.Utnapištim govori o smrtnosti svakog bica.
JEDANAESTA PLOCA:Gilgameš postavlja pitanje praocu kako je
stekao besmrtnost.Praotac prica o potopu,o volji bogova da se
spase ;o ladi i svim stvorovima koje je unijeo u ladu;prica o velikoj
vodi.Opis potopa odgovara opisu potopa u Bibliji;kad Noje pravi
ladu i spasava sve vrste bica,da se još jednom obnovi svijet.
Praotac utnapištim upucuje Gilgameša u tajnu vjecnog života;
da na dnu mora potraži travku protiv smrtnosti.Gilgameš dolazi
do slatkovodnog mora,roni i nalazi cudotvornu travku.Dok se
Gilgameš kupa u jezeru,zmija mu odnosi travku.Razocaran,
Gilgameš se vraca u Uruk sa svojim pratiocem Ur Šanabijem
kojem obecava kucu i bezbrižan život.
DVANAESTA PLOCA:Gilgameš je uplašen.Zahtijeva od sveštenika i carobnjaka da mu prizovu Enkiduov duh,da ga pita za sudbinu mrtvih.Gilgameš dolazi do podzemlja pred boginju Ereškigal,koja upravlja podzemnim svijetom.Ona poziva Enkiduovu sjenu.Enkidu mu govori o poražavajucoj istini. Gilgameš se vraca u svoj grad i tada je smrt došla i ugrabila ga.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:19 PM | Message # 17 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Dante - Božanstvena komedija
Naslov, nastanak i osnovna struktura
Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu.
To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).
Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.
Jezik i stil Bozanstvene komedije
Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svecan ili ucen.
Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima.
Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske akademske krugove.
Pakao
Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice (pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer.
Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.
Cistiliste
Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista, mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste. Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj.
Raj
U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao cista sustina.
Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom nebu.
Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.
O Bozanstvenoj komediji
Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.
Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka dusa.
Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste dolazi do vrhunca.
Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
"Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno meso,pa nam i uzmi zivot goli."
Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti.
Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:19 PM | Message # 18 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
MARKO KRALJEVIĆ KAO ISTORIJSKA LIČNOST
Marko Kraljevic rodjen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukasina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Ugljesom. Ta vojska trebala je da sprijeci dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja. Nazalost, dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noci 1371. godine, Turci su ih bez najave napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukasin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik, nemocan da ucini nesto vise, zbog turske nadmoci, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angazovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snazan i sposoban borac pa je dosao do titule turskog vezira, sto je prestavljalo visok polozaj u turskom drustvu. Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka.
MARKO KRALJEVIC KAO KNJIZEVNI LIK
Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode.
Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu.
Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja.
Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!"
Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:19 PM | Message # 19 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Viktor Igo - Zvonar bogorodične crkve
Pisca za nastanak ovog romana motiviše fasciniranost Bogorodičnom crkvom i natpisom na njoj: ANAGKN, što znači sudbina. Ove reči su skoro izbrisane od strane sveštenika, arhitekte, naroda, vremena. Poziva na čuvanje građevina stare arhitekture.
Fabula započinje 6. januara 1482. godine zvonjavom zvona na crkvi. Narod svetkuje Bogojavljenje. Gledaju predstavu tzv. moralitet čiji je autor mladić Pjer Grengoar. Opisuje se narod, njegovo sujeverje i sirov odnos prema umetnosti. Opisuje se Kvazimodo: grbav, ćorav, hrom i gluv. Njim gospodari mračni sveštenik arhiđakon Klod Frolo, koji smatra alhemiju jedinom naukom. On ga je pre šesnaest godina pronašao na ulici u kolevci. Nakaznoj bebi dao je ime Kvazimodo, što znači otprilike. Sumnja se, na osnovu jednog razgovora lokalnih jezičara, da su ciganke ukrale Esmeraldu od jedne Parižanke i mesto nje podmetnule Kvazimoda.
On je zvonar Bogorodične crkve sa kojom je i duhovno povezan. Kada je Kvazimodo po naredbi sveštenikovoj pokušao da otme prelepu igračicu, ciganku Esmeraldu, Grengoar je slučajno omeo otmičare, da bi je zatim spasio oficir Febus. Esmeralda se Grengoaru kasnije revanšira kada su ga zarobili pariski kriminalci. Oni je veoma cene i slušaju. Kvazimodo je uhvaćen i osuđen od strane gluvog sudije (“”’’gluv ispituje gluvog) na šibanje na stubu srama. Esmeralda ga sažaljeva. Ona se zaljubila u mladog i prepotentnog oficira koju ju je spasio –- Febusa. Međutim, za njega želi da se uda dobrostojeća gospođica Fler de Lis koja je ljubomorna na Esmeraldu. Na ljubavnom sastanku Febusa i Esmeralde ljubomorni arhiđakon ranjava Febusa za šta optužuju Esmeraldu. Pod mukama Esmeralda priznaje sve što se traži od nje. Optuže je da je veštica i osude na vešanje. Noć pre izvršenja kazne sveštenik izjavljuje ljubav Esmeraldi i obećava da će je spasiti ukoliko pođe za njega. Ona ga proklinje. Sutradan, pred izvršenje Kvazimodo ugrabi Esmeraldu i spasava je odnoseći u crkvu.To je tzv. utočište -– vlast ne sme da uđe u nju. Tu zločinac postaje svetinja. Svetina odobrava ovaj čin. Pokazuje se da je Kvazimodo zaljubljen u Esmeraldu (lepotica i zver). Arhiđakona obuzima satanski bes. Grbavac se prvi put suprotstavlja svešteniku braneći Esmeraldu od njegovog besa i ubija ga. Kriminalci tzv. šatrovci se oružaju da spasu Esmeraldu od nepravedne vlasti. Kvazimodo ne zna za njihove namere te im se suprotstavlja. Kralju stiže vest da se narod pobunio, te on naređuje da se narod potamani, a veštica obesi. Kvazimodo zajedno sa Esmeraldom, s kojom beži od vlasti, završava u provaliji. Posle dugo vremena u toj provaliji nalaze dva zagrljena kostura.
Likovi
Kvazimodo-...Necemo ni pokusavati da opisujemo čitaocu onaj tetraedatski nos,ona usta u obliku potkovice,ono malo lijevo oko zatvoreno riđom čekinjastom obrvom,dok se desno oko potpuno gubilo pod ogromnom bradavicom,one rasturene zube,ovde-onde okrnjene kao zupci kakve tvrđave,onu nadutu usnu iznad koje je jedan od ovih zuba i9zbijao kao zub u slona,onu rakljastu bradu,a naročito lice koje je obuhvatalo sve ovo,onu mješavinu zlobe,čuđenja i tuge.Ko može,neka zamisli ovu cjelinu...cijela njegova ličnost bila je grimasa.Velika glava obrasla riđom kosom;između ramena ogromna grba,zbog koje su grudi bile ispupčene;noge,sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo koljenima,kad se pogledaju sprijeda izgledale su kao dva polumjeseca,dva srpa čije su drške sastavljene;stopala velika,ruke nezgrapne;i pored sve ove rugobe,neka užasna snaga,okretnost i odvažnost;neobičan izuzetak su vječitog pravila;po kome snaga kao i ljepota proizilaze iz sklada.Takav biješe papa,koga su lude izabrale sebi...Rekao bi čovjek da vidi pred sobom džina,koji je razbijen pa rđavo slijepljen.(Ako ste očekivali psihološku analizu,grdno ste se prevarili.)
ESMERALDA
Esmeralda-ta riječ imala je čarobno dejstvo... Ona nije bila velika,ali je izgledala velika,tako je bila vitka stasa.Bila je crnomanjasta,ali je čovjek mogao pogoditi da je danju njena koža morala imati onaj lijepi pozlaćeni sjaj Andaluskinja i Rimljanki.I nožica je u nje bila andaluska,jer joj je u isto vrijeme bilo i tijesno i ugodno u ukusnoj obući.Ona je igrala,okretala se,vrtila se kao vihor na jednom starom persijskom ćilimu,koji joj nemarno biješe bačen pod noge;i kad god bi u okretanju njeno divno lice prošlo poredvas,njene krupne crne oči obasjale bi vas munjom...Njen glas je bio kao i njena igra,kao i njena ljepota.To je bilo nešto neobjašnjivo ljupko nešto čisto, zvučno, vazdušasto, krilato tako reći...njeno lijepo lice pratila je s neobičnom pokretnošću sve fantazije njene pjesme, od najrazuzdanijeg nadahnuća do najčednije dostojanstvenosti.Rekao bi čovjek čas da je luda,čas da je kraljica...
KLOD FROLO-arhiđakon,lice ozbiljno,mirno i mračno,izgledalo je kao da taj čovjek nije imao više od 35 godina;međutim bio je sasvim ćelav;jedva je sa strane imao nekoliko rijetkih pramenovarijetke i već sijede kose,na njegovom širokom i visokom čelu bijehu se počele pojavljivati bore,ali u u njegovim upalim očima ogledao se bujan život,duboka strast.
FEBUS-konjanik gromkog glasa,kapetan kraljevih strijelaca,pružan od glave do pete,s mačem u ruci,bio je kapetan voda kraljeve garde;izabranik Esmeraldinog srca..
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:19 PM | Message # 20 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Gete - Faust
Gradja dela
Nastala je u XVI veku . Istorijski Faust , model Geteovog djela , je obavijen velom tajne . O njegovoj biografiji je sacuvan veoma mali broj podataka koji su uz to i nepouzdani . Ni njegovo ime se ne zna tacno . Iz dokumenata se vidi da je Johan ili Georg Faust rodjen oko 1480 . i da je vodio nemiran zivot. Predstavljao se kao ljekar , prizivac duhova , tumac zvijezda i grafolog . Hvalio se da bi po sjecanju mogao da napise djela Platona i Aristotela .Umro je oko 1540 .Legenda o Faustu prvi put je zabiljezena oko 1570 . pod nazivom " Pripovjest o doktoru Johanu Faustu " . Djelo je postiglo popularnost i nove obrade . Uslijedili su i prevodi na francuski i engleski 1600 . , a 1611 . i na ceski .Legenda se sirila i putem dramske obrade .U ranom djetinjstvu Gete je upoznao marionetsku predstavu o Faustu i to mu se urezalo u sjecanje .Ne moze se sa stvarnoscu utvrditi kad je Gete poceo da radi na Faustu . Izgubljene su skice koje je sa sobom donio u Vajmar 1775 . Medjutim , sacuvan je prepis rukopisa koji je izdat 1887 . pod nazivom Pra-Faust . Djelo je mirovalo niz godina , ali ga Gete doradjuje i objavljuje 1790 . pod naslovom Faust.Fragment . Zbog Geteovog ucestvovanja u pohodu na Francusku djelo je bilo zapostavljeno od strane pisca . Na nagovor Silera , Gete je ponovo posvetio paznju svom djelu i objavio prvi dio tragedije 1808 .
Radnja
1.Posveta - obracanje ''lelujavim oblicjima'' , tj. sjenkama onih kojih vise nema .2.Predigra na pozornici - dat je razgovor upravnika pozorista , glumca i pjesnika .Direktor zahtijeva djelo koje ce zabaviti publiku ,glumac trazi lak i veseo komad u kome ce iskazati sebe , a pjesnik govori o svom snu-da se vine do najvecih tajni zivota .3.Prolog na nebu - na nebu se vodi razgovor izmedju Boga i andjela , a posebno izmedju Boga i satane Mefistofela o covjeku i zivotu na zemlji. Mefistofel u svemu vidi jad i bijedu , covjek je za njega malen i beznacajan .Bog tvrdi da nisu svi takvi i kao primjer uzima Fausta .4.Prvi dio tragedije - Faust u svojoj sobi sa zeljom da ovlada tajnama svijeta; proljetna svetkovina u prirodi i Faustov izlazak medju obicne ljude ;pojava crnog psa , djavola , koji se preobrazava u mladica ; Mefistofel i Faust sklapaju savez ;odlazak u Auerbahov podrum u Lajpcigu .5.Vjesticina kuhinja - vjestica podmladjuje Fausta napitkom ;Faust se zaljubljuje u mladu Gretu ; prvi put osjeca strast , srecu , ljubav , ali i patnju - sve ono sto mu je do tada bilo strano ; Faust se sukobljava sa Gretinim bratom ; Greta radja vanbracno dijete , ubija ga i zavrsava u tamnici .6.Valpurgina noc - Mefistofel vodi Fausta na planinu Harc ; idu na brijeg vjestica , a tamo se odigrava sve sto predstavlja izopacenu stranu ljudske prirode .7.San valpurgine noci- gosti su Geteovi savremenici odvrgnuti ironiji i podsmijehu : idealista , dogmaticar , skepticar .8.Silazak u polje - Faust se vraca svojoj zemaljskoj opsesiji - Greti , saznaje da je u tamnici i zeli da je uz Mefistofelovu pomoc oslobodi .9.Tamnica- Greta u ludilu ocekuje smrt ,kaznu prihvata kao jedinu mogucnost iskupljenja za ono sto je , podlegnuvsi strastima ucinila .
Likovi
Najznacajniji likovi u ''Faustu'' su : Faust , Mefistofel i Margareta .
1.Faust - ima oko 60 godina .U dosadasnjem zivotu osjetio je samo napor , muku i odricanje .Tezi da sto vise ovlada ljudskim saznanjima ,da potpuno razumije svijet , covjekove tajne i nebeska prostranstva . Oslobadjajuci se svega sto je zemaljsko on se vezuje za nebesko . I dok se vezuje za nebesko , obican zivot mu se otima i cini mu se nedostupnim , bez obzira sto je tako neposredan i blizak . Faust uvidja covjekovu nistavnost : '' crvu sam jednak ja koji rije po prasini...'' . U takvom raspolozenju pomislja na samoubistvo . Ipak , nadvladjuje zelja za zivotom . Izlazi u prirodu gdje mladi i stari slave svoje postojanje . U Faustu se budi zela za takvim zivotom . Shvata da je bez njega svako saznanje nepotpuno , a cojek prazan iglup .Tad se javlja Mefistofel , mracna strana Faustovog bica . Govori mu da se culni dozivljaji i saznanja ne mogu iskluciti iz ljudskog zivota . Faust pristaje na savez s djavolom .
'' Ja cu na ovom svetu tebi sluziti ,
bez pocinka i stanka sto ti srce zeli
nabavljacu ti , i neces se potuziti .
A kad na onom budemo se sreli
ti ces se meni istim tim oduziti .''
Faust je uvjeren da se culno u njemu nece uzdici iznad uma , medjutim , predodredjen za nauku nije se mogao snaci u svakodnevnom zivotu . Nosio je osjecaj nesigurnosti , ali podmladjen i vodjen Mefistofelom dozivljava preobrazaje : zaboravlj na nauku i odaje se culima . Zaljubljuje se u Gretu , osjeca spremnost na solidarnost , na zrtvu za druge . To je znak da se ocovjecuje .Ali njegovo bice sve vise ide za strastima koje iskljucuju obzir prema drugima . To ga cini egoisticnim . Kad nalazi Gretu , pokusava da je spasi , ali ne i po cijenu da izgubi zapoceti zivot . Ne ostaje s njom , vec s Mefistofelom odlazi u nove pohode .
2.Mefistofel - kao satana nije neprijatelj bozanskog poretka , sto se vidi iz Prologa na nebu . Izmedju Boga i Mefistofela vladaju tolerantni odnosi u kojima cak ima i prijateljstva :
''Volim da katkad vidim se sa starim
i cuvam se da sa njim odnose ne pokvarim .
Bas je videti lepo takvog gospodara
da i s djavolom samim covecno razgovara '' .
Za sebe kaze da je kriticar i negator svega postojeceg . Poziva Fausta da se preda culnosti , strastima i svim varkama svijeta .Najprije se pojavljuje kao crni pas , a zatim kao otmjen mladic .Negativno u Mefistofelu suprotstavlj se pozitivnom u Faustu . Ijedan i drugi imaju nedostatke te se nadopunjuju . Gete kaze da : '' Mefistofelesa ne mozemo tretirati kao izrazito destruktivnu pojavu koja apsolutno steti covjeku , vec kao cinjenicu i faktor otreznjenja i kompleksnijeg sagledavanja svijete i covjeka '' .
3.Margareta - ima nesto vise od 14 godina . Obiljezava je moralna cistoca . Zainteresovana je za otmjenost i za sve sto se razlikuje od malogradjanske ucmalosti . Siromasna je , ali iskrena , dobra i naivna . Pri prvom susretu sa Faustom nista ne izmislja , prica iskreno i otvoreno o sebi , svojim obavezama i nevoljama . Za nju Mefistofel kaze :
''Nema ta nijedan greh
na ispovest je isla zabadava ,
nad njom ja nemam sile niti prava '' .
Na planu osjecanja ona je uzvisena nad Faustom : voli predano , intenzivno i spremna je na sve .Zbog cistih osjecanja navukla je na sebe prezir sredine i uvrede brata . Cak ni u smrtnom casu ona nema rijec prezira prema Faustu .U ime te ljubavi zeli da stradanjem svog tijela izbavi dusu .
Razmisljanja
Ako bi Faust predstavljao obicnog covjeka , Mefistofel njegovu losu ,a Greta dobru stranu , tako bi se mogao posmatrati citav svijet . I sam Mefistofel kaze da je dio jedne prvobitne cjeline , tako je i Greta njegov drugi , svijetli dio . Citav svijet se zasniva na balansu dobra i zla . Vazno je sta ce prevagnuti u covjeku , ali je ipak najvaznije doci do umjerenosti .Faust je u pocetku bio previse zadubljen u nauku i knjige , ne obracajuci peznju na sitnice i veselje koji su potrebni svakom covjeku . Cak ga i Vagner upozorava : ''Ah ko u sobi sav se knjizi preda , ko u svet jedva i na praznik hodi no izdaleka , durbinom ljude gleda kako ce da ih ubedi i vodi '' . Na put obicnog zivota ga je poveo Mefistofel , upoznajuci ga sa njegovom culnom stranom .Mefistofel , poput Beatrice koja Dantea vodi kroz pakao , Fausta vodi kroz zivot . U ''zivotu'' Faust upoznaje ljubav , patnju i bol , kroz koje prolaze svi ostali ljudi . Na kraju tog svog putovanja Faust ostaje jadan naspram Grete . On je ostavlja u zatvoru , a ona se zrtvovanjem svoga tijela trudi da spasi svoju dusu . Faust se vrtio jednom ciklicnom putanjom , od knjiga i samoce do bola i samoce . Ako covjek vec pokusa da izmijeni svoj zivot u pozitivnom smislu i to mu uspije barem malim dijelom , ne smije da se vrati onom prethodnom kojeg je mapustio , makar mu to i Mefistofel naredjivao . __________________
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:20 PM | Message # 21 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Laza Kostić - Analize pesama
Medju javom i med snom
Pjesma Medju javom i med snom, nastala je 1863. godine; u njoj je Laza Kostic, na poetski nacin definisao i promislio poezijui kao narocito stanje duha, pokazavsi u slikama da je ona proizvod sna i jave, svjesnog i podsvjesnog, halucinantnog i logicnog. Pjesma pocinje strofom:
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Iz stihiva se vidi da se pjesnik neposredno obraca svom srcu (koristi apostrofu kao stilski postupak ). Upitace: Srce moje samohrano, / ko te dozva u moj dom?- kao da je to neko izvan njega, neko drugi ali njemu blizak i drag. Sta srce u pjesmi oznacava? Ova rijec izgubila je svoje pravo znacenje, anatomsku vrijednost i poprimila drugo znacenje: postala je metafora za nevidljivi i neuhvatljivi dio pjesnikovog JA; onaj dio koji je apstraktan, sa kojim dolazi nadahnuce i sve sto je emotivno. Srce je u tom smislu srediste psihickog zivota, covjekove duse jer u narodu se kaze: srce me boli, srce mi pati, voli svim svojim srcem, srce si mi ranila… Pjesnik je srce nazvao samohranim. Zasto samohrano? Samohran je onaj koji je sam, bez igdje ikoga, prepusten sam sebi. U konkretnom slucaju, ono je dio njega, ali se ponasa kao da je odvojeno i samostalno. Pjesnik ce ga nazavti “pletisankom”. Primjecujemo da je rijec rijetka, slozena, sa znacenjem: onaj koji plete snove. U tome je neumorno, ne zna za klonica i predahe. A pletivo srca je tanko, neuhvatljivo u svojoj profinjenosti jer djeluje paucinasto i kao takvo je neobjasnjivo. Ono nije proizvod ni potpune noci ni pravog dana, odnosno ni ciste jave ni sasvim nejasnog sna. To pletivo nastaje u prostoru koji je “medu javom i med snom”. Ovom prvom strofom pjesnik je najavio pjesnicki problem: pletivo-pletenje-medju javom i med snom. U narednoj strofi on ga dalje razvija i produbljuje:
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noc opara,
medju javom i med snom.
Odmah se zapaza da srce nije vise oznaceno kao samohrano; ono je sada ludo jer je nestasno, neposlusno i samovoljno, jer radi nesto sto je tesko i nemoguce. Pjesnik kao da se cudi tvrdoglavosti, ne moze da ju razumije.I zato su njegova uznemirenost i stepen -uzbudjenja veci- doslo je do cijepanja u njemu : njegovo JA se podijelilo na onaj razumski dio, koji sve promislja, shvata i kontrolise i na onaj drugi dio koji cini nesvjesno, neshvatljivo sto izmice kontroli i nasem potpunom razumijevanju, a sto u stvaralackom poslu ima vrlo vaznu ulogu. Pjesniku srce nalici na staru pletilju koja stalno radi ali koja nije zadovoljna svojim ucinkomi i zato ono sto danju isplete nocu para i obrnuto. Ocevidno, ona tezi savrsenstvu koje se nikada ne moye postici. Ova slika, medjutim pokazuje nesto drugo: ako je dan simbolika za ono sto je racionalno i svjesno, a noc za podsvjesno onda iznedju njih postoji jedan vid suprotnosti, ali istalno prelivanje jednog u drugo, narocito kad je riojec o nastajnju umjetnickog djela, pa samim tim i pjesme. Stvaranje djela je upravo pletenje i paranje, ono ukljucuje svjesno i nesvjesno, intuitivno, sto je doslo bez prethodnog razmisljanja. To je razlog sto su pjesnicka djela tesko razumljiva is to se na kraju nikad ne mogu docitati. Pjesnik bi zelio da ostvari uvid u sve to i da sazna sta se sve desava u procesu stvaranja i nastajanja pjesme, da sagleda sta je u svemu tome razumsko svjesno a sta nije, medutim- u tome ne uspijeva. Sve ostaje jedna velika zagonetka jer sve se desava na nekoj granici- medu javom i med snom.
Treca strofa glasi
Srce moje, srce kivno,
ubio te zivi grom!
što se ne daš meni zivu
razabrati u pletivu
medju javom i med snom!
U pocetku ove strofe, koja je i kraj pjesme- srce vise nije ni samohrano ni ludo, ono je sada- kivno. Uzvicnik koji je nakraju drugog stika pokazuje da nema smirenosti u glasu subjekta, te da je subjekat ocito ljut i da nepomirljivost izmedu srca i njega presla u sukob. Tu nepomirljivost pokazuje stih: ubio te zivi grom! Ova kletva je povecala emocionalnost u pjesmi. Postavlja ase pitanje zasto je srce kivno i cemu kletva. Zato sto stavlja pjesnika na muke: ono se ponasa inadzijski, plete, stvara pletivo a pjesnik ne moze da odgonetne kako ono nastaje, niti da objasni sta je u njemu java a sta je san.
Prirodu stvaranja i nastajanja pjesme Kostic je opjevao u ovom djelu, to se moze predstaviti ovako:
Prema tome, pjesma Medju javom i med snom pokazuje da je obracanje pjesnickog subjekta srcu u stvari jedan vid uspostavljanja dijaloga sa samim sobom, sa svopjom pjesnickom prirodom. Laza Kostic govori o ovom u svom eseju O pjesnickom zanosu u kome kaze: To nije ni java ni san to nije ni svest ni zanos, to je neki suton uoci zanosa, kad svesna java prelazi u pesnicki zanos…kad ga prode zanos, pesnik zapise zapisnik o onome sto se dogodilo. To je pesma.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:20 PM | Message # 22 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Onore de Balzak - Čiča Gorio
Kompozicija
Priča romana Čiča Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predočene su dve ključne priče: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca čila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospođe Voker (stara gospođica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospođa Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju značajnije mesto u romanestkoj priči, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospođe Voker je sirotinja različitog životnog doba i porekla, a u predgrađu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okićeno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i čežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma.
Čiča Gorio
Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajući brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kćerima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kćer Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale veće - želele su da se istaknu na balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ''Očevi uvek treba da daju pa da budu srećni. Uvek davati to znači biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset (...), koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemoćnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjećnjake, posuđe od srebra, uvek je kćerima davao sa suzama radosnicama u očima, srećan što su one zadovoljne i srećne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kćeri, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile srećne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kćer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kćeri jer nije bilo ni novca, prvi put će izraziti razočarenje i bunt : Ne, one neće doći! Znam ja to ima već deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem. Umro je čiča Gorio sam i napušten od kćeri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokućar gospođe Voker. Kćeri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kočije i kočijaše.
Ežen de Rastinjak
Ežen de Rastinjak je mladić koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da uđe u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rođakom vikontesom de Bozean i njena kuća mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Činjenica da je rođak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuća i obezbeđivala pozivnice za balove. Već na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i čista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kočijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž. Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oči i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obična kaljuga : Oni koji se u njoj ukaljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuđa kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milion, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krčiti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošću. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razočaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upućuje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hoće da uđe :
Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja ću vam pomoći. Uvidećete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmerićete veličinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspeti. Ako hoćete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve želje. U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, čist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljačkao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kočijama, što je uslov da se uđe u visoko društvo. Po tome je sebičan, kao što su sebične kćeri čiča Goria. Ali će taj isti Rastinjak odbiti nečasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put :
Moja je mladost još čista kao vedro nebo : ko hoće da postane velik ili bogat čovek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znači da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saučesnik. O, ne. Ja ću raditi plemenito, kao svetac, radiću danju i noću da stečem bogatstvo samo svojim radom. To će bogatstvo vrlo sporo ići, ali ću zato spavati mirne savesti. Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmiće vrijednost novca i njegovo dejstvo na čovjeka: kada ima novac, čovej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna čistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak. Sudbina čiča Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokućara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorčina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upućuje društvu preteće riječi a sad je na nas dvoje red . Na ručak kod gospođe de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.
Društvo
Na samom početku romaneskne priče, posle predočavanja stanara pansiona gospođe Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera priče. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladića i starca pa se u toku romaneskne priče njihove sudbine prepliću. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva različita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez čiča goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragična sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krči; dok je Čiča Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kćerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obračun sa društvom. Čiča Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima ličnosti različitog socijalog porekla i statusa, različitih ideja i ideala, različitih moralnih stavova i različitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove priče Balzak uzima dva različita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrećno i odgurnuto stvorenje, jedan mučenik sa kojim su svi terali šegu'' Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kćerki, opljačkan od sopstvene dece, žrtva bezgranične roditeljske ljubavi. Ljudski svet romana čine ličnosti različite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospođe Voker, i onaj iz predgrađa Sen Žermen, gdje su kuće i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomučna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Čiča Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten način, koristeći nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrećnik, žrtva svojih nezajažljivih kćeri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz čist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu čistotu svoje ličnosti, ali postepeno popušta, prilagođava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišćava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne priče, odlazi da se uključi u metež i blato senžermeskog društva. __________________
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:20 PM | Message # 23 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Dositej Obradović - Život i priključenija
Прeдгoвoр -имa прoгрaмски кaрaктeр: yкaзyje нa нaмeрe кoje жeли дa oствaри писaњeм и нa oснoвнy сaдржинy o кojoj će бити рeч. Пošтo je изрaзиo вeликy рaдoст штo ћe пoмињaти "срдaчнy љyбaв и приjaтeљствo мojих дрaгих приjaтeљa и приjaтeљицa, дoбрoтвoрa и дoбрoтвoрки" , Дoситej кaжe дa je рaд штoгoд кoриснo зa свoj нaрoд дa yчини и дa нayкy и прoсвeћeнoст српскoj oмлaдини прeпoрyчи. Зaтим гoвoри o пoтрeби рoдитeљскoг вaспитaњa дeцe; o нeпристрaснoсти свoгa кaзивaњa; o пoзнaвaњy сeбe; o пoтрeби прeвoђeњa, писaњa и штaмпaњa нa српскoм jeзикy; o oбрaзoвaњy жeнa кao првих вaситaчa дeцe; o љyдским слaбoстимa кojи прoизилaзe из нeзнaњa; o искoрeњивaњy рyжних стaрих oбичaja; o писaњy пo сaвeсти и прaвилимa здрaвoг рaзyмa. Дoситej зaкљyчyje свoj прeдгoвoр рeчимa дa oвим свojим дeлoм дaje "примeр yчeним љyдимa мojeгa нaрoдa, дa српски нa штaмпy штo дoбрo издajy, штeтa дa тoлики мнoгoбрojни нaрoд oстaje бeз књигa нa свoм jeзикy".
Први дeo живoтa -сaстojи сe из пoглaвљa y кojимa сe oписyje рoђeњe, рoдитeљи, yjaк, дeтињствo, зaнaт, бeкствo y мaнaстир Хoпoвo. Oвo свoje кaзивaњe Дoситej чaс нaзивa "истoриja" чaс "дoживљaj". Дeтaљнo припoвeдa o свим пojeдинoстимa нajрaниjeг дeтињствa, aли je тo припoвeдaњe прoжeтo мoрaлним кoмeнтaримa , сaвeтимa рoдитeљимa и читaoцимa, кoмeнтaримa свeгa штo oписyje. Свaкo пoглaвљe зaвршaвa сe eсejистичкo-филoзoфским сeгмeнтoм сa идeoлoшкoм критикoм мaнaстирa , мoнaхa и сyjeвeрja или пaк излaгaњeм сoпствeних идeja o слoбoднoм мишљeњy, вaспитaњy пojeдинцa и прoсвeћивaњy нaрoдa. Taкo сe свaкa цeлинa oвoг дeлa живoтa мoжe пoдeлити нa двa дeлa - припoвeдни и рeфлeксивни сa нaрaвoyчeниjeм.
Дрyги дeo живoтa - oписyje истoриjy кoja зaпoчињe "бeкствoм из рaja", из Хoпoвa, пa свe дo бoрaвкa y Лajпцигy, гдe ћe зaпoчeти издaвaњe свojих књигa. У чeмy сy прикaзaни сви oни дoгaђajи кojи вeзyjy млaдoг Дoситeja зa oвaj свeт нaспрaм oнoг y кojeм je дo тaдa живиo. Игyмaн oвoгa мaнaстирa Teoдoр Mилyтинoвић глaвни je кривaц yпрaвo зa тaквo нeштo, нaимe oн гa oдврaћa y нeкoj мeри oд свих дo тaдa пoзнaтих књигa o мaнaстирy, вjeри и дрyгим нeмaтeриjaлним тj дyхoвним ствaримa кojимa сe oн и биo пoсвeтиo.Tjeрa гa дa пyтyje и yпoзнaje нoвe oбичaje, jeзикe, љyдe- yoпштe итд.
AУTOБИOГРAФИJA - Спис y кoмe ayтoр гoвoри o сeби, свoмe живoтy и врeмeнy y кoмe je живeo. Ayтoбиoгрaфиja je yтoликo врeдниja и знaчajниja yкoликo je пишe личнoст кoja je имaлa знaчajнy yлoгy y дрyштвy, нayци или yмeтнoсти. Врeднoст ayтoбиoгрaфиje зaвиси и oд тoгa y кojoj je мeри ayтoр биo oбjeктивaн и прикaзивaњy свoгa живoтa, y oписивaњy дoгaђaja и љyди. Ayтoбиoгрaфиje сy oбичнo писaнe живим и нeпoсрeдним стилoм, излaгaњe je зaнимљивo, сликoвитo и сyгeстивнo.
ПИСMO - Стaрa врстa списa. Нaстaлo je из љyдскe пoтрeбe зa yспoстaвљaњeм кoмyникaциje сa дрyгим oсoбaмa - члaнoвимa пoрoдицe и приjaтeљимa. Пojaвoм тeхничких срeдстaвa кoмyникaциje (тeлeфoн, тeлeгрaф) писмo гyби нa aктyeлнoсти. Дoкyмнeтaрнy врeднoст имajy писмa пoзнaтих jaвних рaдникa, нayчникa и књижeвникa jeр сaдржe знaчajнe пoдaткe зa рaзyмeвaњe личнoсти ayтoрa или личнoсти примaoцa писмa.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:21 PM | Message # 24 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Dositej Obradović - Pismo Haralampiju
Pismo Haralampiju je pismo prijatelju, ono je književni proglas, ali je istovremeno, a sasvim prirodno, Dositejev prosvetiteljski manifest. Ono lično prijateljsko pismo, jeste ponajmanje iz više razloga: ovo nije obično pismo nego štampano u stotinjak primeraka: o ličnim, familijarnim temama nema ni reči; nema intimnih poruka, ličnog, privatnog karaktera. Ono je po samoj zamisli, književni proglas kojim se obaveštavaju prijatelji o štampanju knjige, ali pošto je knjiga na srpskom narodnom jeziku, opštem jeziku, bila neuobičajena, i posle štampanja Orfelinove pesme, prvina, valjalo je obrazložiti razloge zbog kojih se knjiga štampa na srpskom narodnom jeziku. Obrazlaganje nije ništa drugo nego izlaganje svojih prosvetiteljskih ideja. Zato je Pismo Haralampiju Dositejev manifest prosvetiteljskih ideja. To je ono pre svega. I to mu daje poseban književnoistorijski značaj.
Pismo Haralampiju pokreće više aktuelnih pitanja društvenog, književnog, jezičkog i verskog karaktera.
Na početku pisma govori o nameri: priprema knjigu Sovjeti zdravog razuma, "na polzu mojega roda", koja će "napisana biti čisto srpski, kako god i ovo pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata".
O novčanoj pomoći koja mu je neophodna da bi ohrabrila štampara i pokazala mu da ima ljudi koji žele srpsku knjigu. Što se knjige tiče, ona se ne hvali nego vrlo skromno kaže:"Uveravajući da će knjiga moja biti vesma polezna, ne mislim u tom sebe hvaliti, no one ljude od koji' sam što dobro naučio, iz kojih premudri' knjiga francuskih' , nemecki' i talijanski' najlepše misli kao cveće izbirati nameravam i na nas opšti jezik izdati."
O jeziku: ukazuje na pokret u Evropi da se piše na narodnom jeziku i tako knjiga približi seljaku i čobaninu:
"Koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan kako valja razume i koji je tuđ materi mojej i sestram."
"A opšti, prosti dijalekat svi znadu, i na njemu svi koji samo znadu čitati mogu razum svoj prosvetiti, srce poboljšati i narave ukrotiti."
Jezik ima svoju cenu od koristi koju donodi, a narodni jezik je najkorisniji.
Za promene:"Samo prostota i glupost zadovoljava se vsegda pri starinskom ostati".
Prostiranje srpskog jezika- njime govori ogroman broj ljudi Crne Gore,Dalmacije,Hercegovine,Bosne,Srbije,Hrvat ske (osim kajkavaca), Slavonije,Srema,Bačke,Banata (osim Vlaha)
Srpskim jezikom govore ljudi različitog zakona (vere) ali to ništa ne menja jer "Zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada".
O verskoj toleranciji.
Njegove su knjige namjenjene svakome koji "s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati".
U Evropi se ne gleda ko je koga zakona (vere) jer "Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli biti dobri".
Dositej osuđuje zlo koje se širi među ljude u ime vere i poručuje: "Ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere".
O prosvećivanju omladine. Njegov rad je namjenjen prosvećivanju omladine jer se danas prosvećenost ("zraci učenja i filozofije") prostire do tatarskih granica.
Svrha pisanja. Neće se obeshrabriti ako pomoć izostane. Nastavie da radi i štampa jer će mu preko mere biti plaćeno kad srpski rod, posle njegove smrti, bude rekao "Ovde ležu njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Večan mu pomen!".
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:21 PM | Message # 25 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Jovan Jovanović Zmaj - Analize pjesama
ĐULIĆI
Đulići su prvo pjesničko ostvarenje J.J.Zmaja. Oni su pjesnikov "razgovor sa srcem", pjesnički dnevnik njegove uznemirene duše. Nastajanje pjesama iz ovoga ciklusa započelo je sa njegovom ljubavlju prema djevojci Ruži Ličanin, po čijem se imenu da zaključiti kako je i naslov djela simboličan: đul, turska riječ i znači ruža, mirišljavi cvijet. Prema tome na sve njegove pjesme treba gledati kao na cvjetove njegove duše. Pjesme su đulići, ali i bližnji sa kojima je bio neizmjerno srećan: žena i djeca.Pošto su za kratko vrijeme svi pomrli, ditirambično stanje duše se preobrazilo u elegično, a đulići su postali njegovi uveoci, izvor njegovih tugovanki.
Prije nego što će se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmjenilo: došla je ljubav, sreća, zanos duše i otvorenost prema svijetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odjek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne djevojke koja njeguje njegovu sestru. Međutim, vremenom, njegova sreća se sve više uobličava, uvećava i središte njegovog pjevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno biće je sada pored njega; ono ispunjava njegovu javu i san. Kad ona spava i sanja, svijetli kao mjesečina. To svijetli njen nesvjesni blagi osmjeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lijepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od ovih imena nemoćno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on osjeća. A on bi htio sveobuhvatnu i neponovljivu reiječ - najljepšu i najmoćniju riječ, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osjećanje, intenzitet toga osjećanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti.
Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sićani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajući je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasnije u 14. "đuliću" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamećenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajući se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pjesmi i običnim riječima ne može da izrazi.
ĐULIĆI UVEOCI
Ciklus "Đulići uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umjetničkim vrijednostima. "Đulići uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak djece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umjesto kratkog stiha koji podsjeća na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javiće se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdraviće, ozdraviće mlada! "Umjesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on će joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavaće joj: proljeće, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cveće", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vraća, penjanje na vis sa kojega se vide polja....Ona nakon toga utješnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i sreće, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir.
POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM......
Jedna od najuspjelijih Zmajevih pjesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pjesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pjesme :pođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upućuju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primjećujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svijesti čitaoca uvijek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da će ona umrijeti. Dakle, uvijek kada provali misao o smrti, biće doživi psihički udar, praćen saznanjem da će, kad je to najpoptrebnije dijete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrijema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad već to ne može - vrijeme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobjegne od te apsurdne situacije i tog poražavajućeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najveći stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji će se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?"
"Bez pameti " zato što ih izgovara čovjek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umjetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih:
Vičem bogu...
vičem pravdi...
anđelima...
vičem zemlji...
vičem sebi...
Pjesnik uviđajući uzaludnost svih obraćanja molbi i proklinjanja - okreće se sebi i, svojoj svijesti i ljekarskoj nemoći, pitajući se, a ujedno i prekoravajući sebe: "Zar joj nemaš leka?" Kao da optužuje sebe za svoju nemoć, njenu bolest i smrt. Obraćajući se sebi, on se ustvari obraća čovjeku, ljekaru, znanju. Na jednoj strani je priroda, univerzum i njegova ravnodušnost prema svemu što je ljudsko, emotivno i misleće, a na drugoj strani je čovjek, smrtan, sam u svom bolu, nemoćan da bilo šta učini u svoju korist. Da je baš tako pokazuje i pjesma Đure Jakšića "Na liparu"....
JUTUTUNSKA NARODNA HIMNA
Jututunska narodna himna je satirična narodna pjesma objavljena 1865. godine protiv kneza Mihajla. Po tematici je vrlo bliska pjesmi Jututunska juhahaha. Pjesma liči na himnu (ta riječ stoji i u naslovu), na uzvišenu, dostojanstvenu i svečanu pjesmu,ali se iza toga krije Zmajeva parodija - komicno-podrugljiva imitacija himne, pjesničke vrste koja je nekad pjevana u čast Boga, heroja ili domovine (otuda i nacionalne himne). Ova Zmajeva pjesma je i parodija na molitvu, religioznu pjesmu, punu pobožnosti. Zmaj parodira vrstu, njen svečan ili religiozan ton i predmet pjevanja pri čemu pjesma prerasta u satiru i veliku rugalicu upućenu vladarskoj svemoći i starim uvjerenjima da je on, vladar, božanskog porijekla i da je potčinjenost i slijepa pokornost njemu obaveza svakog građanina.
U podrugljivoj molbi Bogu da Jututuncima podrži Knjaza u zdravlju i krepkosti, da ga učini oholim i slavnim, i da sve što postoji njemu podari - Zmaj, vidi se, svoju ironiju usmjerava prema knezu Mihajlu, ispisujuci tobož iz poštovanja svaki zamjenički oblik koji personifikuje njegovu moć, vlast, silu velikim slovom (Njega, Ga i Mu).
Iz strofe u strofu pjesnik pojačava svoju razornu ironiju, govoreći kao reprezentant naroda (uvijek se javlja oblik Mi), ako sve postoji zbog njega, onda čemu naše želje, govor, mudrovanja i bilo kakva htijenja. Zato se svesrdno odriču svih tih elementarnih ljudskih prava, samo da njegovim namjerama ne bude na smetnji. Od Boga traži da mu podari što više policajaca, potkazivača i žandara, i da mu time obezbijedi veću sigurnost i lakšu vladavinu. U svemu tome krije se aluzija na ono što već postoji, što je društvena realnost - policijski sistem vladanja. U želji naroda sadržano je u stvari preslikano stanje postojećeg. U pojedinim strofama ironija mjenja smjer i pretvara se u kritiku protiv samog naroda, u ogorčenje zbog njegovog ćutanja i pasivnog držanja.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:21 PM | Message # 26 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Laza Kositć - Santa maria della Salute
To je najljepsa ljubavna pjesma-elegicna pjesma Laze Kostica, nastala 1909. godine. Nosio ju je u sebi punih cetrnaest godina. U njoj se susrecemo sa motivom mrtve drage. Da bi pjesma bila, bolje shvacena potrebno je podesiti na intimnu dramu pjesnika koja je prethodila nastanku pjesme. Kada je Laza imao pedeset godina, upoznao je devetnaestogodisnju djevojku Lenku Dundjerski, kcerku svog dobrog i bogatog prijatelja Laze Dundjerskog. Iako nisu bili bliski po godinama rodila se obostrana ljubav. Lenka D. je bila ocinjena slavnim pjesnikom a on njenom mladoscu i ljepotom. Medjutim shvatajuci da je razlika u godimana suvise velika i da je takva ljubav prosto nemoguca Laza bjezi u manastir Krusevdol, gdje ce ostati nekoliko godina. Na prijedlog njenog oca zeni se bogatom udovicom iz Sombora, koju nikad nije volio, te iste 1895. godine umire Lenka a on sa zenom odlazi u Veneciju gdje izmedju ostalog posjecuje crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute). Upravo od trenutka Lenkine smrti i susreta sa grandioznom ljepotom crkve Laza Kostic ce u sebi nositi ovu pjesmu, sve dok nije dobila puni sjaj, i postala oprostajna pjesma, jedna od najljepsih u srpskoj poeziji. A da je to tako potvrdju7je i njegov licni dnevnik u kome je zapisao: “Znate, za mene L. nije sasvim mrtva…ona dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi. To bas ona bude tu. Ona udesi san. Ona udje u moju pamet, moju dusu za minut jedan, i izidje iz nje sa snom.
Pjesma pocinje obracanjem pjesnika Gospi od Spasa u čije ime je podignut hram. Bogorodica je svetost. Ona je “majka svijeta”, balzena i vrelo milosti. Ushicen ljepotom hrama on trazi oprost za sve svoje grijehe. Njegov grijeh je dvostruki; napisao je 1879.godine pjesmu Duzde se zeni, u kojoj govori o zidanju istog hrama i zali za posijecernim dalmatinskim borovima koji se u njega ugradjuju. i kao drugo, sest godina ranije, 1872., pisao je negativno o Bogorodici i madonizmu u katolickoj vjeri. U hramu pred koijm se nasao, Laza je vidio sveti znak i vertikalu preko koje se uspostavlja veza zemaljskog sa bozanskim, nebeskim,m duhovnim.
Poslije ovakvog uvodnog pristupa pjesnickoj temi, pjesnik pravi zaokret i pocinje da ispovjeda sebe, svoju pjesnicku intimu. Govori o svom stradanju, i ceznajma i nadama koje je gruba stvarnost sasvim ponistila. Medjutim, sve muke koje su ga zadesile, za sve sto je “dusi lomilo krilo”, krivicu vidi u sebi, “sve je to sa ove glave, sa lude”. Od ovog trenutka pjesnik u slikama, gradacijski, citaocu nudi slike svopjih patnji i promasenosti. Saznajemo da je sve pocelo sa iznenadnom pojavom malde zene, kada je zauvijek usla u njegov zivot. On ispisuje hvalospjev njoj i njenoj ljepoti, ona je vila, sa njom je dosla svjetlost, sa njom je sinula ona unutrasnja milina ali su dosle i muke, patnja. Zena lepota je ispunjenje svih njegovih ocekivanja, vjecnost bi dao za trenutak njenog pogleda.Ona je zlatna vocka koja je sazrela kasno. U tome i jest problem, njena mladost i njegova starost nasli su se u vrijeme kada jedno iskljucuje drugo, u cemu je i razlog vise za njegovu patnju i dusevnu dramu.
U pjesniku dolazi do dvojstva: u njemu se sukobaljavaju razum i osjecanja. Razum ce na kraju nadvladati srce i pjesnik ce se povuci, a ona umire. (Utekoh od nje- a ona svisnu). Smrt voljenog bica dozivljava se kao opsta kataklizma.
Kada je pjesnik opjevao dramu bica i kad ju je podigao na nivo svjetskie kataklizme on se opet vraca slici hrama i asocijacijama koje ona budi u njemu. Pjesnik stoji pred hramom, pred likom Bogorodice i u tom trenutku shvata da je i njemu jos jedan hram. To je hram podignut na uspomenama, hram na “stubu secanja” na Lenku8 Dundjerski. Ova dva zhrama imaju nesto zajednicko a to je ljepota i divljenje. Preko hrama se dakle uspostavlja veza sa nebeskim, momenta kad pocinje priblizavanje jave i sna, da bi se nakon unutrasnjeg prosvjetljenja i duhovnog ozarenja bica, java preobrazila u san: hram Gospe od Spasa nestaje . Sada je san, prvi put, postao jaci od jave: Postoji samo ona , samo san i ona u tom snu. Javlja se u snu ali uvije iznenada, mimo njegovih zelja i uvijek drugacija:
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
U ovim stihovima prepoznajemo onu pjesnikovu biljesku iz dnevnika sto dovolkjno govori o Lenki kao njegovoj trajnoj opsesiji. U tom snu i zanosu oni su kao muz i zena- culno se nije ugasilo, s tim sto je ona sad starija od njega (ne po godinama vec starija po smrti, vec po pripadanju nebu i duhovnosti). Oni imaju i djecu- pjesme su im djeca.
Posto ona pripada onostranom svijetu i odatle pristize u njegove snove, on u njenom javljanju vidi znak da joj se pridruzim, to se pjesnik ni malo ne plasi smrti, on je cak prizeljkuje, tamo je raj u kome ona obitava “u raj, u raj u njen zagrljaj!”.
Kraj pjesme – cetrnaesta strofa jos vise naglasav pomisao na taj onostrani svijet i susret s njom. U tom susretu on vec vidi neslucenu srecu i uskrsnuce ljubavi koja je toliko jaka i sveprozimajuca. Ljubav za divljenje i za vjecnost:
zadivicemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Ova kraj sadrzi krupne kosmoloske odrednice: svijet, raj, zvijezde, vaseljena, bogovi, sunca. Pjesnik je krenuo od zemaljske stvarnosti – od hrama Santa Maria della Salute da bi putem pjesnickog majstorstva to prosirio “ovlastima sna, zanosa i fantazije”. U ovoj posljednjoj strofi pjesnik je toliko glasan i raspjevan da se sve stropstava i sliva u jedno, bozansko i vjecno, kosmicko i neunistivo. Laza Kostic je svojom imaginacijom i izuzetnim senzibilitetom stavaraoca umeo da pveze mnoge krajnosti: ljidsko i bozansko, sveto i profano, dva principa: muski i zenski, zwmaljsko i nebesno, trajno i prolazno, srecu i tugu.
U ovom pjesnickom djelu posebno mjesto ima refren Santra maria della salute- javlja se na kraju svake strofe: cetrnaest puta. Njime se potencira pjesnicka tema kao izvor ljepote, univrezalne, svevremenske. Santa Maria - hram, srediste je pjesme i povod za apologioju zene, ljepote iljubavi. Ovaj italijanski naziv djeluje i priojatno na sluh – zvucno je bogat i pjevljiv. Javlja se kao tajna rijec kojom se nesto zakljucava, nesto brani i pomocu nje otvaraju vrata koja vode u onostrani svijet. Dozivljavamo je kao misticnu rijec kojom se neko priziva iz neznanih daljina.
Kada je u pitanju jezik ovog pjesnika, posebno mjesto imaju Kosticeve kovanice ili tzv. neologizmi, kojima je kitio svoje pjesme: nebesnica, kajan, dusilo, ugod, gled, zud, zalut, zapon, gove, beznjenice.
Uvid u kompoziciju pjesme Santa Maria della Salute
I Susret pjesnika sa hramom u Veneciji i kajanje zbog prethodnog pjevanja:
Ushit ljepotom i bozanskim
Obracanje Bogorodici i trazenje oprosta
Ljepota kao univerzalni smisao trajanja, opredmecen u hramu
Usmjeravanje pjevanja prema vlastitoj drami
II Osvjetljavanje vlastitih muka:
Pojava zene: svjetlos umjesto mraka
Zena kao ispunjenje svih zelja
Hvalospjev zenskoj ljepoti
Dvojstvo u pjesniku: razum i strast, pobjeda razuma
Pjesnikovo uzmicanje pred mladoscu iljepotom, lom u njemu i njena smrt
U ljepoti hrama vidi ljepotu zene, otkriva hram u sebi od uspomena na nju
III San i ona:
San postaje jaci od jave
Njena pjava u snu
Oni su u vezi, senzualno i duhovno
Pjesme koje se ne pisu i ne poju – to su njihova djeca – definitvno bjegstvo od jave i prizivanje smrti – zamisljeni susret u tom svijetu donosi srecu, ljubav objedinjuje bozansko i ljudsko, zemaljsko i nebesko
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:21 PM | Message # 27 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Jakov Ignjatović-Večiti mladoženja
O ROMANU
Da bi što slikovitije pokazao te međuljudske odnose u Sentandreji, Jakov ignjatović, u roman uvodi i razne scene sa puta u Krakov; put koji traje danima, nedeljama i mesecima. Put do krakova obeležen je i nizom drugih slika i situacija, u kojima, naravno, dominira Čamča, sa svojim poznavanjem poljskog jezika i velikim smislom za šalu.
Stari Sentandrejci, vidimo, stalno na umu imaju profit.A stečeno bogatstvo znali su i da pokažu.Želja im je bila da u svemu budu vidjeni,ali u tome nije bilo, niti je smelo biti rasipništva.Takav je Sentandrejski svet o kome Jakov Ignjatović pripoveda do desetog poglavlja.
O drugoj generaciji Sentandrejaca Jakov Ignjatović počinje da pripoveda od jedanaestog poglavlja, od trenutka kada Sofra Kirić sa svojim prijaeljima vraća sa puta iz KrakovaSofra Kirić je zadovoljan učinkom...
Za stariju generaciju karakteristična je energičnost i spretnost u sticanju bogatstva,ali ne na bezočan način.Prema bližnjima su ozbiljni i strogi,u kući gostoljubivi a izvan kuće odvažni i preduzetni.
Pisac Jakov Ignjatović je, razvijajući roman Večiti mladoženj, pokazao u stvari odnos između starog i novog,pružajući jasnu sliku zašto je stari svet uspevao i bio zadovoljan i srećan, i zašto mladi svet propada.On sa simpatijama gleda na staro, ali se ne podsmeva novom.Odgovor bi bio u sledećem :stari svet je sticao i imao hrabrost da se uhvati u koštac sa svim problema. U tome je bio racionalan, dok mlađi svet ništa ne stiče, već staro rasprodaje, ušteđeno rasipa, nemoćan da odredi sebi smer i nađe pravi cilj.
Likovi:
Sofra Kirić
Trgovac,vrlo imućan i od ugleda čovek.On na najbolji način oličava vreme ekonomskog uspona i procvata Sentandreje.On pripada onom tipu ljudi koji do imetka dolazi neprestanim radom,trgovinom.Njegovo bogaćenje počelo je šezdesetih godina XIX vijeka;stekao je kuće,zemlju,vinograde, ducane,mehanu,stečeni novac ulagao u imanje i nekretnine i tako se sačuvao od inflacije koja u ratu jede sve što je zarađeno.Oženio se i ubrzo postao udovac.Zahvaljujućisvojoj vrednoćo,dobrom imetku i ugledu koji je brzo rastao,u trideset i petoj godini se oženio osamnaestogodišnjom Sofkom,sa kojom će dobiti dva sina-Peru i Šamiku i kćerke Lenku Pelagiju i Katicu.Najviše nada je polagao u sina Šamiku.Umro je od upale pluća.
SOFRINE KĆERI I STARIJI SIN
Lenka se udala za nekog sudiju i to mimo očeve volje,Pelagija je umrla,a Katica,razočarana,povukla se u sebe i tako neudata živi.Pisac o njoj kaže "Bila je cvet koji je netaknut uveo."Ona je poštovala očevu volju i nije se udala za onog kojeg je voljela.
Pera je postao bedan.Otac mu je dao jednu kuću i nešto para-izdvojio se.Sve se više udaljavao od oca govoreći:Zar od pauka oca sin baš mora pauk biti?Tako je Šamiki postalo jasno da:Od Pere našeg neće ništa biti,ne sluša,bekrija,kartaš,valjda i pijanac...Svoju surovost prema ocu pokazao je u trenutku kada hoće zbog novca da ga objesi.To je ujedno bio početak kraja porodice Kirić.
ŠAMIKA
Šamika, u koga su polagane sve nade, postaje posebna priča u romanu. Šamika je bio mažen i voljen kako od sestara tako i od roditelja. Namenjeno mu je školovanje i svi su u njemu gledali budućeg advokata. Stalno u društvu sestara i drugih djevojaka, razvijao je razneženost i "žensku" finoću, lišen dečačkih nestašluka i igara koje jačaju duh i podstiču na akciju. Tako je gubio energičnost, muško držanje i ponašanje. Kao đak i student, materijalno bezbedan i uvek odevan po poslednjoj modi, oličavao je mladića koji ne zna za bilo kakve nevolje i prepreke, za čije su ovladavenje potrebni volja, zaricanje, snaga i čvrsta rešenost. Sve je to izostajalo kada je bilo najpotrebnije, kada se uveliko formira čovekova individualnost.Bio je obuzet kao nikop drugi izgledom i odevanjem. Imao je mnogo kaputa, pantalona, frakova....Bilo je važno da ostavlja utisak, da ga svi traže i da se svima dopada.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:22 PM | Message # 28 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ - Revizor
Revizor je jedino Gogoljevo dramsko delo. Na njemu je poceo da radi od 1834. I nije prestao sve do 1842. godine, iako je delo vec dozivelo i prvo scensko izvodjenje i stampanje 1836. godine.
Drama Revizor spada u drustvene komedije jer se bavi ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije. Ismejavanje drustvenog stanja i ljudske naravi je tema koja je uzeta iz drustvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. veka. Ideja komedije sadrzana je u jednoj izjavi samog Gogolja:
U Revizoru ja sam odlucio da na jednom mestu skupim sve ono sto je u Rusiji ruzno, a sto sam ja tada znao, sve nepravde koje se cine na onim mestima i onim slucajevima gde se pravednost trazi od coveka vise od svega, i hteo sam sve da ismejem u jedan mah…
STRUKTURA GOGOLJEVE KOMEDIJE
Komedija ima pet cinova:
PRVI CIN
Za mesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve drustvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: nacelnik grada Anton Antonovic, direktor bolnice Zemljanika, sudija Amos Fjodorovic Ljapkin Tjapkin, skolski nadzornik Luka Lukic, postar Ivan Kuzmic, varoske spahije Dopcinski i Bopcinski … Lik koji je iznad njih, koji pokrece radnju jeste Hljestakov, sitni cinovnik iz Petrograda.
Nacelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopsti iznenadnu I neprijatnu vest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reci saznajemo da u bolnici vlada prljavstina, bolesnici lice na kovace, nema bolesnickih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, pusi se duvan. U sreskom sudu je opsti nered. Sudija uzima mito- lovacke kucice, nacelnik sve sto mu padne saka- skupocenu bundu, sal ili bilo sta drugo.
Dolaze spahije Dopcinski i Bopcinski sa vescu da je u gradskoj gostijonici cinovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovic Hljestakov, da je tu vec dve nedelje. Nastaje dilema sta raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraze revizora, ali kako kad ne znaju nista o njegovom izgledu.
DRUGI CIN
Mesto desavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hljestakov i njegov momak Osip. Vec je drugi mesec kako je Hljestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj- do svijih roditelja. U gradu nista ne placa, gostionicar preti da ce ga prijaviti vlastima i oterati u zatvor.
Nastaje izuzetno komicna situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.
TRECI CIN
Razgovor nacelnikove zene Ane Andrejevne i kcerke Marije. I one su uzbudjene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopcinski im javlja da ce u njihovu kucu na smestaj doci revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi.
Nacelnik dovodi u kucu uglednog gosta. Do izrazaja prvo dolazi provincijski du nacelnikove zene i kcerke. One su fascinirane prisustvom i pricom Hljestakova o petrogradskom zivotu. Posto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neizivljenosti i potrebe za zivotom u velikom gradu i svetu otmenisti.
Hljestakov , u pricanju, gubi granicu izmedju istinitog I izmisljenog. Njegova prica ima svoje dejstvo. Nacelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok prica, zivi zivot o kome je sanjao kao sitan cinovnik.
CETVRTI CIN
Do kraja se uoblicava motiv korupcije i podmicivanja kao sredstva u ocuvanju polozaja u drustvu. Korupcija i malogradjansko ponasanje malih ljudi u malom mestu spram vaznih licnosti, uveliko su dosli do izrazaja, sto dobija i vanvremensko znacenje.
Prvo Hljestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudija. Prilazi zaplaseno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videci povoljnu priliku, Hljastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmicuje, on ima jos jednu crtu: potrebu da svakog od bliznjih podkazuje i jos vise obelezi greskama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u sto boljem svetlu.
Dolaze i trgovci koji se zale na nacelnika. Njegova gramzivost popsima takve dimenzije da se nicega ne libi- sve nosi, pa cak i suve sljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi sto vise dobio, on i po dva rodjendana slavi godisnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Nacelnikovu bahatost i samovolju potvrdjuje i zena jednog podoficira, cijeg je muza nezakonito oterao u vojsku a nju isibao.
Hljestakov se naizmenicno udvata nacelnikovoj zeni i kcerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi nacelnikovu kcerku. Hljestakov pise pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, ciji ce se sadrzaj otkriti na kraju. Odlazi u kocijama, sa izgovorom da ce to biti nakratko, a nacelnikova porodica ostaje presrecna sto je sve dobilo takav nesluceni obrt.
PETI CIN
Ovaj cin donosi resenje, ali na nacin kako je komedija i pocela. Na pocetku ovog cina data je slika malogradjanske porodicne srece. Nacelnik u udaji kcerke vidi izuzenu sansu za svije napredovanje u sluzbi. Verujuci da se visoko vinuo, izrice pretnje i osvetu svima koji su se zalili na njega.
Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako cinovnickog tako i trgovackog sveta, Gogolj i treci put na pozornicu izvodi i sudiju, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da nacelniku cestitaju na udaji kcerke i da sa njim podele “zadovoljstvo” i srecu.
A onda- sok za sve njih. Dolazi postar sa pismom Hljestakova koje je upuceno prijatelju u Petrograd. Pocinje citanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hljestakov podsmeh upucen svima koji su uvereni da nesto znace u tom provincijskom zivotu.
Pismo otkriva da Hljestakov nije nikakav revizor, niti neka vazna licnost, vec slucajni prolaznik i prevarant, te da je nacelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismejan.
i dok jos traje stanje izazvano brukom koja je dosla sa pismom, stize gromovita vest o dolasku pravog revizora. Ova vest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni reci.
Tako se zavrsava Gogoljeva komedijau kojoj, na prvi pogled, sve deluje obicno, a opet izuzetno i neponovljivo.
LIKOVI
Likovi imaju posebnu funkciju: da svojom pojavom, postupcima, nacinom razmisljanja i jezikom izraze ne samo individualno, ono sto ih razlikuje od drugih, nego i sve ostalo sto ih cini slicnim ili jednakim sa drugima, odnosno sto je svojstveno mahom svim ljudima na istim polozajima i u istim okolnostima.
Likovi u Revizoru su, dakle, tipizirani, izrazito prepoznatljivi, zbog cega je bilo zucnih reagovanja kada je delo prvi put prikazano na sceni. Mnogi su u njima videli sebe, svoju zaparlozenost ili podmitljivu prirodu, svoju zaostalost, malogradjanski i egoisticki duh koji ne poznaje velike duhovne vrednosti.
NACELNIK
- covek koji se najvise brine da ne propusti ono sto mu samo ide u sake;
- postao ugnjetac jer je bio obuzet samo uzimanjem onoga sto je tudje;
- otupeo i ogrubeo, nema osecaj za tudje probleme, nista ne moze da ga dirne;
- u dnu duse oseca da je gresan, pa odlazi u crkvu, ali kajanja jos nema;
- grabljenje i otimanje tudjeg nije samo njegova potreba nego i navika;
- strah, nada i radost jesu unutrasnja stanja koja se stalni smenjuju u njemu;
- uzima mito i sklon je druge da korumpira;
- zaboravlja na opreznost i biva prevaren;
- osvetoljubljivost i bahatost, samovlasce- osobenost su njegovog cinovnickog karaktera, na
sta upucuju mnoge zalbe trgovaca
HLJESTAKOV
Uveden je u prostor komedije kao umetnicko sredstvo vrlo pogodno da se izrazi osnovna ideja dela i namera pisca. On se slucajni i iznenada pojavljuje i postaje centar svih zbivanja- revizor, nesto sto nikada nije imao na umu
- sitni petrogradski cinovnik
- govori i radi bez ikakvog razmisljanja
- odeven je po modi
- ne radi svoj posao, niti obavlja duznost kako treba
- sklon je kartanju i lako procerda sve sto ima
- covek je bez proslosti i buducnosti; za njega postoji samo sadasnjost i olako trajanje od danas do sutra
- on je salonska varalica iz zadovoljstva u tome uziva
- kada prica raspanjene maste, onda u orvi plan stavlja sebe; prica o vlastitoj velicini i vaznosti; laze, a veruje u to kao da je najveca istina
- I kad odlazi, ne ostavlja utisak coveka koji misli da je ucinio neku nepravdu ili ruznu stvar, nego se javlja kao neko kome se desilo nesto ugodno, zabavno i prosto neverovatno.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:22 PM | Message # 29 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Aleksa Šantić - Analiza nekih pesama
MOJA OTADŽBINA
Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih osjećanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.
Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...
Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:
Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...
Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je cijela strofa:
I svuda gdje je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište...
Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.
PRETPRAZNIČKO VEČE
Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kući. Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:
-motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,
-motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva
-motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.
Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.
1.slika usamljenosti u ambijentu porodične kuće
2.slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.
3.porodična soba u predbožićno veče
4.pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika
5.pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha
6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.
U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjećanje na daleku prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, susjed kao simbol prijateljstva.
Treća slika je buđenje, vraćanje iz sjećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sreće na drugoj strani izaziva veoma bolna osjećanja.
Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošću, bojama, pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošću koje ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.
U petoj slici iskazana je poruka pjesama :
Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
što svoje duše na zvijezdama griju,
sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi sviju!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti.
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.
U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima" ja sklapam oči" : to je trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i sreće jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio " porodicu" koja će ga nadživjeti i prenositi njegovo ime. __________________
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:22 PM | Message # 30 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Jovan Dučić - Interpretacije pesama
SUNCOKRETI
Pesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku:
- svetlost kao izvor zivota,
-teznja ka visinama i prostranstvima,
-teznja ka idealima.
Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.
U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.
Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom.
Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge.
U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta", suncokreti su tuzni.
Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom:
Pomrece nocas sirom vrti,
Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali ce biti u toj smrti
Sva zarka sunca ovog sveta.
Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:
1.Tu su sve zedji ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve zudnje.
2.Ali ce biti u toj smrti
Sva zarka sunca ovog sveta.
Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.
Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.
JABLANOVI
Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih misli i zelja.
Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:
Zasto nocas tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?
Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme.
Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:
Zuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi
-to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha.
Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.
Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek".
Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc.
Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni".
Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja.
|
|
|
|
