[ New messages · Members · Forum rules · Search · RSS ]
Forum moderator: mallaMaja  
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Maternji jezik (Prepricana knjizevna dela i njihova analiza)
Maternji jezik
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:26 PM | Message # 46
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Vladan Desnica - Proljeća Ivana Galeba

Ivan Galeb kao junak i pripovedač romana

Ivan Galeb, pedesetogodišnjak, usamljen, u provincijskoj bolnici, osuđen na zatvorenost prostora i tišinu, nakon operacije, nostalgično se seća svoje prošlosti, intenzivno razmišlja o njoj, zapisuje svoja razmišljanja, što se vidi iz odlomka: «Jutros sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim sobom. Ako se ne varam, htio sam da ispričam nešto kao moj život, ili možda 'moje detinjstvo', a eto sam odlutao u nekakve meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo moralisanje! I ispalo je više kao neki 'idealni dnevnik'. Ne znam sam da li dnevnik nekadašnjih dana, ili ovih sadašnjih, ili možda nekih trećih, nepostojećih dana koji vise van vremena».
Dakle, kako je primećeno, «pripovedač Ivan Galeb javlja se kao pisac vlastitog životopisa, i to što čitamo njegovi su zapisi», ali ne odnose se na hronološki i logički sled događaja i zbivanja iz prošlosti, nego se javljaju kao «zbir biografskih elemenata i različitih digresija», u kojima su sadržana osećanja, razmišljanja i prosuđivanja, snevanja...Reč je više o duhovnoj biografiji negoli životnoj, ispunjenoj događajima, pričama i ljudskim sudbinama.
Roman je mozaička, lirska struktura od kretanja osećanja, utisaka, refleksija i raznih zapažanja, čiji je cilj da se pruži vertikalni presek kroz svest bića Ivana Galeba, u kome prepoznajemo:
Y prošli život
Y sadašnji život
Y univerzalni smisao ispripovedanog života, odnosno i nešto opšte, što nadilazi lično, a što je posebno sadržano u njegovim meditacijama o detinjstvu, o veri, o bogu, o umetnosti, o uspomenama, svakodnevnom, o životu i smrti...Tako roman Ivana Galeba naliči na «sabiranje utisaka iz velikog sveta», s tim što se lično uvek pothranjuje tim spoljnim svetom i što je težište uvek na ličnom (sve se prelama u ličnom); lično doživljava svet, artikuliše ga u sebi i saopštava na svoj način. Zato je to i moderan roman, roman mozaičke strukture: nema čvrstu kompoziciju. To je roman ličnosti, ali i roman-esej u kome se javlja:
Y «misao u slikama» i
Y «misao u pojmovima».
I jednim i drugim određen je unutrašnji sadržaj bića, čije beleženje prerasta u veliki solilokvij (pričanje u sebi i za sebe, ali i potencijalnog čitaoca, koji postaje njegov slušalac).
Uslovljenost radnje romana

Roman Proljeća Ivana Galeba ima razbijenu strukturu, sačinjenu od niza razmišljanja i meditativnih celina, iz sledećih razloga:
Y Zato što je junak usamljen i zatvoren u bolničkom prostoru koji nastanjuju tišina i vreme, subjektivno vreme - čini se da vreme slabo prolazi. Ivan Galeb doživljava «koroziju» vremena (ništa se ne dešava, nikoga ne očekuje), pa ima dosta vremena da nakon pedeset proživljenih godina, u tišini, vezan bolešću za krevet, razmišlja o svemu što je bilo i što je i on sam bio u detinjstvu i prošlosti.
Y Zato što je intelektualac i umetnik, sklon meditacijama, o čemu i sam kaže u delu: «Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja da moje maštanje, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike... Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju...»
Y Sklonost junaka ka digresijama;to je u njegovoj prirodi - da se otkida od jednog predmeta razmišljanja i da se usmerava prema drugome, jer smatra da u digresijama leži sama suština onoga što želi reći.
Y Kod njega je to stvar ličnog uverenja kako treba pisati roman i o čemu treba u njemu pisati: «Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom... Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!»
Poruka romana

Roman Vladana Desnice predstavlja «visoku poetizaciju stvarnosti i filozofske vizije sveta». Naslov romana postaje nosilac jedne sveopšte simbolike koja naglašava svet i čoveka i sve ono što se između njih javlja. Tu su «dva najobuhvatnija pola stvarnosti: tuga i nada - simboli smrti i proleća».
Nošen sećanjima na detinjstvo, na minula proleća, muzičar Ivan Galeb, kada je na rubu smrti prteispituje svoj život i traži mu smisao, evocirajući trenutke u kojima je najintenzivnije živeo unutrašnjim životom, a život mu bio u znaku svetlosti i proleća. Ilustrujući život i stvarnost nizom sudbina, slika i situacija, koje su sada deo njegove svesti i unutrašnjeg života, on ukazuje na bipolarnost ili dvojstvo sveta u kome se prožimaju radost i tuga, svetlost i tama, biće i nebiće, prolaznost i večnost, konačno i beskonačno, kao i to da se život sastoji od smenjivanja jednog i drugog i da sve to čini u stvari «predivo našeg života»; predivo od onoga što je prolazno i neponovljivo.

Esej o umetnosti i umetniku

Književna umetnost ne može do kraja da izrazi stvarnost jer «riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osjećaj!». Prema shvatanju Vladana Desnice, umetnost je sredstvo, duhovno sredstvo kojim se «liječimo od života, svak na svoj način...» U njoj su simptomi skrivenih potreba da se izađe iz sebe i dezertira u tu duhovnu oblast. Ali i dalje ostaje uverenje da je umetnost daleko od toga da može zadovoljiti naše unutrašnje potrebe, što, u izvesnom smislu, jeste i gubitak vere u snagu i domete umetnosti. Junak romana misli da je «banalnost smrt umetnosti». Veći neprijatelj umetnosti od nje može biti samo «namjerna originalnost». Prema njegovom shvatanju, «u umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti». I ne treba se plašiti i stideti «od jednostavnosti, od naivnosti». Treba biti samo spontan i svoj, a za to je potrebno «hrabrosti, mnogo hrabrosti», naročito kada se kazuju gole istine i gole reči o sebi. Mnogo šta: naše osećanje, vizije sveta, apsurdnosti, istinska lica i naličja nosimo u sebi kao «našu unutrašnju realnost», «nosimo ih prirodno», sa utiskom da ih prihvatamo kao nešto normalno. One čine naš identitet i toga se ne stidimo, ali se zastidimo našeg identiteta tek kad izuste njegovo ime. To treba pobediti, nadići kao strah da se stvari ne banalizuju. Taj strah, prekomerni strah od banalnosti je prepreka da se kažu prave istine o životu u umetnosti. Tu je i strah od osećanja. Umetnost nastaje iz antagonizma (iz sukoba) između čoveka i sveta, ali i čoveka i njega kao umetnika. A šta krasi velikog umetnika? Prema uverenju Ivana Galeba, veliki umetnik je samo onaj koji u sebi objedinjuje i nosi:
Y veliki um,
Y veliki duh,
Yveliki talenat,
Yosetljivost i fantaziju,
Ykontemplativnu prirodu
Ystalnu vezu s prirodom
A to znači - umetnik mora biti veliki čovek: talentovan, obrazovan, osećajan, čovek od duha; čovek koji nastupa u ime savesti, a to je vrlo važno, osobito u književnosti («književna aktivnost u stvari i nije drugo nego jedan neprestani ispit savijesti»). Umetničko delo je izraz velike sinteze u kojoj prepoznajemo upravo to: stapanje uma, duha i talenta.
Pisac treba da nadraste ustaljene norme; treba da prezire konvencionalne, suviše uhodane oblike stvaranja i više da teži nedefinisanim formama pisanja, formama u kojima nailazimo na dnevnike i beleške, na razne zapise, meditacije, pisma i solilokvije (dugačka monologiziranja u sebi i za sebe). To je jedan od načina da pisac iz sebe iscedi «čistu i zgusnutu kap suštine ravno na papir».
Pri stvaranju književnog i uopšte umetničkog dela treba se čuvati prenaglašene originalnosti jer je ona «jeftina stvar», «nastojanje svakog umjetničkog pomodarca». Biti moderan - da,ali ne po svaku cenu, nego spontano, prosto nesvesno, iz duboke potrebe.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:26 PM | Message # 47
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
....nastavak...

Sećanja Ivana Galeba i njihova simbolika

Kroz svest Ivana Galeba promiču slike iz detinjstva koje su sada duhovni sadržaj njegovog unutrašnjeg sveta.
Seća se dvospratne kuće od kamena, na obali mora, i posebnog hodnika koji je delio stan na dve polovine - levu i desnu; seća se kako je jedna bila okrenuta suncu, a druga sumračna.On taj hodnik doživljava kao granicu između dva carstva - svetlosti i tame. On se uvek igrao u tom hodniku «gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene», stalno naginjući i bežeći gde je više svetlosti.Tako da je iz te slike usledila podela sveta na svetlo i tamno,odnosno dobro i zlo: «Odatle mi je, možda,ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka».U svetlosti će pronaći uvek nešto dobro, lepo, radost, harmoniju, a u tamnom i mračnom uvek će gledati i nalaziti ono što je tužno, ružno, hladno, mračno, zlo... On se opredelio za onu alternativu koja se pojavljivala u svetlosti. Ovo se može preneti i na sam život koji se sastoji od igre naizmeničnosti, pa kaže da mu se vlastiti život «ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka».
Ivan Galeb se seća i prizemlja, seća se dede kao snažnog, poslovnog i veoma energičnog čoveka, zatim bake, krhke, tanke krvi i istančane prirode, naročito u vidu sklonosti za muziku. Sećanjem okrznuće i dadilju, naročito se seća njenih reči: «Ih! ovo vam dijete čuje kako trava raste!» - što će imati značaja za njegovo vlastito opredeljenje: istančanog sluha, valjda nasleđenog od babe, postaće muzičar - violinista, koji će proći mnogim gradovima. O ocu nema mnogo podataka. Najviše ga pamti po fotografijama iz albuma. Majke se seća kao lepe žene, krotke i prijatne. Izgubio ju je rano «na samom prelazu iz djetinjstva u dječaštvo». Umrla je od upale pluća, ostavivši veliku prazninu u njemu.
Junak Vladana Desnice seća se i svojih tetaka. Bile su dve, a živele kao jedno biće, kao «dvije duhovne sijamske blizanke»; završile su u nekom samostanu, neostvarene kao ljudska bića.
Podstaknut lepim danom, počinje da razmišlja o pejzažu i drveću. Seća se kako je sebe u detinjstvu zamišljao kao drvo; kao drvo na suncu, u noći i na vetru, u sumraku. To je bilo vreme njegove zaljubljenosti u okolinu, u prirodu i stapanja sa njom. Njega posebno privlači stablo, oblak, boja neba, «plavi obrisi brda u daljini».
Posebno je prisutno sećanje na sobu u koju nikada nije zalazio, koja je uvek bila zaključana kao da krije neku tajnu. Na pitanje čega ima u sobi baba mu je odgovorila da ima «jednoga Bućka». Bućko je bio nešto više od djetinje slike i uobrazilje - nešto što naliči na konkretan oblik i život. To je bio i početak njegove moći da zamišlja pojedinosti, da ih slaže i od njih pravi celinu, duhovnu tvorevinu koju će nositi kroz ceo život.
Seća se i tavana na koji se peo. Tavan mu je naličio na starinarnicu, sabiralište «ostataka smrti». Tu je dečak Galeb prvi put video violinu. Bila je to violina bakinog brata, umrlog u mladim godinama. Galeb je često odlazio na tavan i tamo bi iz te violine izvlačio čudesne tonove. Još tada je zapazio da ton koji daje violina uvek govori ono što je on hteo. Ton je uvek izražavao ono što je on u sebi nosio.
Još su tu bila sećanja na cipelara Egidija, na drugove (Ivana, Petra i tragičnog Slinka), na druženje sa devojkom Aldom...
Na kraju dolaze meditacije o samoći, o svakodnevnici, o životu i smrti, o Ivanovom izlasku iz bolnice u jedan lep i sunčan dan.

Esej o životu i smrti

Život je trajanje i kretanje. Trajanje, odnosno život, meri se sadržajnošću proživljenog: «Na razne se načine može provesti život; raznim se puteljcima može proći kroz nj... Svako u životu gazi za nekom svojom svjetlošću, za nekim svojim doživotnim zanosom, za nekim fantomom, za nekim tiranom...» Ivan Galeb je gazio za svojom «svjetlošću», opredeljujući se za punoću duha (muzika, kontemplacija, doživljavanje stvarnosti na senzibilan način) i za čovekoljublje. Jer, prema njegovom shvatanju, čoveka treba voleti, pa makar on bio i jedan od velikih grešnika.
Čovek je određen trajanjem i smrću. Smrt je, kao i život, Galebova opsesija, prisutna danju i noću. Da bi zaboravio na nju, on se predaje stalnom kretanju i uvek nosi nemir u sebi. Sve dok to postoji, smrt se čini dalekom i bespomoćnom. Zato i ne treba osuđivati ljude koji ostavljaju zavetrinu i sigurnost trajanja i predaju se neizvesnostima. Zašto? Iz razloga što udobno stanje ravnoteže umrtvljuje biće i ne donosi iznenađenje, ili bilo kakve izazove. U tome i leži razlog što čovek uvek nešto radi i nekud ide- stalno traga za mnogo životnošću, bori se protiv smrti, želi da je nadiđe.
Život traba prihvatiti onakav kakav on jeste, pun uspona i padova. Treba se naučiti živeti u lepoti, ali i u složenosti i protivrečnostima, uvek sa osloncem u ljubavi, umetnosti i prijateljstvu. Smisao istinskog života jeste u jednostavnosti trajanja, a ono je u sitnim radostima, pa makar njihov povod i razlog bili u ništavnom. To je i razlog što Ivan Galeb bolje pamti ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi se radovao, čovek mora da ostane dete, da sačuva dete u sebi, jer za radost je potrebno mnogo naivnosti i hrabrosti. Čovek, iz tih razloga, i ne treba da se stidi svojih osećanja. Treba se radovati i sitnicama jer one određuju naš život i daju mu punoću.
Čoveku je potrebna samoća. U životu čoveka treba da postoji lepota samoće, a ona je u tome da čovek bolje upozna sebe, svoju intimu, da potvrdi svoj identitet jer mnoštvo, stalno kretanje u masi, obezličava ono što je individualno. Samo u samoći čovek može da odredi i bolje sagleda situaciju u kojoj se nalazi, ali i dno samoga sebe. Usamljenost, ako dugo traje, teška je, naročito ako čovek nikoga nema u trenutku kad mu je neko najpotrebniji. Samoća je čovekova sudbina jer je osuđen na samoću. Čovek na kraju, ostaje sam, i umire sam.
Treba se čuvati ljudi koje ispunjava samo jedna ideja i pokraće samo jedna misao. Ti ljudi u sebi nose prazninu i monotoniju saharske pustoši. Razlog je u tome što «jedna sama osnovna poluga, jedna sama unutrašnja žica, to je ipak premalo» da bi se bio pravi čovek, veliki čovek.
Život je ono što se želi; život je trajanje, konstatuje Ivan Galeb. Od života treba sve uzeti i sve mu dati. Sve treba osetiti i iskusiti: i radost i bol, opsene i razočarenja, glad i sitost svake vrste. U stvarima vlada «jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao».A prema Ivanu Galebu, ko je to spoznao, taj je dobro proživeo svoj vek; «taj je obišao čitav svoj krug». U svetlu te konstatacije Ivan Galeb i odmerava svoj život. On je proživljen smišljenošću, pa se zato miri sa prolaznošću života jer će reći: «Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu.U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene».
Smrt je druga, ona tužna , mračna strana života. Njome se biće hrani; ona je «stalna i vječito prisutna u nama». Čovek, svestan nje, nosi stalnu težnju da je prevlada. Jedan od načina je «mrziti smrt», «pobijati Smrt», svim sredstvima, stalno. Život je sav od umiranja; on i nije ništa drugo do jedan beskrajan niz umiranja «svojih rođenih i tuđih». Smrt je «srž života», njegov «najbitniji sadržaj». Postoje ništavni i beznačajni životi, ali ne i smrt. Smrt je sveobuhvatni događaj, kataklizma, jedino što je istinito i što se stvarno događa. Naši napori i dela i nisu ništa drugo do pobuna protiv smrti, nepristajanje na smrt, da se ona zavara, traženje izlaza u bezizlazu. Ona je istina koja nikada ne gubi od aktuelnosti. Ipak, ona je realnost i treba je prihvatiti, jer i nakon svih naših činjenja i nemirenja sa njom, ona će ipak doći. A koliko je ima, najbolje pokazuju stare stvari i spomenar, i naša sećanja.

Esej o ženi i lepoti

Ugledavši prvi put mladu i lepu bolničarku koja mu je donela mleko, on je video biće tankih, finih crta i gracioznih pokreta. Ona, odjednom, postaje njegova potreba, iščekivanje, čije odsustvo već stvara prazninu u njemu. U toj ženi on vidi oličenu lepotu, ženu izuzetne fizičke lepote koja, kao i izuzetno umetničko delo, pobuđuje poštovanje; poštovanje koje pokreće na kontemplaciju, a to je da postoji i «ljepota višeg reda» koja, kao osobita nadarenost, zrači nekom unutrašnjom lepotom. Biće koje nosi tu lepotu, instinktivno je oseća, postaje samosvesno te lepote kao prirodnog dara i ume da je nosi, tj. da je pokazuje pred drugima. To potvrđuje držanje i ponos s kojim nastupa lepotica iz nekog divljeg plemena. Njeno osećanje vrednosti izbija iznutra, nesvesno. Fizička lepota, u ovom slučaju, ima odraza na ono što je duhovno i tako postaje, kao i veliko umetničko delo, kosmos za sebe. Ona poprima obeležje univerzalnog, pa zato, iako samo jednom viđena, postaje opsesija, ideal i «doživotna vrijednost» svakoga. Ta lepota ima svoju celovitost i svoj nemi govor; nosi u sebi nešto što se ne može racionalnim i jednostavnim jezikom objasniti. Takva lepota nema granice, čime se i moše objasniti i činjenica da ropkinja često zagospodari pobednikom i njegovom državom, i da jedna sudopera zablista kao kraljica i da se izjednači sa onima iz najviših slojeva. Takve lepote su nalazile mesto u svim krugovima, pa i tamo gde su najveći duhovi. Zato su izuzetne fizičke lepote tako retke, u odnosu na lepotu nižeg reda, na lepotu bez talenta, na golu lepotu, lišenu duhovnih vrednosti. Takva lepota je prividna, samo spoljašnja i besadržajna lepota.
Ivan Galeb ne uočava samo dva stepena lepote, nego ukazuje da postoje dve vrste lepote. Jedna vrsta lepote je ona koja dolazi sa rođenjem, nasledna lepota, poneta od oca i majke, to je serijska lepota - «ljepota mehaničkih odljevaka». Sve je u njoj tačno, nepogrešivo, kao vozni red. To je vrsta postojane lepote: kad biće miruje, kad ćuti, kad spava; od lepog deteta postaje lep mladić, pa lep starac, pa i lep mrtvac. Nasuprot ovakvoj lepoti, postoji i druga - «krhka, labilna» lepota neizvesnosti i strepnje. To nije samo lepota oblika (kao u prethodnom slučaju), nego lepota trenutka, povremenih isijavanja, lepota vezana za neke detalje - zagonetna lepota: «Umijeće ako ga pogleda, umijeće usta da se nasmiješe. Nemir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti zasjenice...U svakom njihovom činu, riječi, pogledu, kao da je prisutno čitavo njihovo biće, čitav njihov dotadašnji život». Takva je lepota, jedne Mona Lize, onespokojavajuća lepota koja muči slikare i vajare, lepota nastala nekim čudom, pa zato i deluje mistično, neuhvatljivo.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:26 PM | Message # 48
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Aleksandar Tisma - Upotreba čoveka

O delu
Naslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad nekih ciljeva ili nekih pobuda.
Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto , isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene –svaka od njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja.

LIKOVI : DVE PORODICE

Porodica Kroner
Nju cine:
1. Stara jevrejka, gospodja Kroner
2. Robert Kroner, njen sin
3. Rezika Kroner , Robertova zena
4. Gerhard Kroner i Vera Kroner, njihova djeca
Od najistaknutijih licnosti u ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman. Ona spada medju glavne licnosti romana.
Vera , nasuprot svome bratu nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju ispovijest o logoru govori u ich –formi , koja prepoznatljiva za moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo podredjeno jednom cilju to jest da prezivi.
NJena sudbina u romanu je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan surov nacin.
Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I svijetlo.

PORODICA LAZUKIC

Nju cine:
1.Nemanja Lazukic, glava porodice
2. Klara , njegova zena
3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sina
Jedan od glavnih likova romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac, gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja.
Tamo se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav.
Tokom rata Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da upotrebljava druge –zene I njihova tijela.
Na kraju romana susret sa Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.

PSIHOLOGIJA DELA
U Tišminoj viziji, krvnik ili žrtva, mučitelj ili mučenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su koštacu sa neizvesnim, gustim i nevidljivim mrežama postojanja. Kao nekakva tamna i žitka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stišava, palucka i gasne životna tvar, podstičući u njima impulse prema hrani, prema produženju životnih funkcija, prema pravu na slobodu ili iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun osećaj ili iluziju autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlače na sebe nova opterećenja, misleći katkad da su došli do novih pobeda. Život se zapliće, mrsi, a granice između moći i nemoći čoveka postaju nevidljive. Gde je granica između slobode i nužnosti, između plemenitih zamisli i zlih činova, ako čovek nije u mogućnosti da upravlja ukupnim životnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli i izaziva neželjene posledice vlastitim činovima? čovek, razume se, čini nešto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga što jeste, što ga čini takvim kakav je; on nije ni čisto ni nečisto, uzvišeno ni nisko, već manje ili više saobrazno, manje ili više protivrečno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleženo čovekovo postojanje nije iz sfere sublimnih, čistih predstava o čoveku; u Tišminoj viziji ono je više sadržaj nečiste, tamne, nikad do kraja shvatljive životne reke. Protičući životom, misleći pogrešno da gospodari njim, čovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u životu kao vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veličine, čovek se obrete u njegovim mrežama kao zarobljenik, kao prevareno biće. Bezazlenost tako postaje nehotični poraz, vera se katkad završi u nasilju, a idealne zamisli se zgušnjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj se stremilo postaje prepreka tuđim zamislima o boljem životu. Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, sreća čovekova i kad se ne gube sasvim bivaju plen života, upotrebe čoveka.

Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tišma vidi složena grananja problema sudbine čoveka i nije sklon da ih zatvori u nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, može se reći sa izvesnim rizikom, da Tišma neguje neku vrstu egzistencijanog realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi. Poštujući udeo onog što pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajući zaboravu ono što pripada horizontu pojedinačnog, iracionalnog nesvesnog u čovekovoj prirodi, Tišmino delo nam otkriva složeni svet dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opšteg i ličnog.

Videći nemilosno oštro, kako đavolsko i čovekovo nije jasno odeljeno u socijalno-istorijskom procesu i kako proces čovekovog stvaranja tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uočavajući i umetnički izražavajući kontradiktornost ljudskog u istorijskom procesu, Tišma nas još jednom više umetnički uverljivo upućuje da vidimo delovanje "nesvesnih snaga u čovekovom karakteru" i njihovu neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.

Srpska književnost duguje ovom našem značajnom piscu veliku zahvalnost što je uvideo i izrazio te složene odnose i izvore tragičnosti između čoveka i sveta.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:27 PM | Message # 49
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Đura Jakšić - Analiza pesme " Otađžbina "

OTADZBINA
I ovaj kamen zemlje Srbije,
Sto pretec suncu dere kroz oblak,
Sumornog cela, mracnim borama,
O vekovecnosti prica dalekoj,
Pokazujuci nemom mimikom
Obraza svoga brazde duboke.
Vekova tamnih to su tragovi,
Te crne bore, mracne pecine.

Prvi stih predstavlja otadzbinu kao dio kontinuiteta vjecnosti - trajanje u vremenu. U nastavku je portret kamena branika i bedema. Kamen je dozivljen kao ljudski lik iz koga zrace osjecanje i raspolozenja, ogledaju se vjecite patnje koje su ostavile tragove na licu. Prva slika sadrzi sve elemente Jaksicevog stvaralackog postupka: u skladu sa temom je leksika i sintaksa, jezicka i umjetnicka sredstva, ritam i intonacija. To su jake rijeci sa primjesom patosa i svecanog tona: VJEKOVJECNOST, PRETEC, DERE, SUMORNOG, OBLAK, OBRAZA, VEKOVI. Spregovi rijeci su inverzovani: VEKOVA TAMNIH - neuobicajeno, ali umjetnicki vrlo efektno potiskivanje epiteta sa njegovog prirodnog mjesta prije imenice u polozaju poslije imenice, cime je imenica, stavljena na prvo, udarno, mjesto u stihu i smisao je sustinski promijenjen: brazde duboke nisu posljedica tamnih vekova, nego vekova tamnih. U prirodnom poretku pridjev ima znacenje boje. U pjesnickom poretku on ima preneseno znacenje: dalekih vijekova koji se gube u daljinu proslosti te se ne mogu jasno razaznati. I epitetska inverzija BRAZDE DUBOKE ostvaruje estetske i znacenjske efekte. U stihu su rijeci dobile sasvim drugaciji raspored od uobicajenog, nepjesnickog: izmijenjena su mjesta predikata, objekta i njegovog atributa - inverzija je potpuna: mjesto Prica o dalekoj vekovecnosti imamo O vekovecnosti prica dalekoj - predikatom su rastavljeni objekat i njegov epitet i stavljeni su na istaknuto mjesto: pocetak i kraj stiha. Herojska tema i jake rijeci povlace veliki broj hiperbola koje se prepoznaju u rijecima ili sintagmama, ali i u cijelom stihu: pretec suncu dere kroz oblak - tako je "kamen zemlje Srbije" dobio vasionske dimenzije i snagu.
U drugoj strofi kamen se transformise u piramidu nacinjenu od kostiju svih predaka, koje su "slagali" svjesno, gradeci potomcima busiju, iza koje ce "dusmana cekat cete grabljive". Slika kamena iz prve i druge strofe identicne su po snazi, stamenosti i prodornosti:

I ovaj kamen zemlje Srbije
Sto pretec suncu dere kroz oblak
. . .
A kamen ovaj, ko piramida
Sto se iz praha dize u nebo,
Kostiju krsnih to je gomila.

U drugoj strofi je konkretizovana predstava "kamena", objasnjen je njegov nastanak. Hiperbolicna slika piramide "sto se iz praha dize u nebo" samo je metafora za junacku proslost koju pamti epska tradicija i napaja ljubavlju prema domovini. Kazivanje u ovoj strofi dobilo je epski zamah i zahuktalost bitke, nezaustavljivo tece kroz cijelu strofu u jednom dahu. Snaga emocija trazi snazne rijeci, one oblikuju slozenu recenicnu strukturu, recenica tece poput bujice ostvarujuci jedinstvo misaonog slijeda. Ovakav ritam recenice potiskuje rimu, jer bi ona, sama po sebi, presijecala tok i djelovala bi neprirodno. Rima dolazi sama po sebi u laganom ritmu, proistice iz laganih raspolozenja i osjecanja, a u ovakvim stihovima, koji teku poput bujice, nema mjesta rimovanju. Ovu strofu karakterise jos jedna osobenost: izuzetna zvucnost. Ona se ostvaruje visokom ucestaloscu dobosarskog R: tRagovi, cRne, boRe, mRacne, pRaha...U trecoj strofi je jos jedna transformacija "kamena" sa pocetka pjesme: u drugoj je on busija, ovdje je on bedem. Sve ove transformacije sugerisu monumentalnost, ukopalost, nepomjerljivost, neprolaznost. Dotle moze da stupi "noga pogana", drzne li dalje, naici ce na gromove, grmljavinu, strasne i smjele glasove branilaca. Iz tih glasova razabrace se jedna jedina misao:"Otadzbina je ovo Srbina..." Ovaj stih je poenta pjesme i njena poruka.

"Ne znamo da li ima u svetu mnogo pesama gde je samo jedan red, prvi red pesme dosta:
I ovaj kamen zemlje Srbije

Necemo dalje navoditi. Dosta je. Svako od nas posle tog retka, sam nastavlja neku svoju istoriju, opstu ili licno svoju, i u toj istoriji nalazi jedan prost i tvrd kamen od kojeg se ponovo pocinje ziveti i raditi i pobedjivati. Patriotska poezija Djure Jaksica jednim je delom u proslosti... Ali drugim delom ona je ne samo savremena, nego svetli u savremenosti. U danasnjim nasim borbama, i diskusijama, mi cesto mesamo drzavu i otadzbinu. Djura Jaksic ih nije mesao... Otadzbina je bice... Otadzbina je ideal. To je zavicaj kao tajna i lepota."
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:27 PM | Message # 50
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Branko Ćopić - Magareće godine

Roman “Magarece godine” ne prate neke silne kritike knjizevne javnosti iako je jedna od rijetkih knjiga koja na tako zivotvoran nacin govri o nevinoj stvarnosti djcijeg zivota u interantu tridesetih godina 20. vijeka. na prostoru bivse Jugosalvije. Jedini tekst o ovom romanu napisao je sam autor i to je kasnije ponovio zagrebackom knjizevnom kritiacru Enesu Cengicu u okviru prica o svom djelu. Cengic je to kasnije objavio u vidu memoara Branka coipica u dva toma pod naslovom “Kroz svjetla i pomrcine” i “Na bodljikavim lovorikama”
“Magarece godine” predtavljaju, po mom mosljenju, najvece dostignuce u proznoj literaturi namijenjnoj djeci. Dok citate taj roman imate mnogo prostora da povlacite paralele izme|u djetinjstva djecaka ranih tridesetih godina u internatu i svog djetinjstva – osamdesetih i devedestih godina. Oni su svoje prozivjeli u miru u kasnije ih je zatekao rat, a ova generacija koju mi ovdje poredimo prozivjela je ratno djetinjstvo. Tim vise ima prostora da se razmislja o tom vremenu, vremenu djetinjstva nasih baka i djedova. copic je odslikao jedno vrijeme siromastva, jer su u internate odlazila djeca sa sela koja su po pravilu bila siromasna. Ali isto tako to je bilo vrijeme bogatog duha, stvaralastva, vrijeme u kojem jos nisu bile uvezene vrijednosti sa zapada u kojem je zivot tih djecaka bio ljepsi, pa mozda i romanticniji. To bi upravo i trebalo da bude onaj sustinski motiv koji treba da nas navede da su uvijek i ponovo vracamo ovom, kao i drugim, romanima Brnka copica.
Jezik “Magarecih godina” je knjizevni, jer su i akteri romana buduci akademski gra|ani, ali uz odre|eni broj izraza preuzetih iz narodnog jezika sto romanu daje pravu autenticnu zivost. Upravo ta kombinacija izvornog jezika i njegove narodne paralele priblizva roman danasnjem citaocu.
Cudesni svijet Branka copica prikazan je u svim njegovim djelima namijenjenim djeci i omladini. Ipak, cini mi se da su najiskrenija i najnaivnija djecija osjecanja vezana za njegove djecacke dane data u ovom Romanu. On nam daje sliku zivota i zajednici vrsnjaka, njihova mastanja i planove, nesnalazenja i nespretnosti, udruzivanja jednih protiv drugih i odbranu, ljepotu kao i povremenu surovost djecije duse. On nam jasno pokazuje promjenu te djece vecinom sa sela usljed zivota u gradu i njihovo razmisljanje da se nikada vise nece vratiti na selo kao ratari – poljoprivrednici. Sve to pisac daje kroz humor koji moze da stovri i “napise” samo zivot zdravih, bistrih i ambicioznih djecaka u internatu – konviktu u kojem su zajedno od jutra do veceri, pa i kada spavaju.
Stoga ova knjiga o zivotu djecaka u bihackom konviktu moze da se smatra svojevrsnom biblijom posvecenu osnovcima koji iz nje mogu uvijek da crpe pouku da su najljepsi djecacki dani, jedni jedini i neponovljivi. zivot ni u tim godinama ne treba da se shvata olako, vec u njegovoj punioj velicini i vrijednosti, zivot koji je bezbrizan i opusten, ali isto tako sa svojim bremenom obaveza i odgovornosti, zivot u kojem vec svaki treba da ima pravac i da ne popusta ni pod kakvim pritiscima.
Zato treba naglasiti da “Magarece godine” spadaju u one romane koji se ne mogu shvatiti iz jednog citanja, koji se moraju procitati vise puta, jer je u suprotnom nemoguce shvatiti onu sustinu koju nam daje pisac –najbolje godine u zivotu su ’magarece godine’ i ko ih ne prozivi zivot mu nece biti sasvim jasan.

PROZIMANJE ZIVOTA

Zivotno pitanje postavljeno u djelima Branka copica da li nam djetinjstvo odredjuje zivotne tokove ili, mozda, predstavlja naivni i nejasan dio zivota koji nikada nece naici na isti, a mozda ni slican odgovor. Pravi primjer za to dat nam je u romanu “Magarece godine” koji daje onu pravu istinsku sliku zivota, ne samo djece i omladinaca tog vremena, nego i sire. Ovaj roman prica nam nevjerovatnu pricu o onom periodu nasih zivota o kojem mi danas kad cujemo neku pricu kazemo mladost-ludost. copic nam ovdje upravo predocava jednu veselu grupu djecaka zahvacenih silnim problemima prikladnim za njihove godine, ali i sa odredjenom mjerom pitanja vezanih i za sam zivot u to vrijeme. Jedan od primjera za to je trenutak kada se djaci u internatu, popularno zvani “konviktasi”, odlucuju na takav korak kao sto je strajk protiv prefekta i uprave tdasnjeg konvikta. Taj primjer govori nam o svijesti tadasnjih generacija za koje slobodno mogu da kazem da su u tom pogledu bile naprednije od nadolazecih, pa i danasnjih ljudi u tim godinama. Takvim primjerom copic zeli da djetetu tj. citaocu dadne pravi primjer i izvede ga na neki, mozda cudan, nacin na pravi put u ova zla vremena.
Pisuci ovaj tekst dolazim na ideju da je jedan od pravih razloga zasto je Branko copic pisao uglavnom za djecu upravo taj, jer on nije zelio da zarobi dijete u sebi koje vjerovatno u svima nama cuci i da mu na taj nacin pruzi slobodu koju bi ono trebalo da zivi i da prezivi taj period od odrastanja, pa do kraja zivota, jer jedino uz to dijete u nama se budi znatizelja za novim saznanjima, novim iskustvima i jos mnogo toga. I zato nas nikad ne bi trebalo zacuditi da vidimo odraslu osobu da iskazuje tu zelju za necim sto mozda nije u skladu sa njegovim godinama, jer ja bih to ovako okarakterisao: ”jednom djete uvijek djete”.
Ali ipak djelo Branka copica ima i svoju ozbiljnu stranu. Kao pisac koji je prosao svud i preko glave prevalio svasta nije mogao da ostane ravnodusan prema svemu i zato biva osudjivan od tadasnjeg sistema. To ga i navodi da u “Magarecim godinama” ogromnu paznju posveti formiranju savjesne i odgovorne licnosti koja bi trebala da predstavlja neku, mozda dalju, ali ipak zdraviju, buducnost. Upravo jedino ovakvo djelo moze da vam pruzi mogucnost da to dijete u sebi uskladite sa svojom licnoscu kao sto je to uradio jedan od omiljenih copicevih junaka Servantesov Don Kihot.
Osnovna poruka ovog djela je da zivot od samog pocetka treba zivjeti ne onako kako mi planiramo nego onako kako nam samo po sebi dodje kao sto se to desilo nasem danasnjem junaku, a da ipak ne izgubimo buducnost koracajuci u suprotnom pravcu.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:27 PM | Message # 51
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Miguel de Cervantes Saavedra - Don Kihot

Književna vrsta : Roman,satirički viteški.

Tema : Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha
Panze.

Motivi: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba.
- Napomena : Pisac ovoga djela je uz radnju koja se zasniva na
navedenim motivima u fabulu unio obilje ironije,
humora i satire bez kojih djelo ne bi imalo svoju
posebnost i time veličinu.

Problematika : Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Mesto radnje: Španjolska.

Vreme radnje: 16.stoljeće.

Fabula: U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga.Uronivši u taj fantastični svijet,"osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti" te odluči obnoviti drevno viteštvo.Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu bojnu opremu ,staro kljuse nazva Rocinante,a sebe Don Quijote od Manche.Kako su svi vitezovi-lutalice bili zaljubljeni,on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela,obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame. Nakon obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice,koja mu se učini dvorcem.Gostioničara za koga je mislio da je vitez zatraži da ga po propisanom ceremonijalu oviteži,što gostioničar,veliki šaljivac,prihvati.Tako Don Quijote postane pravi vitez.
Tada se uputi u potragu za pustolovinama koje nije morao dugo tražiti.Ubrzo naiđe na seljaka koji dječaka,pastira u njegovoj službi,kažnjava udarcima remena zbog nemara.

Don Quijote,naravno,stane na dječakovu stranu i povjerujući seljakovu obećanju,krene dalje,ne znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen.
Zatim se susreće sa grupom mazgara koji nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa,njegovoj izabranici.Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli.Tako ispremlaćenog nađe ga seljak iz njegova mjesta i povede kući.
Vidjevši ga takvoga,gazdarica i sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti.Oni spališe knjige i zazidaju prostoriju u kojoj su bile,a kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak učinio da soba nestane.Činilo se da je Don Quijote došao pameti,no potajice on nagovori siromašnog seljaka Sancha Panzu da bude njegov konjušar i s njime krene na put.
Uto ugledaju u polju tridesetak vjetrenjača,a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč Sanchovim upozorenjima kreće u boj.
Nedugo zatim susreću dva fratra,koji preplašeni pobjegnu,i kočiju sa pratnjom.Na Don Quijotea se razljuti Viskajski konjušar iz pratnje te se s njih dvojica sukobe.Iako iz dvoboja izlazi kao pobjednik Don Quijote ostaje bez pola uha.
Nedugo zatim sukobe se s nekim konjušarima te se nanovo isprebijani dovuku do krčme gdje se o njima brine krčmarica,njena kćerka i služavka.Tu se s njima našao i mazgar s kojim je noću u mraku zabunom došlo do tuče zbog služavke.Kada Don Quijote ode ne plativši račun,smatravši da mu to ne dopušta viteški red,
krčmar se obrati Sanchu.Pošto ni on nije htio platiti pameti su ga odlučili privesti probisvijeti koji su se tamo našli.
Nakon toga Don Quijote doživljava nevjerovatne pustolovine u kojima redovito izvlači deblji kraj.Napada stada ovaca,grupu ljudi koji nose mrtvaca,te oslobađa zarobljenike koji su se uputili na galiju,nakon čega se sa Sanchom skriva u planinama da ih kraljevi čuvari ne uhvate.Don quijote šalje Sancha sa pismom Dulcineji,a on za to vrijeme čeka u gori.Prijatelji i obitelj su se u međuvremenu zabrinuli za njegovo zdravlje te seoski župnik i brijač krenu u potragu za njime.Kada su ga konačno našli,uspjeli su ga strpati u kavez i volovskim ga kolima vratili kući.
Don Quijote,koji je u međuvremenu prizdravio,ali ne i došao pameti,praćen vjernim perjanikom,treći put kreće u nova uzbudljiva putovanja. - - -
- - -
Put ih vodi u Toboso,gdje Don Quijote želi posjetiti Dulcineju.Sancho,koji je trebao udesiti susret,odluči se poslužiti lukavstvom pa mu za prvu seljanku koju sretnu kaže da je Dulcineja.Don Quijote odgovara da ta djevojčura ne može biti ona,
već su je sigurno zli čarobnjaci pretvorili u tako gadnu spodobu.
Mučen tim mislima,Don Quijote susreće Viteza od Oledala i
s njime se zavadi keda ovaj spomene da je u jednom od brojnih sukoba u kojima je sudjelovao,pobjedio Don Quijotea.Don Quijote izlazi iz bitke kao pobjednik i tada se ustanovi da je vitez Sanson Carrasco,Don Quijoteov znanac.On je u dogovoru sa župnikom i brijačem,odlučio odvratiti Don Quijotea od njegovih ludorija tako da ga pobjedi u dvoboju i kao pobjednik postavi mu uvjet da se vrati kući.Nakon boja on je,po Don Quijoteovoj naredbi morao nastaviti živjeti skitničkim životom.
Don Quijote nastavlja svoj put koji ga vodi u kuću ljubaznog seljaka čijem sinu Don Quijote daje savjete o pjesničkom životu.
Nakon toga odlaze na vjenčanje djevojke Kiterije i bogataša po imenu Kamacho.Usred vjenčanja mladić Basilio,koji je zaljubljen u Kiteriju,odglumi smrt zabadanjem mača u vlastito tijelo,a nakon toga se diže na opće čuđenje svih prisutnih.Time on ostvaruje svoj cilj jer je za vrijeme svoje lažne samrti izmolio svećenika da ga pred smrt oženi sa Kiterijom.Don Quijote staje na stranu Basilia nakon što ga ljudi koji su shvatili njegov trik napadnu.
Nedugo nakon vjenčanja Don Quijote i njegov vjerni perjanik nastavljaju svoj put na kojemu doživljavaju razne zgode i nezgode,
a među najzanimljivijima jeona u kojoj se Don Quijote bori sa kazališnim lutkama.
Zatim ih put vodi na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati sa njegovim avanturama te su se odlučili našaliti na njegov račun.Njihov plan bio je jednostavan:podanicima su naredili da se ponašaju u skladu sa pričama o vitezovima.Don Quijoteu ukazuju velike počasti,dvorjanke se zaljubljuju u njega,a vrhunac je pojava začarane Dulcineje koja će biti oslobođena ako si Sancho sam zada 3300 udaraca bičem.
Vojvoda postavlja Sancha za upravitelja "otoka" Barataria koji posao obavlja mudro na sveopće iznenađenje.Ali nakon svega desetak dana napušta svoj položaj i vraća se Don Quijoteu.

Još jednom susreću Sansona Carrasca koji se taj put predstavlja kao vitez od Bijelog Mjeseca i pobjeđuje Don Quijotea.Tada se Don Quijote odriče života skitnika - viteza na godinu dana po Sansonovoj naredbi.
Na povratku u selo Don Quijote odluči tu godinu dana provesti kao pastir,na uzoru na pastire koje je u međuvremenu susreo,no vrativši se kući,oboli.Izneneđujuće,on se odriče svojih viteških lutanja kao ludosti te,primivši posljednju pomast,umire kao
Alonso Quijano.
- Napomena :Radnja,odnosno fabula ovog djela veoma je
komplicirana zbog mnoštva raznovrsnih pustolovina
u kojima glavni junaci sudjeluju.Smatram da bi kakvo
puno kraće prepričavanje ostavilo "rupe" u ovoj
fantastičnoj,ali zapletenoj fabuli.

Karakterizacija likova:

Don Quijote je na početku romana Alonso Quijano,"plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta,suhovljav,mršav u licu,veliki ranoranilac i ljubitelj lova".Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam,pomućenog uma od tolikog čitanja,odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.
Postaje hrabar,nepokolebljiv i ustrajan,postavlja si cilj od kojeg ne odustaje.Iako bezuman u svojim postupcima,plemenit je u svojim namjerama.Njegova djela,koliko god mahnita,zrače veličinom.On je lud,ali to nije patološko ludilo,već sam način njegova postojanja i djelovanja.Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo.On nije odbačen od okoline,već uzdignut iznad nje,iako se na prvi pogled ne čini tako.Don Quijote je utjelovljenje ljudskog sna,ljudske bezumnosti,ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom,istinom i nedostižnim idealima.On je luđak,ali mudar i vidovit,na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu.U bitkama je nemilosrdan,smion i hladnokrvan.Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja,a dostojan je najvećim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Quijote odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
- -
- -
Sancho Panza je Don Quijoteov perjanik.Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto,ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu,a nizak rast i tanke noge".Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",u budućnosti se dokazuje suprotno.On je Don Quijoteva čista suprotnost.Dok se Don Quijote uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen,
Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi.Nasuprot Don Quijoteu,on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.Pohlepan je i sebičan,ne okljeva opljačkati ni fratra.Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka,pa ga čak i sam Don Quijote traži da se odrekne te navike.
S vremenom je Don Quijote Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Quijotea na samrti uvjerava da će postati pastiri.Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada,jer mu on više ništa ne može niti želi obećati,a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

- ostali likovi :gazdarica,sinovica,brijač,pop,Don Roland,vojvoda,
vojvodkinja,župnik,kanonik,fratri,krčmar,kr čmarica ,seljanke,Tome Cecial,Kiterija,Basilio,Tereza,Don PedroRecio,Don Antonio,Sanson Carrasco,mazgari,galijaši,glumci itd.

Izvantekstovni odnosi : Uz glavnu fabulu koja je poznata,
pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, rveć stoji u njenoj pozadini.Naime,Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno,na trenutke,prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca,župnik,brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet.Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama,pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti.To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.
Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela,te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos";tj.pretvaraju se da ih cijene i poštuju.Ovi to,naravno,u svojoj zasljepljenosti ne vide

Ideja dela : Svijet se mijenja,a s njime se trebaju mijenjati i ljudi.Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati.
Dokaz je Don Quijote.

Stil i jezik: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom,ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene.Uz pustolovine glavnog lika,on u svoje djelo unosi nekoliko novela,od kojih su,neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju).On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova.U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca.Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu;u njemu nema umetnutih novela.Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji.U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche",a u drugom dijelu o lažnom
(Avellenadinom) nastavku romana.Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit",poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati.Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha;osvjetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjm,dijalogom i opisivanjem.

Kritika dela : "Vjerovatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman,koji bi otvorio tiliko problema,koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova,u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini,a nikad zapravo ne znamo na kojoj.U tome i jest Cervantesova veličina,jer nam uvijek nameće nešto drugo,ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi,zbivanja,prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu.Uvijek nas navodi na razmišljanje.Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra,treba čitati misleći.Njegovoj riznici poslovica,narodnih izreka i primjera iz života nema kraja.Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja.Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila.U različitim vremenima sudilo se o njemu različito,ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe."Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala.Poslije "Biblije","Don Quijote" je doživio najviše prijevoda."

Osobni stav: Smatram da je ovo djelo zasigurno zaslužilo svoju slavu i bilo bi suvišno ponavljati na dugo sve one kritike koje je do sada dobilo.Radnja je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom,da čitatelja doslovno "ljepi" za stolicom.Ipak,uz sve najveće pohvale ne mogu se oteti dojmu da mi se 1.dio ipak više svidio od 2.dijela.Iz piščeve biografije saznajemo da je 1.dio napisao u tamnici. Mogući uzrok?
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:27 PM | Message # 52
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
F. M. Dostojevski - Zločin i kazna

Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka).

Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin.
Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.

Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.
Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).
Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenika otuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".

Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.
Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:28 PM | Message # 53
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
...nastavak...

- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.
"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav Page Rankingšnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:28 PM | Message # 54
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Borislav Stanković - Nečista krv

O piscu:

B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

Kritike:

Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima "krvi", silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

Tema:

Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

Ideja:

Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:28 PM | Message # 55
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Moliere - Jean Baptiste Poquelin - Tvrdica

1. Francuska u XVII. stolijeću

Klasicizam u Francuskoj zapoćinje 1610. godine smrću Henrika IV., a završava 1715. smrću Luja XIV. U tom razdoblju Francuska dominira Europom jakošću svoje vanjske politike i snažnim utjecajem književnosti i umjetnosti.U velikom broju razvijaju se u Francuskoj razne umjetničke grane, a kralj usredotočuje djelovanje gotovo svih književnika, glazbenika, slikara i graditelja oko svoje rezidencije u dvorcu Versailles kraj Pariza.Od mnogih imena koja su pridonijela slavi Francuske književnosti i umjetnosti treba istaknuti kazališne pisce Corneillea i Racinea, basnopisca La Fontaine, kritičara i književnog teoretika Boileaua, povjesnika i kroničara Saint-Simona, književnice Gospođu de la Fayette i Gospođu de Sevigne, duhovitog autora Maksima La Rochefoucaulda, arhitekta Mansarta, projektanta znamenitoga versailleskog parka Le Notrea, slikara Poussina i skladatelja Couperina.

2. Bilješka o piscu

Jean-Baptiste Poqelin rođen je 1622, u Parizu, kao sin dvorskoga tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Vrlo kratko službuje kao odvjetnik, a 1643 osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu "Illustre Theatre" ("Čuveno kazalište"). S Bejartovima nastupa u pokrajini i Parizu i 1644. uzima umjetničko ime Moliere, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliere, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliere piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Slijedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Molierov književni i kazališni uspjeh, i otada je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza.Nakon izvedbe Škole za žene i kralj se osobno zauzima za njega, dodijelivši mu kao prvom francuskom glumcu stalnu novčanu pomoć.Umro je 1673. godine, od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja Umišljenog bolesnika. Četiri dana nakon smrti trajali su pregovori oko njegova sprovoda. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom djelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere.Prema zapisima suvremenika, Moliere je bio nizak i pomalo zdepast, okruglih nogu i jake glave usađene u ramena. Bio je otvoren i pošten, što mu je u svim krugovima stvorilo vrlo mnogo prijatelja i zaštitnika, pa čak i naklonost Luja XIV. Kao izvanredan glumac karakternoga tipa, interpretirao je gotovo sve svoje glavne junake.

3. Počeci kazališta

Početkom XVII. stoljeća Francuskom putuju mnoge putujuće družine, koje nastupaju po sajmovima i gostionicama na improviziranim pozornicama. Takva je bila i Molierova družina. Nakon što se vratila sa svojih putovanja po francuskoj pokrajini 1658. i pošto se predstavila kralju izvedbom jedne Corneilove tragedije, postiže čast da je kraljev brat uzima pod zaštitu , što je značilo da dobiva stalnu novčanu pripomoć, kao i pravo nastupa u javnim dvoranama.Nakon Moliereove smrti 1673., njegova družina, koja je bila u neprestanim umjetničkim sukobima s onom iz Hotel de Bourgone, spaja se s trupom kazališta Marais, ali glumci ne dobivaju nikakve privilegije niti počasni naslov kraljevi glumci. 1680.g. kralj Luj XIV. spaja bivšu Moliereovu družinu, ujedinjenu s kazalištem Marais i glumce Hotel de Bourgogne, pomiruje ih i osniva Comedie-Francaise. Tako je nastalo prvo stalno državno kazalište u Europi, koje je imalo svoj status i bilo materijalno osigurano. Zadaća im je bila svakodnevno prikazivanje francuskih ponajboljih dramskih djela.Udruženi u grupe glumci su razmjerno dobro prolazili, pogotovo oni koji bi došli pod zaštitom.

4. Molierova djela

Više od trideset Molierovih djela koliko su nam danas poznata možemo podijeliti u nekoliko stilskih skupina:
a) Farse. Temelje se na često drastičnim efektima, zamjenama osoba i grubljom komikom. Najpoznatije od njih su Šganarelle ili Umišljeni rogonja (1660) i Liječnik protiv volje (1666).
b) Komedie-baleti, operni libreti prigodnice za kraljevske svečanosti, komične pastorale i herojske komedije. Tu pripadaju komedije Građanin plemić (1670), Umišljeni bolesnik (1673), Ženidba na silu (1664), Gospodin de Porceaugnac (1669), zatim melodrama Dom Garcie od Navarre (1659), te niz baleta i prigodica.
c) Polemičke komedije. To su djela koje Moliere piše u vlastitu obranu. Tako, odbijajući lažne optužbe nakon Škole za žene, piše Kritiku škole za žene (1663), te Versaillesku improvizaciju - iste godine.
d) Komedije temeljene na zapletima. Po uzoru na improvizirane talijanske komedije, Moliere piše četiri takve scenske igre, od kojih su najpoznatije Ljubavni spor (1656) i Scapinove spletke (1671).
e) Komedije u kojima se kritički promatra društvo i pojedini izopačeni značajevi. Ove komedije ulaze u najviši domet Molierova književno-dramskog stvaralaštva. To su Kaćiperke (1659), Škola za muževe (1662), Škola za žene (1662), Don Juan ili Kameni gost (1665), Mizantrop (1666), George Dandin (1668), Tartuffe ili Varalica (1669), Škrtac (1668) te Učene žene (1672).

5. Bilješka o djelu

Moliere je smatrao neka dostignuća i ostvarenja literature općim i zajedničkim dobrom iz kojeg se mogu crpsti mnogi poticaji.Najpoznatiji Moliereov uzor za Škrca je Plautova komedija Auluarija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa, s jednom temeljitom razlikom. Plautov Euklion, kao i Držićev Skup, svoje je blago našao, a Moliereov Harpagon do svog bogatstva dolazi postepeno lihvom. U nizu je situacija prikazan onovremeni način stjecanja kapitala na račun zaduženih, i to nemilosrdnim kamatnjakom i svim mogučim novčarskim spletkama.U Škrcu možemo naći tri temeljna motiva. Prvi je nastojanje sinovljevo da uz pomoć sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u trećem planu bile ljubavi Valera i Elise, te Mariane i Cleanta.Scenskim zbivanjima oko Harpagonove Škrtosti, koja se rješavaju tek na kraju, gledaoca drže u neprekidnoj napetosti. Hoće li Valere uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako će završiti spor između oca i sina oko Marianine naklonosti, te hoće li sin uspjeti oteti ocu škrinjicu s novcem?Moliere je Škrcem opisao vrijeme u kojem je živio i kojeg je osjećao. I sam dužnik u mladosti, osjećao je pokvarenost okoliša koje nije moglo odoljeti zovu zlatnika ni po kojoj cjeni.

6. Lica

HARPAGON
Cleantov i Elisin otac, ima oko šezdeset godina:
HARPAGON : "I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i razdrljenim trbusima." (str. 134.)
Zbog svoje pretjerane škrtosti tjera sve ukućane na oskudan život. Svojoj kćeri i sinu dopušta samo minimalno što im je potrebno za život, svoje konje ne hrani ako ne rade, a sluge izgledaju izgladnjelo. On je u stalnom strahu zbog skrivene škrinjice i sumnja na svakoga.
JACQUES : "...Jedan kaže da dajete tiskati posebne kalendare s udvostručenim kvatrima i produljenom korizmom da uštedite na postovima kojih se moraju držati svi vaši ukućani. Drugi priča da uvijek sa slugama izazovete neku svađu uoči darivanja o Novoj godini ili kad odlaze iz službe samo da nađete izgovor da im ništa ne biste morali dati. ...Ukratko, kad već hoćete da vam kažem, kamo se god čovjek okrene svuda vam se rugaju i smiju, a nigdje vas ne nazivaju drugačije nego škrtac, lakomac, lihvar i gulikoža." (str. 140.)
CLEANTE
Harpagonov sin, voli Marianu. Poštovao je očevu moć da odlućuje nad njegovim željama, ali se zbog njegove škrtosti spremao da ga pokrade.
CLEANTE - "Da, volim. Ali prije nego ti kažem ostalo: znam da ovisim o svome ocu; da naziv sina traži od mene da se pokorim njegovoj volji, da se ne smijemo ni s kim vezati bez pristanka onih koji su nam dali život..." (str. 113.)
MARIANE - "Nisam. Ja ne znam tko je on, ali znam da je stvoren zato da bude voljen. Kad bih mogla slobodno birati, izabrala bih najradije njega, i on je upravo razlog što se tako strašno bojim muža koga hoće da mi dadu."
ELISE - Harpagonova kći, voli Valera.
VALERE
Anselmov sin, voli Elisu. Uspio se ugađanjem zasvidjeti Harpagonu.
VALERE - "Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i duševne srodnosti da mu se svidim i kako se svaki dan pred njim pretvaram da steknem njegovu sklonost." (str. 112.)
MARIANE - Anselmova kći, voli Cleanta. Njena majka želi da se uda za bogatog čovjeka kako bi se rješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je već u šezdesetoj.
ANSELME - Valerov i Marianin otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.
FROSINE
Svodnica, uvijek uspjeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.
FROSINE - "Ali ja sam umjetnik da muzem ljude: znam tajnu kako da ih smekšam, da im poškakljam srce i da im napipam mjesto gdje su osjetljivi."
JACQUES - Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.
JACQUES (sam) - "Neka vrag odnese iskrenost! Od nje nikakve koristi. Odsada je se odričem i neću više govoriti istinu. Još nekako dok me tuče moj gospodar, on bar ima neko pravo na to, ali tomu ću se gospodinu upravitelju osvetiti čim budem mogao. __________________
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:29 PM | Message # 56
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
..nastavak..

Sadržaj

Prvi čin
Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valera, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valer se uspio ugađanjem uvući u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje.Cleant otkriva Elisi da je on u sličnoj situaciji sa Marianom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio.Na njihovu nesreću Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novaca, želi Cleanta oženiti za bogatu udovicu, a Elisu dati Anselmu, koji ne traži miraz. A on je namjeravao uzesti za ženu Marianu, jer je čuo da je skromna i lijepa.

Drugi čin
Cleant zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest tisuća franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajući da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Claude, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao.
CLEANTE: "Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem škude na škudu i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprepredenije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?" (str. 129.)
Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marianinu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Mariana voli stare muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te nebi trošila mnogo.
Harpagon poziva na večeru Marianu i Anselma.

Treći čin
Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju.
HARPAGON: "...Tvoja će, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše i da točite piće, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj neke neotesane sluge, koji izazivaju goste i nude ih da piju kad oni uopće na to i ne misle. Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode." (str. 136.)
Mariane priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer prepoznaje u njegova sina, Cleanta, svoju ljubav. Cleant skida prsten s očeve ruke i daruje ga Mariani.

Četvrti čin
Valere, Elise, Cleante i Mariane, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja.
Pretvarajući se da ne želi Marianu, Harpagon otkriva Cleantove osječaje prema njoj. Te se sav bjesan odriče sina i proklinje ga.
CLEANTE: "Dakle tako me hoćete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle, objavljujem vam da neću odustati od svoje ljubavi za Marianu i da ću upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem." (str. 152.)
Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi škrinjicu sa deset tisuća škuda, te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve.

Peti čin
Dolazi sudski istraživatelj i provodi istragu o krađi. Prema Jacquesovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuju Valera za krađu. Dok Valer govori o Elisi, Harpagon ga optužuje za škrinjicu.
HARPAGON: "Dobro, reci mi, nisi li je dirao?"
VALERE: "Ja da je dirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za njom čistom i smjernom ljubavi."
HARPAGON (tiho) : "Izgara za mojom škrinjicom?"
VALERE: "Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena."
HARPAGON (tiho) : "Moja škrinjica odviše poštena?" (str. 162.)
Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je Napuljski plemić, sin Don Thomasa d'Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d'Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa po tome Valere i Mariane njegova djeca.
Harpagon pristaje da prepusti Marianu, Cleantu u zamjenu za njegovu škrinjicu. Te dopušta da se vjenčaju, kao i Elisiu za Valera, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.

8. Zaključak
Jean Baptiste Moliere je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je "promatrač i slikar ljudske naravi". Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom.On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povečao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Fleche, unio u komediju povečavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu.Njegovo je pravilo, u pisanju komedija, bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:29 PM | Message # 57
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Gustave Flaubert - Gospodja Bovary

Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od "dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života" koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je "kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu". Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a "budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima". Svi dani bili su joj isti, ali "ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan." Uvijek je zamišljala ljubav kao "uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama."
Charl je doslovce obožavao svoju ženu ("On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata."). Ipak njegovi "izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog ručka." Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.
Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala e preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.
Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se "njezin položaj ukaza kao kakva provalija." ( "Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.") Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga.
Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i niša u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu...
Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje je se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.
S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja ("Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo.").
Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.
Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.
Piščeva izjava: "Emma Bovary to sam ja!" , često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice.
On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.
I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Sadržaj :
U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinki, gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: "Bože, zašto sam se udala?" Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u sve nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražeći sreću i zadovoljstvo.

Likovi:
Emma Bovary – Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.
" Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;.."
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.
"Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca."
Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l' Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;
jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da "ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor..." a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.
"Šarl je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.
"Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku punđu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi."
Charles Bovary – veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.
Emma i Charles bili su kontrasti.
U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu:
" – A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni?
Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik."

Pejsaž:
"Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih , gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.
"Ah divne li noć!" reče Rodolphe. ==> ujedno i
"Imat ćemo ih još!" odgovori Emma. ==>lirski moment
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:29 PM | Message # 58
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Giovanni Boccaccio - Decameron

O piscu
Giovani Boccaccio rođen je 1313. najvjerojatnije u Firenci. Školovao se u Napulju, a najveći dio života proveo je u Firenci. Zajedno sa Danteom i Petrarkom čini trolist najvećih talijanskih predrenesansnih književnika. Ostavio je opsežan književni opus u kojem su osim djela na latinskom i djela na talijanskom jeziku. Poznavao je Petrarku koji je imao velik utjecaj na njega i s kojim ga je povezivalo intelektualno razumijevanje i humanističko zanimanje za klasičnu starinu i za pjesništvo uopće. I on je svoje nadahnuće i vječnu ljubav na prvi pogled pronašao u Mariji, kraljevoj kćeri, koja u Dekameronu predstavlja Fiammettu. 1357. u Firenci je njegovom zaslugom osnovana katedra za proučavanje Homera, a iz tog studija izrastao je humanistički europski pokret u cjelini. Poznatija djela su mu : O propasti glasovitih muževa, O znamenitim ženama, Rime, Dijanin lov, Komedija o firentinskim nimfama, Spjev o fjezolanskim nimfama, Korbač, a između 1357. i 1362. napisao je dva djela u kojima komentira prvih 17 pjevanja Božanstvene komedije, a to su Izlagnja o božanstvenoj komediji i Raspravica o pohvalu Danteu. Njegovo najpoznatije i najznačajnije djelo je Dekameron koji je nastao između 1348. -1351. Umro je u Certaldu 1375.

O djelu:

Naziv djela
Dekameron je najveće Boccacciovo ostvarenje, prvo veliko djelo talijanske pripovjedačke proze, nastalo između 1348. i 1351. Sama riječ Dekameron je talijanizirani oblik grčkih riječi deka hemeron što znači deset dana, jer je knjiga koja ima stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom, podijeljena na deset dana.

Kompozicija i stil
Iako se može učiniti da je Dekameron , zbog skladne strukture i učestalosti broja deset, sastavljen u srednjovjekovnoj tradiciji simbolike brojeva, njegove tematske odrednice okupljene oko ljubavi, fortune i inteligencije pripadaju složenom razdoblju premještanja i preoblikovanja misaonih sustava koji su organizirali dugu povijest srednjeg vijeka. Makar Dekameron ima sto novela, taj broj sto, za razliku od Božanstvene komedije, iako pridonosi vanjskom jedinstvu i simetričnosti, nema nikakvu simboliku. Pojedine novele imaju moralistički uvod i zaključak. Tako je Boccaccio stvorio zanimljivu i jedinstvenu arhitekturu, u kojoj novele imaju potpunu umjetničku zaokruženost i autonomiju, a sve zajedno opet povezuje jedinstvo nadahnuća i temeljnih značajki piščeve slike svijeta. Radnja se inače odvija u dva tjedna, ali subota i nedjelja se preskaču iz vjerskih razloga, pa se novele pričaju samo u deset radnih dana. Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svkodnevna literatura.

Nadahnuće i tema
Boccacciov je pripovjedni svijet, posebice kad su posrijedi novele iz firentinskog života, sastavljen od motiva svakodnevnice, odakle je on, na temelju životnog iskustva i životne i bujne firentinske sredine preuzeo i umjetnički oblikovao mnogobrojne anegdote i kazivanja, prostore i likove, , a nadasve slobodan i otvoren mentalitet trgovačkog staleža. U Dekameronu dominiraju zemaljske ljudske sudbine koje uveliko pripadaju kasnom srednjem vijeku. Boccaccio je u Dekameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazujući svoje likove kao ljude sumnjivog i dvojbenog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu. On shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne prikazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. Bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti. Boccaccio započinje pripovjedanje moćnim realističnim opisom tragične pošasti crne kuge koja je harala u Firenci 1348. (str. 27, 31). Ali pjesnikova reakcija na strašan događaj nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svijetu, nije pesimistično nijekanje vrijednosti i ljepote života, već naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

Likovi
On zamišlja da se u opustjelu gradu , u crkvi Santa Maria Novella, sastalo sedam djevojaka i tri mladića : Panfilo, koji je prikazan kao sretan ljubavnik, Filostrato, prevaren i očajan ljubavnik, i veseli Dioneo, razumna i u ljubavi sretna Pampinea, vatrena Filomena, Elisa, djevojčica koju muči žestoka ljubav, naivna i putena Neifile, u sebe zaljubljena Emilia, ljubomorna Lauretta, i napokon, Fiammetta, sretna i brižna zlob uzvraćene ljubavi.

Pripovjedanje u prozi u predrenesansi
Budući da pripovjedanje u prozi nije u to doba odviše cijenjen način književnoga izržavanja i da svakodnevnica rijetko stječe status književnog motiva, ne čudi da je Boccaccio još neafirmiranom žanru novele namjenio razonodu kao svrhu. Djelom je ostao vjeran srednjovjekovnim poetičkim odrednicama zabave i pouke, ali je istodobno izborom novele kao žanra i tematikom iz svakodnevnog gradskog života ostvario važan pomak.

Žanrovska obilježja
Na žanrovska obilježja pripovjednih tekstova od kojih se sastoji Dekameron, a time zapravo na povijest novele uopće, upućuje u Proslovu i sam Boccaccio (str. 26). Posrijedi su četiri pripovjedne vrste. Prva je novela, koja je već tada označavala pripovjetku uopće. Druga je priča, vrsta vezana uz kraće komične pripovjedne tekstove u stihu, zatim parabola koja je označavala kraći tekst u kojem se alegorijski i pomoću usporedbe iznosi neki moralni i poučni sadržaj, i, naposlijetku, pripovjest, vjerojatno vrsta novele u kojem su likovi osobe visokog roda u prepoznatljivom povijesnom kontekstu.

Prethodnici
Iako se kraći prozni oblici mogu naći već u antičkoj književnosti, novela je tek od renesanse postala parava i priznata književna vrsta. U ranijim stoljećima odvijala se njezina tiha povijest, a najvažniji autor na putu njezine afirmacije jest upravo Boccaccio. U stvaranju Boccacciove novele sudjelovalo je nekoliko književnih vrsta i pripovjednih tema različita podrijetla, od antike, preko istonjačkih književnosti do srednjovjekovne pripovjedne tradicije. Najznačajnija djela prije Boccaccia su : Priče o drevnim vitezovima, Knjigu sedam mudraca i Dolophatos koji je strukturom, zbog okvirne pripovjesti, nalik Dekameronu. Međutim najznačajnija zbirka talijanske pripovjedne proze prije Boccaccia je Novellino odnosno Stotinu drevnih novela nepoznatog autora u kojem se nalazi stotinjak pripovjetki koje se odvajaju od srednjovjekovne tradicije i prikazuju građanski komunikacijski ton.

Sljedbenici
Boccaccio je zarana stekao sljedbenike, a najvažniji i najpoznatiji su Giovano Fiorentino koji je napisao zbirku Glupan, Masuccio Salernitano sa zbirkom Novellino, Geoffrey Chaucer - Canterburyske priče i Cervantes – Novele na primjer. Tako je Boccaccio zahvaljujući Dekameronu nedvojbeno ključna figura u oblikovanju europske tradicije pripovjedne prozne književnosti.
Boccaccio nije imao velik utjecaj na hrvatsku književnost.

Kratak sadržaj
Upravo otvoreni stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.

Dan prvi, uvod
Firencu, najljepšu od svih talijanskih gradova, zahvatila je kuga. Kuga je počela u istočnim stranama, a zatim se širila na zapad i pri tome je pokosila bezbrojne živote. Ni jedan liječnik nije znao lijeka i zato su svi zaraženi bili osuđeni na smrt(28). Ljudi su bili jako zabrinuti i prestrašeni i zato su izbjegavali svaki kontakt sa zaraženima. Pošto nisu našli drugi izlaz ljudi koji nisu bili zaraženi odlazili su iz grada(29). Jednog dana u crkvi se skupilo sedam mladih gospa(32). One nisu molile krunicu nego su razgovarale o tužnim vremenima. Pjesnik ih je nazvao slijedećim imenima: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile i Elisa. One su također odlučile da odu iz grada(34). Prije nego su pošle odlučile su da im treba muškarac da bi ih vodio. U tom su trenutku u crkvu Santa Maria Novella došli Pamfilo, Filostrato i Dioneo, koji su krenuli s njima.

Tema: Kuga u Firenci i susret mladih ljudi u crkvi
Likovi: Pampinea, Fiammetta, Filomena, Emilia, Laureta, Neifile, Elisa, Pamfilo, Filostrato i Dioneo.
Misao: Unatoč svim zemaljskim problemima uvijek trebamo biti optimisti i gledati pozitivno na svijet jer ćemo tako lakše prebroditi probleme.

Dan prvi, novela prva
Ser Ciappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. . Lijećnici mu govore da će uskoro umrijeti(42). Braća se uplaše što će sada, jer mu nijedan fratar neće dati odrješenje jer je užasan čovjek i neće ga pokopati u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a onda bi narod napao braću i možda ih čak i ubio(43). No ser Ciappellatto slaže fratru i pokaže se pravim svecem. Nakon smrti fratri ga sahrane uz najveće počasti, a narod ga počne štovati kao sveca(49).

Tema: Ser Ciappellettina lažna ispovjest i fratrova naivnost
Likovi: Ser Ciappellettina, notar nije išao u crkvu, ubijao je i zalazio u krčme, kleo je i kockao (41-42), fratar (43), braća Firentinci, Musciatto Franzesi, Burgunđani
Misao: Bogu zapravo nije važno da li se mi moloimo preko dobrog ili zlog čovjeka, njemu je najvažnije da se mi molimo iskreno i od sveg srca, što se može zaključiti iz posljednjeg ulomka novele.
Izvadak iz kritike : «O Ciappellettu» 120-121 str.

Dan drugi, novela treća
Gospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer preobućenu u opata koja se odmah zaljubila u njega(62). Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.
Tema: Rasipnost troje braće i ljubav Allesandra i princeze
Likovi: Allesandro(60), troje braće, princeza(62), papa, princezina pratnja
Misao: U životu ne smijemo biti rasipni, moramo živjeti u skladu s svojim mogućnostima, a sreća će nam se kad-tad nasmijehnuti.

Dan deseti, novela peta
U hladnoj Furlaniji živjela je gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda(101). Misleći da će u njemu ugasiti svaku nadu da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo uz pomoć čarobnjaka uspije to izvesti, a Dianora, da ne okalja svoje ime i ime svog muža, ode k njemu(103). Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, i prijatelj njezina muža(103).

Tema: Dianorino obećanje Ansaldu
Likovi: Dianora, Gilberto, Ansaldo, čarobnjak, sluge
Misao: Ako nešto obećamo, onda to obećanje moramo i ispuniti, bez obzira na cijenu
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:29 PM | Message # 59
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
F. M. Dostojevski - Zapisi iz mrtvog mora / Zapisi iz podzemlja

" Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista-F.M.Dostojevskog. Novela " Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvu. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima, čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće,nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji, biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.
Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele,mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.
U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga -Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.
Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua. Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života.Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe.Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku,no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.
Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina.Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika,koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je s zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih. Gotovo sve možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika-Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika,koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom-iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.
No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje.To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.
Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući. "

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica ,kao npr."Tada sam pobijedio,ali se Zverkov,koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio –smijeh je ostao na njegovoj strani." ili pak " Ta čovjek je glup, fenomenalno glup.Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega."Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:" Bolestan sam čovjek...Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom,nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.",a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih:"...Stanite! Dopustite da predahnem...","Pa zašto ste onda sve ovo pisali?- pitate me.
Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.".Osim ovih rečenica , Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada " (Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je,misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan- namjerno je neću prekrižiti!).Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: "Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici."
Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica).U noveli možemo uočiti i opis interijera:" U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno."čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova,dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam:"Pa i uopće ,dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom,no,i...no,pa makar i za retortom,što se može, treba prihvatiti i retortu!"
Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza"a l'homme de la nature et de la verite".

I kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima.
2. Svaki je čovjek kukavica.
3. Čovjek nije savršeno biće.
4. Društvo čini čovjeka čovjekom.
mallaMaja Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:30 PM | Message # 60
VIP CLAN
Posts: 465
Reputation: 3
Reputation: 2
Offline
Mark Tven - Doživljaji Toma Sojera

Bilješke o piscu :
Mark Twain rođen je 1835.god. na Floridi u državi Missouri. Umro je 1910.god. . Napisao je : Kraljević i prosjak ,Doživljaji Hucheeberryia Fina.

Mjesto Radnje :
otok, Ilijanska obala

Vrijeme radnje :
ljeto

Likovi :
Fin, crnac ,Tom ,Douglas , tata ,Bames ,Joe ,Harper , Ben ,Huck…

Fabula :
Dječak Huck imao je pijanog oca kojega je viđao jednom tjedno. Imao je prijatelja Toma Savyera sa kojim se je puno družio. Njih dvoje su htjeli osnovati razbojničku bandu. Jedne noći je Huck Fin pomogao crncu Jimu da pobjegne. Došli su na jedan otok gdje je Huck bio kod jedne obitelji, a Jim je bio na splavi. Huck je našao Jima i plovili su dalje rijekom tražiti Cairo .Kada su vidjeli da bezvrijedno traže dogovorili su se da će se vratiti doma i reći istinu. Kada su nakon dugog putovanja došli u grad Jima su zarobili. Kada su to saznali Tom i Huck probali su ga osloboditi ,ali bez uspjeha. Prije smrti gospođica Watson oslobodila je Jima ropstva.
Forum » Obrazovanje » Obrazovanje » Maternji jezik (Prepricana knjizevna dela i njihova analiza)
Search:

Osnivaci
Ana Babic /Sefica/
Marija Nikolic /mallaMaja/
Nikolina Djuzic /NiNa/



+381/ --- / -- -- mestozazabavu@gmx.com
Lokacija
sample map