|
Maternji jezik
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:34 PM | Message # 76 |
VIP CLAN
Posts: 465
|
Šarkl Bodler - Cveće zla
Beleška o piscu
Šarl Bodler ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pesama u prozi, najznačajnija je pesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Bodler u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pesnička ličnost. Među modernim pesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.
Glavno autorovo delo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cveće zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.
Cveće zla
Šarl Bodler posve je originalna i individulana pesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pesnička zbirka Cveće zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije
Bodler se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Bodler otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.
Bodler realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.
Baudelairovi Cveće zla delo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vreeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspeh koji je očit i danas.
Prokleti se pesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate
Dok sanja vješala, puši lule skromne.
Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu
Hipokrite stari - moj jednaki- brate!”
( Čitatelju )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler čitave cikluse pesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Bodler prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Device, demoni, mučenice bijedne !
U preziru zbilje i njezinih uza
Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne,
Čas krikova prene, a čas prene suza,
Nad našim se paklom, munja nadsrne,
Grči duša moja: žali vas i voli,
Jer ko ganje peće žeđ muka žene,
Srca vaša - mize ljubavi i boli!”
( Prokletnice )
------------------------------------------------------------------------------------------
žene Bodler smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.
žene koje su inspirirale Bodler bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Bodler je njoj posvetio čitav jedan ciklus pesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pesnik ipak pretvara u predivnu devojku.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati
Rubine, safire, dare skupocijene!
želji ćeš se mojoj uvijek odazvati.
Jer ti si mi čaša sanje dragocjene
Iz koje ispari vino uspomene! “
( Kosa )
------------------------------------------------------------------------------------------
“Ni sni opijuma ni tajanstva tame
Tako me ne mame kao slast usana,
K tebi žudnje idu poput karovana
Da ne sjaje zjena gase žeđu čame.
( Sed not satiatia )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pesničko stvaralaštvo, no i o njima ispevao je pesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Sagradit ću za te, o Madono moja,
na dnu svojih žalosti bez broja,
Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem
Daleko od svijeta tek da te sakrijem,
Skrovište za te modro i pozlaćeno.
Načinit ću noževa sedam, bez smijeha
Brusit ću ih kao majstor igve svoje
I u dno naciljati ljubavi svoje,
Zabosti ih u srce ti prestrašeno,
Srec rasplakano, Srce zagušeno!
( Jednoj Madoni )
------------------------------------------------------------------------------------------
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom.
U Baudelairovim pesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pesnik istovremeno voli i mrzi.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ U postelju skrivaš zvijezde same,
O nečista ženo, okrutna od čame!
Da ti se u igri posobone zubi
U jaslama trajnim novo srce ljubi.”
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler, prokleti pesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vreeme o čemu svjedoče i njegove pesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vreednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Bodler bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pesnika svih vremena.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ Sva priroda hram je gde stupovi živi
Izrijecima mutnim ponekad se glase:
kroz šumu simbola čovjek probija se
i pod njinim prisnim pogledima živi.”
( Suglasja )
------------------------------------------------------------------------------------------
U pesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom.
Bodler je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:34 PM | Message # 77 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Đovani Bokačo - Dekameron
1. TEZA : BELEŠKA O PISCU
Đovani Bokačo (1313-1375),bio je talijanski pripovedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem veku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vreeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele vekima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.
2. TEZA : ANALIZA DJELA
TREĆI DAN, NOVELA PRVA
LIKOVI: Nuto (vrtlar)
Masetto
Nadstojnik
Glavna časna sestra
Opatice
MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”
FABULA: U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da drema, pored njega su pričale dve opatice kako su čule, da je ono što muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svetu, te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana glavna časna sestra primieti Masetta napola gola, pa i ona odluči to isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana, Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj Lamporecchio veoma bogat.
TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA
LIKOVI: Puccio di Rinieri
Isabetta (Pucciova žena)
Don Felice
MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”
FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je reešio problem tako što je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomaree. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi.
ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA
LIKOVI: Salernski knez Tancredi
Vojskovođa Capove
Ghismonda (Kći kneza Tancreda)
Guiscardo
MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”
FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u jednoj prostorei dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vreeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.
ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA
LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo
Andreuola (kći plemića Negra)
Gabriotto
Sluškinja
MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada jedan...”
FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati, pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od greeha.
PETI DAN, NOVELA ČETVRTA
LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)
Đakomina (žena mesara Lucia)
Catarina (kći mesara Lucia)
Ricardo Manardi
MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”
FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo vjenčanje.
PETI DAN, NOVELA OSMA
LIKOVI: Nestađo degli Onesti
Paola Traversi
MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”
FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.
ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA
LIKOVI: Madona Filipa
Rinaldo de Puljezi
Lazarina de Gvacaljotrea
MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”
FABULA: U ono vreeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena. Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvek udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena, za vreeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može zadovoljavati i druge muškarce.
SEDMI DAN, NOVELA DRUGA
LIKOVI: Peronela
Muž Peronele
Đanelo Striniario
MJESTO DOGAĐANJA: “Pree kratkog vremena se u Napulju...”
FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to vreeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa posla, reče Đanelu da se brzo sakree u jedno veliko bure koje su imali u kući. Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s posla. On je doveo kupca za veliko bure koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu je on davao dve forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti, što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.
DEVETI DAN, NOVELA DRUGA
LIKOVI: Izabeta
Mladić
Glavna časna sestra
Opatice
Svečenik
MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”
FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.
DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA
LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi
Nikola Kačanimik
Katalina
MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”
FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla, uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.
3. TEZA : O DEKAMERONU
Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi trenutak. (komentar iz dijela).
Dekameron je produkt ponašanja građana tog vremena. žene su bile varljive. Napravile su ćak i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to vreeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.
Dekameron je već u 14. veku bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastavši u najgorem vremenu tj. za vreme kuge, te pored svih grozota, zrači snažnom životnom voljom i optimizmom.
Sto novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. veka.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:34 PM | Message # 78 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi
O piscu:
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. veka.
Mesto i vrijeme radnje:
Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18. od jedan do pet u noći
Likovi:
·Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)
·barunica Castelli - Glembay, njegova druga žena (45 godina)
·dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides - Danielli (38 godina)
·Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)
·Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)
·Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)
·dr. med. Altman, liječnik (51 godina)
dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)
·Oliver Glembay, sin barunice Castelli i ignjata Glembaya (17 godina)
sobarice, gosti
Vrsta: drama u tri čina (psihološko-socijalna)
Sadržaj:
ČIN PRVI
Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo veče. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. . Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi.
Gosti odlaze. Neki pričaju o vezi Leonea i Angelike.
ČIN DRUGI
Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otšla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda ali kasno, Glembay je bio već mrtav.
ČIN TREĆI
Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je ******, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje. ” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!”;želi je zgrabiti, ali ona pobjegne I on za njom potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” na što ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana na stubištu. Angelika stoji poput kipa.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:35 PM | Message # 79 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Tolkin - Družina prstenova
BELEŠKA O PISCU:
Tolkin, Džon Ronald Rejel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Osim ovih pet knjiga Tolkin je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkin je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.
Utjecaj koji je J. R. R. Tolkin ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svetske književnosti dvadesetog stoljeća.
TEMA:
Uništenje Prstena vladara.
MJESTO RADNJE:
Međuzemlje
VRIJEME RADNJE:
Sva četiri godišnja doba
FABULA: - KNJIGA PRVA -
Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gde ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gde su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, devojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vetrovrh. Na zapadnoj strani Vetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svetlo koje su videli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno
zada neprijatelju jak udarac. Noć se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su verojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.
- KNJIGA DRUGA -
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gde je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli videti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.
DIJELOVI FABULE:
UVOD:
Frodo, Sam i Pippin kreću na put.
ZAPLET:
Tri hobita nalijeću na Crne Jahače.
VRHUNAC:
Gandalfova smrt u rudnicima Morije.
RASPLET:
Frodo i Sam bježe od ostatka družine.
LIKOVI:
Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači
OPIS LIKOVA:
Hobiti
“… mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade. ” “… na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava) …” Niski, kovrčave kose, dlake među nožnim prstima, dugi smeđi prsti. Pouzdani, poverljivi.
Aragorn
“To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari. ” “… on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. ”
Visok, tamne kose prošarane sjedinama, razbarušene glave, dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. Kraljevskog soja. Odan prijatelj.
Boromir
“… visok čovek lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Visok, jak, lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Kraljevskog soja,odan, pohlepan.
Gandalf
“… stari lutajući opsjenar Gandalf…”. Visok, sijede kose i brade, star. Carobnjak, požrtvovan.
Gimli
“… jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. ”. Nizak, mlad. Patuljak. Ratoboran.
Legolas
“… strani vilenjak odeven u zeleno i smeđe, Legolas…”. Duge kose, visok. Vilenjak. Odan prijatelj.
POUKA:
Koliko god da je zlo jako, dobro će ga nadvladati.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:35 PM | Message # 80 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Aleksandar Dima - Grof Monte Kristo
BELEŠKE O PISCU
Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.
KRATAK SADRžAJ
U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.
da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista.
Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.
Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.
Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo.
U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.
Valentine ga upoznaje sa svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života.
Odlazi u kuću Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.
Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.
Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.
U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.
Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA
1. EDMUND DANTES
Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.
2. ABBA FARIA
Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.
Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.
3. MERCEDES
Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.
4. FERNAND MONDEGO
Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.
5. DANGLES I DE VILFORT
Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.
OSNOVNE MISLI DELA
1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.
2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.
3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.
4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.
5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.
JEZIK I STIL
Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.
MOJE MIŠLJENJE O DELU
Delo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je delo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom delu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo delo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:35 PM | Message # 81 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Đžonatan Svift - Guliverova putovanja
Beleška o piscu:
Džonatan Svift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.
Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman
Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. )
Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu
Tema: Odnos čovjeka i patuljka
Opisi:
Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.
Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa.
jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu.
grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni.
careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.
Karakterizacija:
Guliver – dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.
O djelu:
Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.
Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim
Problemska pitanja:
1. )Sažeto ispričaj zbivanja.
2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu.
3. )Stvarni i nestvarni događaji.
4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori
1. )
Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.
2. )
1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera
2. Sklapaju dogovor s njim
3. Oslobađaju ga
4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove
5. Spašava ih od požara
6. Urote se protiv njega
7. Bježi u Blefuscu
8. Odlazi doma
3. )
Stvarni događaji i pojave: Požar , Brodolom , Rat.
Nestvarni događaji i pojave: Liliputanci , Blefuščanci, Lik pravde.
4. )
Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Guliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:35 PM | Message # 82 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Francis Volter - Kandid
Beleške o piscu:
Volter (1694. - 1776.), francuski književnik, istoričar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Volter, pravim imenom Fransoa Mari Aruet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gde ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Volter opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gde će ostati tri godine. Rečeno je "da je Volter napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Volter sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih dela Njutna, Loka i Šaftsburija. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se delo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Volter, da bi izbegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gde je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Volterovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Volter se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gde ubrzo umire.
Volterovi aforizmi:
Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.
Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.
Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.
Anegdota o Volteru:
Kada su 1734. godine tiskana Volterova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje delo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Volter je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Volter je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."
Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva dela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.
Kandid:
Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Volter je ovaj roman objavio 1759. godine u ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Volterova života), ali i napadana. Na optužbe Volter jednostavno odgovara da on tu detinjariju nije napisao.
"Kandid" je nastao u isto vrijeme iz Volterova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Volter će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju delatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Volterova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Volter najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Volter nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Volterove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Volter postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Kandid živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
Volterov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Lajbnica, po kojoj je svet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Volter svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Volterove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Volter propovedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svet unapredio. To bi mogao biti smisao Candidovih reči upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.
Volter je svoje remek-delo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao posle šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Volter razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svet besmislen; ali je Volter u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.
Bilješke tokom čitanja:
Poglavlje prvo
Kandid - od latinski candidus što znači čist.
U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dečak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Kandid. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta devojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.
Barun, barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.
Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Kandid slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema posledice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.
Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.
Ljubac Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi devojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.
Poglavlje drugo
Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.
Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.
Poglavlje šesto
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Posle zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spreče potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lep autodafe.
Kandid sumnja da je ovo najbolji svet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao videti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među devojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh? __________________
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:36 PM | Message # 83 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Johan Volfganag Gete - Jadi mladog Vertera
1 TEZA : BELEŠKA O PISCU
Johan Volfganag Gete
Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)
U detinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.
Dela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.
Napisao je: Jadi mladog Vertera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.
2 TEZA : KRATAK SADRžAJ
Mladi pravnik Verter dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Verter se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Verter dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Verterova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Verter odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.
Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Verter se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Vertera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Verteru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Verteru do znanja da ga više ne želi videti. Verter posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
3 TEZA : O DELU
Delo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podeliti na dve osobe iz Geteova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podeliti u dva dela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju dela.
4. TEZA: ZAKLJUČAK
Po mom mišljenju Verter je detinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Vertera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.
Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”
---------- Post dodat u 04:18 PM ---------- Prethodni post je napisan u 04:15 PM ----------
Pripovetke - Ivo Andric
Beleška o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vreme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Priča o kmetu Simanu
- vreme : krajem 19. veka
- mesto : kraj oko Sarajeva
Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom delu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.
_____________________________________________ _____
U delu Ive Andrića prikazuje se vekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su poverovali da je došao kraj iskorištavanja.
_____________________________________________ _____ _
U delu je dat primer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promenom vlasti donešena i promena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vreme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrćžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.
_____________________________________________ _____ _
Siman Vasković: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poćela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.
Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.
Veletovci
- vreme: početak 19. veka
- mesto: na granici Bosne i Srbije
Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja.
Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika, hajduka.
_____________________________________________ _____ _
Ideja: Ova kratka Andrićeva pripovetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.
Analiza dela
Andrić u svojima lektirama najčešće piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrić to opisivanje prikazuje na početku pripovetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.
Zaključak
U svojim pripovetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovetke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom večnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.
U njegovim pripovetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica.
Ssavršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti. __________________
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:36 PM | Message # 84 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Antonie de Saint Exupéry - Mali princ
Pisac
Antonie de Saint Exupéry (1910 – 1944) francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno delo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antoan de Sant Egziperi je bio vojni pilot i sudelovao je u II svetskom ratu u kojem je i poginuo.
Sadržaj
Mali Princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih, planeta na kojemu su živeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čoveka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali Princ i pisac su se upoznavali. Mali Princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude. Mali Princ je spoznao da su rad,prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovek ne može živeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali Princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu. Pisac je pisao ovo delo u prvom licu. Ovde prevladavaju osećaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čoveka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom Princu.
Lica
Mali Princ je glavni lik u ovoj pripovetci. On je osamljen. Ima osećaja i ljubavi prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živeti. Zaljeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj poveruje svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna.
Mjesto radnje
Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.
Dojam
Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude, kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.
Prokleta avlija - Andric
Beleška o piscu:
Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela.
Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …
Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …
Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Likovi
Ćamila: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Čamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima nameru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ućenjem, za znanošću, želja za knjigama, a verojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reći da se Čamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gde učeni i bogati mogu također brzo postati bezpomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.
Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva dela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povesna ličnost” te tamnice.
Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.
Analiza dela
Delo Ive Andrića Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvećih dela. Delo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliču, u njima Čamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Čamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim naćinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom delu Prokleta Avlija.
Tematika u Andrićevim delima
Andrić se u većini svojih dela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priće vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povesne priće već što tajnovitije i čudnije priće. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit čovekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim delima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.
Stil pisca
Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem znaćenju riječi.
Početkom 20-ih godina opredelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je ćinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928 .godine većina se pisaca u znaku protesta vraća materinom jeziku i svoja dela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:36 PM | Message # 85 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Džordž Orvel - Životinjska farma
Beleška o autoru:
Džordž Orvel rođen je 1903. g. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gde polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. g. služio je u imperijalnoj policijiu Burmi. Neke od dela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air", „1984“. Za vrijeme drugog svj. rata javlja je dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. godine završava "životinjsku farmu", koja je izašla tek u 945. Umro je 1950. g.
Zapažanja o delu:
Delo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki, koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji I ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje šovijek ne zna. Jedan od načina je prikazan I u knjizi Georga Orwela "životinjska farma".
Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovijek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja. Kako čovek životinjama može biti primer ponašanja.
Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju dela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist I najviše od svega čovekova želja da vlada svime I svima.
Tijekom čitanja knjige u meni su se razmenjivali osećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje I prezira, pa na kraju osećaji krivnje.
"Nema više odgađanja", drugovi, reče Napoleon nakon što je ispitao tragove. Pred nama je posao. Već danas ujutro počet ćemo ponovo graditi vetrenjaču I to će potrajati čitavu zimu, I po kiši I po suncu. Pokazat ćemo tom bijednom izdajniku da ne može tako lako uništiti naš trud. Zapamtite, drugovi, ne smijemo mijenjati naše planove: provest ćemo ih do konačne pobjede. Naprijed drugovi ! živela vetrenjača ! živela životinjska farma !
Anotacija:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je to najvise svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava,
koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.
No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se je jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile se otjerati ga sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile se travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čoveka.
To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati što će drugi na farmi raditi. No s vremenom svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa vlasnicima, ljudima, drugih farmi u okolici, te se nakraju nije znalo tko je čovek a tko svinja.
Likovi:
Major, Boxer, Clover, Benjamin, Mollie, Napoleon, Snowball, Squealer
Major:
"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsečeni, još je uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i dobroćudna izgleda. "
Boxer:
"Boxer je bio ogroman konj, visok preko sto osadeset centimetara i snažan kao dva prosečna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage. "
Clover:
"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja nakon četvrtog ždrebeta nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost. "
Benjamin:
"Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primedba - na primer, znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha , ali da bi on radije živio i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi. "
Mollie:
"U posljednjem trenutku, usiljeno se nećkajući i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gosp. Jonesa. Zauzme mesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce.
Napoleon:
"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. "
Snowball:
"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. "
Squealer:
"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljaoo nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu , čas na dugu stranui mahao repom koji je delovao nakako vrlo uverljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo. __________________
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:36 PM | Message # 86 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Hans Kristijan Andersen - Carevo novo odelo
Glavni likovi:
Car, lopovi (tkalci), carevi podanici
Kratki sadržaj - prva verzija:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho.
Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci.
Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije
vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile,
a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i
svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog
ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u
tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da
je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo
lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je “vidio”.
Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa
ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika,
ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho
nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo
ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj
čas poviče “car je gol !!!”, a za njim i cijeli puk.
Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik,
sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi,
prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu,
pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u
Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827.
objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od
Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama,
melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima
je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog
svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i
stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim
stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću,
a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta.
Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete",
"Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.",
"Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka",
"Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver",
"Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti",
"U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".
Vrsta djela:
Bajka
Mjesto radnje:
U velikom gradu
Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.
Kratki sadržaj - druga verzija:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio
lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo
obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao.
Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su
tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da
ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši
se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho,
platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za
svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja
da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i
nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga,
i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane.
"Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za
svoju službu ili kako je veoma glup."
Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car
nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane
u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".
Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje
zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje
svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na
dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio
priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar.
Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na
tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima,
koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu,
s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju
svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova
stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima
hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari,
koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist.
Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti,
oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga
pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti.
Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i
možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.
---------- Post dodat u 09:43 AM ---------- Prethodni post je napisan u 09:40 AM ----------
EURIPID: ELEKTRA
Vrsta djela:
Tragedija
Tema:
Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca
Mjesto radnje:
Grčka (Mikena), selo
Vrijeme radnje:
Poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)
Ideja:
Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.
Likovi:
Elektra
Orest, Elektrin brat
Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova
Agamemnon, vladar Mikene
Seljak iz Mikene, Elektrin muž
Dioskuri; Kastor i Polideuk
Analiza likova:
Elektra
Zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će se za Pindara.
Orest
Nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku.
Klitemnestra
Simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža:
Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju da bi se mogao vratiti kući;
Klitemnestra ga vara sa Egistom i zajedno s njime ubija muža, zbog tog
žrtvovanja njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu;
na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra
se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku.
Problemi koji se obrađuju u djelu:
Moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji,
ali njihova osveta nema etičko opravdanje.
Psihološki – Glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom
Povijesni – U korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene
(koja je bila Klitemnestrina sestra) - povod trojanskom ratu.
Dojam o djelu:
Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, već njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i većini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca).
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:37 PM | Message # 87 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Sofoklo - Kralj Edip
Kratki sadržaj:
I. čin
Razgovor Tebanskog kralja Edipa sa svećenikom. Svećenik podsjeća Edipa
da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to
već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati
Kreont koji će donijeti vijesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i
govori Edipu da će iz njegove zemlje izaći nevolja kada nađu ubojicu svog
vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip.
II. čin
Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za
ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca
bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali ju nije
htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak ju je otkrio. Ubojica Laja je bio
upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši
proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep.
III. čin
Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio
proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umiješa Jokasta i razljuti
se kada vidi oko čega se svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što
je to uznemirilo njezinog muža. U njihovom daljnem razgovoru postaje
sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo
nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva.
IV. čin
Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je
starac Polib umro, i da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer
je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je
dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta
problijedila jer je znala tko je Edip.
V. čin
Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega.
Edip je shrvan bolom i bijesom. On je sin Jokaste i Laja.
Sada mu je sve jasno. Oženio je vlastitu majku i ubio vlastitog oca.
VI. čin
Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila ona se objesila, Edip si je
iskopao oči, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje
ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.
Tema:
Traganje kralja Edipa za istinom o njegovu podrijetlu
Ideja:
Nemože se pobjeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša
sprječiti a ne sprječi temeljito kasnije može postati dvostruko gora nego
što je prije bila.
Analiza likova:
Edip
Glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovjek što se tiče
njegove psihe, ali stjecajem okolnosti on postaje bijedan i jadan. Edip je
radoznao, istinoljubiv, hrabar i snalažljiv, ali nemože podnjeti nesreću koja
ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.
Jokasta
Dobra prema svom mužu, brine se što ga muči, dobro vlada, ali u sebi
nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njezinog djeteta za kojim je cijeli život
tugovala misleći da je mrtvo, a njezino dijete je bio njezn muž.
Kreont
Vjeran vladaru, dobar govornik i čovjek kojeg narod voli i štuje. Možda on
negdje u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i
zna što treba reći u kojem trenutku.
Tiresija
Prorok koji unatoč sljepoći uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više
od ostalih ljudi. Odavno skriva istinu jer zna da će ona razbjesniti
njegovog vladara, no ne trpi uvrede, a kada govori, uvijek ima istinu za
obranu.
- - - -
II nacin
SOFOKLO: KRALJ EDIP
Sadržaj:
1.čin
- Svećenik i kralj Edip razgovaraju o zlu koje je stiglo njihov kraj
- Dolazi Kreont (Jokastin brat) kojeg je Edip poslao da ode do Feba
(Apolona) sa vijestima zašto se to događa i kako to riješiti
- Kreont govori kako je Feb rekao da treba osvetiti prijašnjeg kralja Laja i
Edip se raspituje za njega (kako je umro)
- Edip i Kreont odlaze a zbor pjeva Zeusu i Ateni da im pomognu
2.čin
- Edip naređuje da onaj tko zna ubojicu kralja Laja mora to prijaviti,
proklinje ubojicu i govori kako će kazna stići svakog tko šuti a nešto zna
- Dođe Tiresija koji nakon dugog nagovaranja Edipu govori da je Edip
ubojica kojeg on sam traži
- Edip misli da Tiresija govori gluposti na nagovor Kreonta koji ga po
njegovom mišljenju želi svrgnuti s vlasti
- Tiresija govori Edipu kako će svojoj majci biti i muž i sin, svojoj djeci i
brat i otac i ubojica svog oca, zatim odlazi
- Zbor pjeva o Tiresijinom proročanstvu
3.čin
- Edip optužuje Kreonta da je nagovorio Tiresiju da mu kaže ona
proročanstva, svađaju se, Kreont uvjerava Edipa da on nije u dosluhu s
Tiresijom i kaže Edipu ako dokaže suprotno može ga ubiti
- Dolazi Jokasta (žena Edipova) i moli Edipa da povjeruje Kreontu, narod
također podržava Kreonta
- Kreont odlazi, a Edip objašnjava Jokasti što se dogodilo, Jokasta priča
kako je prorok Laju rekao da će umrijet od ruke svog sina
- U razgovoru sa Jokastom Edip shvati da je on ubio Laja ali želi potvrdu
pa pošalje po pastira koji je preživio
4.čin
- Dolazi glasnik i govori Jokasti kako je Polib Edipov otac koji je vladao i
u Korintu umro, i oni žele Edipa za novog kralja
- Jokasta pozove Edipa iz dvora i glasnik mu kaže da mu je otac odnosno
Polib umro
- Edipu je to možda i bilo olakšanje jer ga on nije ubio a tako stoji u
proročanstvu
- Glasnik kaže Edipu kako mu Polib nije otac i kako ga je on dao Polibu
nakon što mu ga je dao jedan od Lajevih ljudi
- Edip želi naći tog Lajevog pastira i želi saznati kojeg je roda iako ga
Jokasta odgovara od tog nauma
5.čin
- Dolazi Lajev pastir i glasnik potvrđuje da je to on
- Edip ga ispituje o sebi, odnosno o djetetu koje je predao glasniku
- Sluga (pastir) govori da je on taj dječak tj. Lajev sin
- Edip shvati da je ipak oženjen majkom i da je ubio oca
6.čin
- Jokasta se objesila, dolazi Edip i skine ju sa užeta, uzme zlatnu iglu sa
Jokastine haljine i probode si zjenice, kaže da će sam sebe prognati iz
zemlje jer ne želi živjeti proklet u dvorcu (sve to glasnik priča narodu
odnosno zboru)
- Edip sam sebe žali slijepog i razgovara sa narodom
- Narod savjetuje Edipu da kad već odlazi da Kreontu ostavi vlast
- Kreont dolazi i Edip mu zapovijedi da ga progna iz zemlje, ali Kreont želi
prvo upitati boga što mu je činiti
- Edip želi posljednji put vidjeti Antigonu i Ismenu, svoje kćeri
- Na kraju zbor pjeva o tome kako je slavni kralj Edip završio i zbor
zaključuje da više neće slaviti nikog tko još nije umro jer se svašta
može desiti.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:37 PM | Message # 88 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Mark Tven - Kraljević i prosijak
Bilješke o piscu:
Mark Twain rodio se u mjestu Floridi, u saveznoj državi Missouri, a djetinjstvo je proveo u gradiću Hannibal u dolini rijeke Missouri. Školu je napustio već u dvanaestoj godini i od tad se bavio raznoraznim poslovima. Bio je radnik u tiskari, kormilar na brodu, novinar, izdavač i poduzetnik, pa čak i kopač zlata. Na kraju se počeo baviti pisanjem. U početku je pisao novinske članke sa jasno izraženom humorističnom i satiričkom notom. Najpoznatija su mu djela: "Doživljaji Toma Sawyera", "Kraljević i prosjak", "Pustolovine Huckleberry Finna", "Život na
Mississippiju". U svojim djelima promiče pravdu, jednakost, humanost, slobodu i istinu. Iako nije imao književno obrazovanje smatra ga se ocem američke književnosti.
Mjesto radnje: London, siromašne četvrti i kraljevska palača
Vrijeme radnje: Druga četvrtina šesnaestog stoljeća
Tema: Doživljaji kraljevića i prosjaka u zamijenjenim ulogama.
Pouka: Dobrota, plemenitost i pravednost pobjeđuju bogatstvo,
raskoš, netrpeljivost i nepravdu.
Kratki sadržaj:
Siromašan dječak Tom upoznaje kraljevića Edwarda. Kraljević je bio željan
pustolovina i dječačke igre, a Tom je čeznuo za životom u obilju. Kako su
bili jako slični, dječaci odluče nakratko zamijeniti uloge. Promijenili su
odijela i Tom ostade na dvoru, a kraljević se uputi ulicama i predgrađima
Londona. Dvorski život bio je težak za Toma, a borba za opstanak i
preživljavanje još teži za kraljevića. Uz veliku i nesebičnu pomoć prijatelja
Hendona kraljević se vraća na dvor, a Tom ostaje živjeti s njim kao njegov
štićenik.
Analiza likova:
Kraljević
Bistar i nadaren dječak. Sa lakoćom uči jezike i uglađenog je ponašanja.
Ne podnosi nepravdu, a svojom upornošću postiže cilj. Hrabar je i pun
želje za pustolovinom.
Prosjak
Siromašan dječak iz sirotinjske četvrti Londona. Snalažljiv je i spretan,
a kad je nepravedan stidi se sam sebe, a dušu i srce izjeda mu grižnja
savjesti. Teško glumi ono što nije iako ga to zabavlja. Srce mu je dobro
i plemenito.
- - - -
II nacin
MARK TWAIN: KRALJEVIĆ I PROSJAK
Bilješke o piscu:
Mark Twain (pravo ime Samuel Langhorne Clemens), vrlo plodan američki
pripovijedač i romanopisac, rođen je 1835. , a umro 1910. godine. Iako se
u životu bavio različitim zanimanjima npr. (tiskarski naučnik, grafičar,
riječni pilot, kopač zlata, novinar), objava prve zbirke humorističnih crtica
potpuno ga usmjerava prema prema književnoj djelatnosti kojom će se
baviti do smrti. Cjelokupno Twainovo djelo potvrđuje da on nije pisao
posebno za djecu, ali je temama o djetinstvu i mladosti s dječjim likovima
privukao pozornost ne samo odraslih nego i mlade čitalačke publike.
Napisao je i autobiografski roman "Život u Missisippiju".
Mjesto radnje:
Engleska
Vrijeme radnje:
16. st.
Tema:
Život kraljevića i prosjaka
Osnovna misao:
Izmjenom društvenih uloga čovjek ostaje onakav kakav ustvari jest.
Kratki sadržaj:
Edward i Tom se rađaju istoga dana. Kraljević je željeno dijete i svi mu se
vesele, ali Tom je došao na svijet neželjen. Nekoliko godina kasnije, Tom
upoznaje kraljevića. Edwarda privlači život prosjaka i oni se mijenjaju za
odjeću. Bili su veoma slični tako da čak ni najbliži nisu primjetili razliku.
Tom u dvorcu pokušava glumiti kraljevića ali mu ne uspijeva, pa su svi
mislili da je poludio. Istovremeno Edward prolazi sve ono što je nekada
prolazio Tom. Često dobiva batine i nailazi na probleme. Sprijateljio se s
bivšim zatvorenikom Milesom, koji ga je zavolio i štitio. Edwardje uporno
ponavljao da je on kraljević no nitko mu nije vjerovao, pa čak niti Miles.
Provodeći život među siromašnim ljudima shvatio je njihove probleme i
uvidio nehumanost koja se nad njim provodila, zahvaljujući okrutnoj
vladavini njegova oca Henrika VIII. Edward saznaje za to i dolazi na dan
krunidbe, koju želi spriječiti. Uz pomoć Toma dokazuje da je on pravi
kralj. Milesa imenuju grofom, a Toma njegovog štićenikom. Za vrijeme
svog kratkog vladanja kralj Edward je promijenio zakone i vladao na
dobrobit svoga naroda.
Analiza likova:
Tom Canty
Siromašan dječak prema kojem se svi loše ponašaju. Veoma je pametan i
plemenit, snalažljiv i inteligentan. Za vrijeme dok je bio kralj ukidao je
okrutne zakone koji su pogađali siromašne.
Edward Tudor
Dobar, pravedan i inteligentan, veoma sličan Tomu. Razlika je u tome što
je živio u kraljevskoj obitelji i što je naučen na raskošan život. Vuče ga želja da živi životom prosjaka, no tad nailazi na jad i bjedu i odlučuje
ukinuti zakone koje je njegov otac donio.
Jezik i stil:
Roman je pisan književnim jezikom. Pisan je na osnovu povijesnih
događaja i ličnosti. Dočarava život ljudi u Engleskoj za vrijeme okrutne
vladavine Henrika VIII.
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:38 PM | Message # 89 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Jarome David Salinger - Lovac u žitu
Analiza glavnog lika:
Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejdžera. On ima svoje
probleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan.
Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti ono
što on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliće se u
svakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejdžer sa
svojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i ne
zna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.
Život lika:
Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrim
uvjetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatio
dosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brata
Alleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude.
Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće a
kritizira sve živo postaje problematičan, te ga neprestano izbacuju iz škola
što njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju je
Holden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njoj
vidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole.
Roditeljima je bilo upućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebao
vratiti kući u srijedu. Kad je na kraju sagledao sve svoje prijatelje i svoj
život, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do
srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao… opet pogreška. Otišao je
u New York ali sve što je uspio napraviti je to da je potrošio brdo novaca,
bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekim
svojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se zaputio svojoj
mlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu je
svejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan.
Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelio
neke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedan šok za Holdena… njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznjak…
užasno… i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od svega u
neku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći s
njim tako da su se posvađali oko toga i Holden joj je obećao da nikuda
neće ići… mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazi
trenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu… kada je vidio
svoju sestru kako se vrti na vrtuljku… htio je vikati od sreće. Na kraju se
vratio kući i sada opet mora u novu školu… on ni sam ne zna što da misli o
svemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom – tko
zna… pričekajmo lovca u kukuruzu.
Simbolika naslova:
Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac ga
vjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom… on traži nešto, a ni
sam ne zna što a to je tako nedostižno… traži smisao života… izgubljen
je… ništa mu se ne sviđa… na kraju pronalazi sreću u svojoj sestri
Pheobe… da li je sada našao ono što traži?
- - - -
II nacin
JEROME DAVID SALINGER: LOVAC U ŽITU
Bilješke o piscu:
Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919. godine.
Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom je
postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela
"Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".
Mjesto radnje:
Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima
(od New Yorka do njegove kuće), no on sve to zapravo govori u bolnici.
Vrijeme radnje:
Predbožićno vrijeme
Tema:
Život Holdena Caufielda
O djelu:
Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima,
učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg
brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju
voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je
jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.
Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep,
zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih
praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta
profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.
Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu
se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s
prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja
ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe.
Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona
želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki
vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću.
Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno
izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu.
U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu,
njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju,
budućnosti... Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi,
prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega.
Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa
već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije
nadolazeća radnja.
Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:
"Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog
Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali
ovamo da se malo smirim."
Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u
bolnici:
"S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol
centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na
sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."
Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih
voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole.
Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:
"...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po
komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom
životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko
svake mjere osjetljivi."
Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:
"Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je
nervozna."
Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio
je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa.
"Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta
inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su
pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka
kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio
najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se
nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma
lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."
Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo
najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet
da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.
Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da
je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan.
"Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu.
Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek
odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj
porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat
Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista
tup."
Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane
Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je
veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali
mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga
prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način
kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.
Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo.
"Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik
vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi
nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da
imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u
kosi imam dosta sijedih vlasi."
U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i
citatom:
"Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati
satima."
Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače
potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također
se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit
o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom
tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je
stao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost
proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.
U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim,
no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama,
o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome
što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac
kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u
provaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok kroz
žito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.
Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim
doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima.
Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i
fraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me
morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da
sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."
Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicati
one tri vještice za susjednim stolom."
Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Marty
bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom je
želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smiješan način
i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe.
Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihove
godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako
pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.
"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na
druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu
je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo
dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da
čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi
postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja
zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol,
a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja
o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino
tipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u Central
parku?
|
|
|
|
| mallaMaja |
Date: Nedelja, 2012-09-30, 7:38 PM | Message # 90 |
|
VIP CLAN
Posts: 465
|
Branko Ćopić - Orlovi rano lete
Vrsta djela:
Roman
Tema:
Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom
Ideja:
Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.
Glavni likovi:
Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.
Kratki sadržaj:
U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.
Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.
- - -
II nacin
BRANKO ĆOPIĆ: ORLOVI RANO LETE
Priča o odrastanju jedne seoske đačke družine u vreme II svetskog rata. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dečji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole. Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mesto dolazi učitelj kojeg su dečaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao decu tako da su deca počela bežati iz škole. Vođa dečaka je bio Jovanče, a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i devojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bežali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da deca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizovali su poteru i pronašli su skrovište dece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju decu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dečaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u odbrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.
- - - -
III nacin
BRANKO ĆOPIĆ: ORLOVI RANO LETE
„Orlovi rano lete“ se sastoji od dva dela.
Prvi deo
Glavne likove romana predstavlja grupa dječaka, učenika četvrtog razreda osnovne škole u bosanskom selu Lipovu. Na početku romana, oni žive srećnim i bezbrižnim dječijim životom. Njihova učiteljica Lana je jako omiljena među djecom.
Kada je učiteljica napustila školu i otišla u varoš, na njeno mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „Paprika“. Učitelj maltretira i tuče djecu tako da djeca počinju da bježe iz škole. Vođa dječaka je Jovanče a osim njega tu su i Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolica sa prikolicom i djevojčica Lunja. U „Prokinom gaju“ družina pravi svoj „logor“ kojem daju ime „Tepsija“. Tu bježe iz škole i druže se po cijeli dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče otkrivaju prolaz u neku podzemnu pećinu. Kada se učitelj „Paprika“ požali knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima oni organizuju potjeru i pronalaze skrovište djece. Zahvaljujući Nikoletini Bursaću oni ipak oslobađaju djecu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu.
Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu, učestvuju u odbrani sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat sa nadom da će se ponovo vratiti u Prokin gaj i u svoj logor Tepsiju.
Drugi deo
Drugi dio počinje 6. aprila 1941. tj. početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. U selo dolaze ustaše a dječaci koriste jednu priliku i oduzimaju im oružje. Oružje su predali partizanima, kojima je već bilo nestalo municije. Zahvaljući tom oružju, partizani su pobijedili i protjerali okupatore iz sela.
|
|
|
|
